Da čuda i dalje postoje, suprotnim filozofskim postavkama Ivane Banfića i Dina Merlina unatoč, uvjerih se tijekom posljednjega boravka u Metkoviću. Popodne na Veliki petak, dok sam se skitao negdje po neretvanskome priobalju, zabljesnula mi je zvonjelica (koja je inače uglavnom namještena da ne ciči niti galami). Zablesih se u nju i ugledah poznat broj (inače mi je oko moje finsko toliko staro da mi ne piše ni pozivateljevo ime). „Alo, Domo? Iđeš na procesiju?“ Upit naizgled posve bezazlen, ali ako imate u vidu da se pozivatelj barem dvadeset godina nije popeo do Svetoga Ilije u Velikome tjednu, dobijete posve novu perspektivu. „Domo, pazi da ti zvonik ne padne po glavi“, u znak se potpore začu drugi glas pun vjere u obraćenje svojega supruga. „A šta bi onda tribalo pas na glavu onin pustin lupežima koji se motaju oko crkve? A i ti ćeš s nama, pa će pas i na tebe ako bude padat!“, skrušten će grešnik čije srce gorko cvili, a ne bi da pogine. Srećom, ćaća je Marin završio Rudarsko-geološko-naftni fakultet i još čuva rudarsku kacigu s baterijom. Metni je na tikvu i kreni! (E, jesam vas, pa nisu maškare!) Uz prijatelja i suprugu mu pridružili su nam se i gosti iz Federacije, točnije iz Fojnice, koji su zurili u Žudije kao Medo u novi zapisnik, a u Šimuna kao Jozo Brečić u bjanko ček. Kako nam se nije dalo objašnjavati što su Žudije, rekosmo da su Rimljani, što će se na koncu pokazati važnim. U skrušenome nas je mimohodu (budimo iskreni – u razgovoru) neprestano ometao uživljen pjevač kojemu smo pokušavali umaknuti na sve moguće načine, no nije išlo. „Kako god biža, uvik san blizu zvučnika!“ „Šta ronzaš, vidiš da lipo piva?“, uključi se i supruga u raspravu. „Aj ga pitaj di je botun na koji se smanjiva?“ Od zvučnika na kraju pobjegosmo u Havanu (ne na Kubu, nego u kafić). Dok smo mi tako sažimali dojmove sretni da nam ni piljak nije pao na glavu, malahni me gost iz Fojnice upita: „A šta bude s Rimljanima na kraju?“ „Dođe Asteriks, pa ih sve potaraca!“, odgovorih malcu koji poče nagovarati mater da ga sutra povede na ponoćku.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Nekad vas i jedan kratak razgovor s vlastitim sugrađaninom potakne na to se počnete baviti nekom temom. Kako sam Ivici Brnasu Fudi odavno obećao da ću se pozabaviti i Brnasima, na to me je, na njemu svojstven i uvjerljiv način (Ako više s tim ne počneš, nek ti ćaća počne kupovat lumine. Srića će ti dogorit za tren!), podsjetio još lani. Nažalost, mene često obveze odvuku na posve druge kolosijeke, no duhovita primjedba koju je tada iznio (vidi kako travke protuzaboravke, štono bi se reklo na lošemu latinskom antisklerini, ipak djeluju) bila je posve pogođena. Naime, za Brnase se općenito zna da su isprva stanovali u Vidu. Don Radovan Jerković navodi predaju po kojoj su Brnasi u Vid došli iz Zagvozda polovicom XIX. stoljeća, no podatak iz mletačkoga katastra iz 1704. i još jedan iz vidonjskih matica pokazuju da nije baš tako. U međuvremenu sam, radeći na članku o opuzenskim prezimenima za monografiju u povodu 300. obljetnice opuzenske župe i popisujući toponime s Brštanice, doznao i neke podatke s Pelješca koji su me nagnali da se pozabavim Fudinom mišlju o tome kako u Metkoviću postoje rodovi koji su stariji od Metkovića. Budući da je ta misao općeneretvanska, učinit ćemo stoga kratki intermezzo prije nego što nastavimo priču o Brnasima.

