Dana 9. rujna 1943. godine talijanska okupacijska vojska povukla se iz Metkovića. Evakuacija je provedena nenadano i kaotično. Među mladim talijanskim vojnicima nalazio se Rolando Bertoni.
On je o svojim ratnim doživljajima vodio dnevnik koji je prije desetak godina objavljen u obliku knjige: Ricordi della guerrain Jugoslavia 1941-1943. U nastavku se nalazi isječak koji se odnosi na povlačenje iz Metkovića:
8. rujna 1943. godine
U malom selu Doljani, danas je fešta u čast Gosposta Mala (Mala Gospa). Djevojke ispred crkve u narodnim nošnjama pjevaju i plešu tradicionalne plesove. U tolikoj jednostavnosti (priprostosti) izvire vjera.
Dok sam promatrao ove za mene dotad neviđene prizore stigla je iznenadna zapovijed za premještaj iz Doljana u Nova Sela. Partizani su upali u susjedno selo i morali smo ”očistiti” područje. U mjesto smo stigli u 19 sati. Akcija je planirana tek u 23 sata. Nakon što sam uradio uobičajene vojničke provjere sjeo sam da se odmorim. Odjednom sam čuo uzvike sreće! Pješaštvo je slavilo! Ali zašto? ….
Prišao mi je vojnik i rekao: Poručniče, akcija je otkazana, nema borbe! Italija se predala, uskoro ćemo ići kući! Našu veliku radost je zauzdavao medicinski časnik koji je rekao da trebamo biti na oprezu jer su Nijemci udaljeni svega nekoliko kilometara.
Vijest o kapitulaciji talijanski radio je objavio u 19:42. Talijani su dakle prije vojne akcije u Novim Selima slušali radio.
Noć je prolazila sporo, a mi smo čekali zapovijedi. U zoru su se čuli prvi pucnji topova slijeva. Nijemci su napali jednu našu postaju. U 5:45 je stigla zapovijed da se brzo vratimo u Metković. Dok se ovo događalo, naši suborci iz 5. brigade su u Tasovčićima razoružani i zarobljeni, a 2. brigada je branila položaje u Klepcima. Nisiću i Krupi …
U međuvremenu, mi smo marširali prema Metkoviću. U rekordnom vremenu smo prešli 30 kilometara… Kaos koji smo tamo zatekli unio je nervozu i strah među nas…
Naš zadatak je bio da miniramo most! Bilo je zastrašujuće prolaziti gradom punim gorućih baraka i eksplozija oružja…
Talijanski vojnici su u strahu od Nijemaca na dan povlačenja. Zato Belonti pretjerano dramatizira te piše da je Metković bio u plamenu.
Svi su napušteni, kaos ubrzava otkucaje srca, žene kriče i plaču zajedno s djecom, a vojnici bježe zazivajući imena svojih prijatelja. Njemačka artiljerija čula se u blizini, a po nama se kukavički pucalo s prozora…
Kad su već napustili grad: Čula se snažna eksplozija: most je raznesen. Ovo nije bila istina jer se ne spominju štete na mostu u drugim izvještajima. Očito su vojnici u žurbi eksploziv postavili šlampavo te zadatak nije izvršen. Put prema Dubrovniku bio je kaotičan. Vojnici su bježali i bacali oružje za sobom. Nijemci su im bili za petama. Iz daljine se nazirao Metković u plamenu, a eksplozije municije su još odzvanjale…
Objektivniji izvještaj o događajima tog dana napisao je upravitelj kotarske oblast Metković (Predmet: Odlazak talijanske vojske iz Metkovića. Prez. broj 468/43. Metković, dne 12. IX 1943. g.) Postrojbe talijanske divizije »Messina« povlačile su se u dva pravca cestom Metković—Dubrovnik i željezničkom prugom Metković — Ploče. Talijani nisu bili pripravni za evakuaciju jer su mnoge postaje tek oko 11 sati primile naređenje za povlačenje. Radi općeg kaosa nijedan brod u luci Metković nije bio zaplijenjen od vojske. Čak je jedan s putnicima otputovao u 6,45 sati istog dana. Brojni vojni materijal, skladišta hrane, kao i najveći dio topništva bio je napušten.
Nakon obustave paljbe i povratka talijanskog pješaštva iz pravca Gabela Metković zapažena je sve veća uznemirenost i užurbanost kod talijanskih postrojba, koje su napuštale brojne nastambe, skladišta i vojne urede. Povlačenje odnosno evakuacija bila je sve brža i neurednija dok se oko 11:30 sati nije pretvorila u panično bježanje.
Talijani su palili skladišta hrane i municije i to bez ikakvog plana i reda pa je prijetila opasnost od požara. Eksplozija municije i benzinskih bačava uz guste oblake dima trajale su do 14 sati. Povlačenje je bilo završeno oko 12:30 sati, nakon čega su u gradu zaostale samo malobrojne i razoružane grupe talijanskih vojnika, i to isključivo pješaci. Civilnih žrtava nije bilo, kao niti ekonomskih, izuzev jedne kuće koja je stradala u požaru.
Narodna predaja na istočnoj obali Jadrana pamti Talijane kao izrazito nemotivirane ratnike. U Metkoviću su tako prodavali svoje puške za jednu pečenu kokoš. Kako su ratovali, tako su se i povukli. Sloboda ili bolje rečeno bezvlašće je trajalo tek dva sata. U 14:30 istog dana u Metković ulaze prve njemačke izvidnice, a za njima ostatak okupatorske vojske. Tog 9. rujna 1943. Metkovci su imali priliku zorno svjedočiti narodnoj poslovici sjaši Kurta da uzjaši Murta.