O neretvanskoj povijesti tijekom osmanlijske okupacije znamo veoma malo i tek posredno. Jedino što je sigurno jest činjenica da Neretva za razliku od Bosne nije šaptom pala. Kako je utvrda Koš u OPuzenu pod osmanlijsku vlast pala nešto kasnije (1490.) od Kleka, posadnici su te utvrde opljačkali 1487. sa Skradinjanima carinarnicu u Kleku, a primorski su Kačići istodobno napadali Osmanlije na Ušću. Da se Neretvani nikako nisu mogli pomiriti s činjenicom da su potpali pod nekršćansku vlast, svjedoči i činjenica da su, nakon što su naseljeni u Osobjavu na Pelješcu, desetljećima pljačkali mrske neprijatelje ostavši u dosluhu ponajprije sa Slivanjcima koji nisu izbjegli. Štoviše, čak se i jedan ogranak Neretvana i Hercegovaca, koji je preseljen u Apuliju, svako malo vraćao u rodni kraj žareći i paleći sve pred sobom te zatim bježeći s plijenom ispred zapjenjenih Osmanlija, koji su slabije lancali, a bolje timunili (a i nije lako lancat na otvorenome moru), te čineći velike poteškoće Dubrovčanima koji su, kurve kakve već jesu (na domaćemu smo terenu, pa možemo i malo otvorenije razgovarati; ako Vragužele hvali Dubrovčanin, moj poluimenjak i poluzemljak po podrijetlu, njemu je otac Popovac, a meni prapraprapraprađed, Božidar Domagoj Burić, ne moram ja), surađivali i s jednima i drugima, još oko 1463. počeli napuštati Gabelu i postupno dovoditi njezino stanovništvu na šumovito područje nedaleko od tadašnjega naselja Stinjiva. Kako se naša čeljad brzo snalazi, počela je bespravno (što dotad nije bilo zabilježeno u dubrovačkoj povijesti) graditi kuće te je oko 1500. dubrovački senat poslao Jakova Getaldića da uvede reda. Toliko je bio uspješan da su Neretvani još barem pedesetak godina činili Dubrovčanima spačke: prvo su u suradnji s uskocima krali tursku stoku i prodirali sve do Popova, a na koncu su, u skladu s gusarskom tradicijom, počeli napadati čak i dubrovačke lađe i svoje susjede Janjinare, štoviše, stradali su i stanovnici područja oko Bistrine te čak Cavtat. Jedan se od uskočkih vođa („prevrtljiv, nepouzdan i željan lakog ćara“) nezadovoljan plijenom iz prevrnutih krpatura siromašnih Popovaca udružio s Osmanlijama i po njihovu nalogu napao 1540. tada mletačku Jelsu. Prezime je toga uskočkog vojvode bilo Pavlić, a kako pouzdano znamo tek da nije bio Senjanin i da se udružio sa skupinom iz Osobjave, mogli bismo pretpostaviti da je iz Vida. Čini se da su Dubrovčani riješili problem s neretvanskim nemirnim dusima upravo oko 1540. Po predaji su to učinili namamivši puk na okupljanje u Stonu te su na Mutnome Dolu (u današnjim Putnikovićima) pobili velik dio najratobornijih, a ostale raselili po Stonskome polju. Po povijesnim se podatcima čini da je 1540. jedna dubrovačka vojna postrojba uistinu razorila veći dio Osobjave, što je bio znak Neretvanima da se donekle primire. Još se 1553. raspravljalo o vezama Osobjavaca i uskoka, a do konca se XVI. stoljeća stanje primirilo. Komu je bilo do ratovanja, otišao je dalje ili su ga Dubrovčani poslali na hlađenje u solanu, a ostali su se primirili i sa susjedima umjesto „Zapalit ću pola grada“ počeli pjevati „Sveti Roko, čuvaj našu valu“. Dakako, to je dubrovačka strana priče, a činjenica da su se uskočki upadi nastavili sve do konca osmanlijske okupacije krajem XVII. stoljeća te da su Janjinari i dalje morali posebno paziti na stoku pokazuje da su se Neretvani od Dubrovčana naučili diplomaciji – kad učiniš škerac, ne hvali se okolo time ili, što bi rekao moj prijatelj Tonći Ivanković, „Šuti, ne izdaji!“

Među najstarijim rodovima iz Osobjave barem bi dva mogla potjecati iz Nerevanske krajine: Špadići i Vrnjasovići. Špadići (< špada ‘mač’ < tal. spada) se u Osobjavi spominju od 1644.,  a da su možda Neretvani, najvješćuju toponim Špadnji greb na Brštanici i podatak da se u Opuzenu 1702. među mletačkim nadarenicima spominje i jedan Špadić. Godine 1644. u Osobjavi se prvi put spominju i Vranjas(ović)i (danas Vrnjasi), koji bi se možda mogli povezati s našim Brnasima. Kako? Godine 1704. u Metkoviću se kao mletački nadarenik spominje Stojan Brnasović, a 1733. u Trnovu se u opuzenskoj župi spominje Križan, sin Bože Vrnjasovića iz Metkovića. Budući da su se b i v još od starih Grka miješali (usp. kršćanska imena Bitoje/Vitoje, Abram/Avram), nije nemoguće pretpostaviti da su Stojan Brnasović i Božo Vrnjasović rođaci. Štoviše, čini se kako pretpostavku don Radovana Jerkovića da su Brnasi u Vid pristigli iz Zagvozda, treba posve obrnuti. Naime, očito je da su se neretvanski Brnasi iselili u Zagvozd poput Drlja koji su se s Dubravice (ondje postoji toponim Drljića masline) preselili u isto imotsko naselje. Brnasi se u Zagovozdu, naime, spominju tek 1726., dakle najmanje dvadesetak godina poslije nego u Metkoviću. U Hercegovini se pak Brnasi spominju u Viru kod Posušja i Raškoj Gori kod Mostara 1743. Podatak je o Brnasima u Raškoj Gori zanimljiv za Brnase iz Vida. Don Mile je Vidović zabilježio dva naizgled proturječna podatka o Brnasima. Godine 1842. u maticama je upisano da je u Vidu nastanjen „Jakov Barnas iz mista“, a 1847. u Vidu se Matijom Bitunjanin oženio Ivan Brnas rođen 1808. u Mostaru. Imamo li na umu da su vidonjski stočari sa stokom boravili u Mostarskome blatu i pod Čabuljom, podatak da pripadnici jednoga roda borave istodobno i u Mostaru i u Vidu nije nimalo čudan. U tu se pretpostavku uklapa i predaja o Brnasima iz Rame koju sam zabilježio na jednome istraživanju. Taj je kraj, naime, bio mekom (ne Goranom Komazinom, njegov se nadimak piše velikim slovom) stočara s obiju strana Neretve te su mnogi neretvanski rodovi ondje privremeno ili trajno boravili. Podatak pak da je između dvaju upisa Brnasa u Neretvanskoj krajini prošlo više od stotinu godina, iako se u narodnome pamćenju smatraju starim rodom, također nije jedini ne samo u cijeloj Neretvi, nego čak ni u Vidu. Naime, Bukovci se u zemljišniku spominju 1725., a u maticama tek 1796. kad se u Vid doselio jedan od Bukovaca iz Krućevića. S obzirom na to da je provincijal Bosne Srebrne 1541. – 1544. bio fra Grgo Bukovac iz Neretve, očito je da je navedeni rod u Vidu obitavao i u XVI. stoljeću. Brnasi i Bukovci ujedno su dokaz da su smjerovi doseljavanja čvrsto određeni, da se teško mijenjaju. Rijetko se, naime, dolazilo na nepoznato. Ako su se Špadići s Pelješca vratili u Neretvu iz koje su prije dvjesta godina prebjegli pred Osmanlijama, ne treba nas čuditi povratak na staro Brnasa i Bukovaca. Po popisu iz 1948. Brnasi su u Neretvanskoj krajini živjeli gotovo isključivo u Vidu (bilo ih je 38), a otamo su se preselili u Metković (u kojemu ih je bilo tek dvoje). U Imotskoj krajini, u kojoj se također mogu smatrati starosjediocima, bilo ih je 60 (26 u Zagvozdu, 21 u Ričicama, 7 u Postranju, 5 u Imotskome i 1 u Mustapića Dragi). Bilo ih je još u većim količinama u Ugljanama (16) i Donjemu Bazju kod Virovitice (8). Ukupno ih je u Hrvatskoj bilo 132. Godine 2001. i dalje su u Neretvanskoj krajini bili najbrojniji u Vidu, iako im se broj smanjio (25), a narastao im je broj u Metkoviću (10). Jedan se Brnas iz Vida preselio u Stablinu i ondje zasnovao obitelj (četvero ih je popisano 2001.). U Imotskoj krajini broj se Brnasa smanjio na 44 (u Zagvozdu ih je živjelo 23, Postranju 7, Imotskome 6 i Ričicama 1), a u Cetinskoj nešto povećao (osim 24 u Ugljanama šestero ih je bilo u Košutama). Najviše je Brnasa danas u Zagrebu (42), a zatim u Splitu (32), Kaštelima (20) i Slatini (11). Ukupno im se broj u Hrvatskoj gotovo udvostručio (po popisu iz 2001. godine ukupno ih je bilo 243, a po popisu iz 2011. godine 261), ali im se broj u krajevima u kojima neprekidno obitavaju tristotinjak godina ponešto smanjio. Razvidno je da je prezime Brnas u prošlih tristotinjak godina bilo endemsko u međurječju Cetine i Neretve. Jezično ga je najuputnije povezati s inačicom imena Bernard (usp. Brne) iako ga se po jednoj teoriji povezuje s rumunjskom riječju brânză ‘sir’ s kojom se povezuje i ojkonim Brnaze kraj Sinja. Tko zna, možda su plavo-bijele ubojice (BWK) toga bile svjestan kad su smislili poznate stihove Ima snagu mladog sira / Ima oči boje meda / Moja jadna Neretva. Srećom su Neretvini igrači u posljednjih nekoliko kola shvatili da je povik Kiksaj, Neretvo samo oblik pile naopako. (Nemojte potonje shvaćati bukvalno jer ništa nećete ispiliti!). Spomenimo i to da ako Ivica i Dragan Brnas žive od zvuka sa zvučnika, Marija Repar rođena Brnas živi kraj zvučnika jer kad joj se suprug nasmije ili nekoga pozdravi, to odzvoni do Karasovića. „Doma, samo ću kratko. Evo došo Medo, došo Julio, došli naši, došli gosti, a niđe sudija! Ha! Ha! Ha!“, sočno će Toni na jednome srodnom, ali ne uvijek posve razumljivom jeziku dok su mi kolege s posla, po načinu na koji smo se obojica klepeštili, mislili da klingonsko naricanje ne postoji samo u Zvjezdanim stazama.

Eto, držim (čisto da popalim poštapalicu naše predsjednice) da ste dosad već uspjeli pohvatati da se štiva za likemetkovic razlikuju po tome što uz priču o prezimenu imamo i jedno opću sličicu iz povijesti Neretvanske krajine. Razlikuju se i po tome što ih moja mati Bračka ne čita jer joj je otac bio postolar, a ne ribar, pa je mreže (internet) ne zanimaju. Zato vam i mogu prepričati kako sam je digo nakon što me napala da sam na slici u Sportskima predugokos, a da sam uživo prebradat i po njezinu mnijenju neuredan. Kako je slika Ivana Balića bila ispod moje, mislio sam, mislio i… dosjetio se. „E, ma“, na Braču se štede i slogovi, pa ako su dva ista, izgovoriš samo jedan (ma je, dakle, mama). „A če“, raznježeno će. (Sad prelazimo na neretvanski da možete razumjeti.) „Zvao me Ivano Balić!“ „Ma je“, nije ni mater od jučer, ipak je starija od mene, a predstavnik me krupnoga kapitala svakodnevno opominje koliko sam star. „Je, je, pa igrali smo mi košarku u Metkoviću.“ „Aha“, uvjereno će poput Nevjernoga Tome prije stavljanja prstiju u Kristove rane. „A dobro onda ti neću reć“, znam i ja svome petku pos’, kurjoža je mater Bračka. „Ala, ala“, to razumijete. „I šta ti je reko?“ „Kaže da mu ja mater vidila sliku u Sportskima i da je rekla da se barem mogo obrijat ko onaj što je bio na slici iznad njega!“ „Ti ćeš mene…“ „Ala, ala“, procijedih i pobjegoh u Zagreb.

  1. S. Moram još jednom istaknuti da imamo sjajnu mladež koja u svemu čime se bavi žanje uspjehe. Povlašten sam mogućnošću da tomu svjedočim i u športu i u poslu kojim se bavim (tko pogodi što je točno to, Jadro mu plaća večeru). Imamo li na umu da istočni i sjeverni dio Neretve (gradovi Metković i Opuzen te općine Kula Norinska, Slivno i Zažablje) čini tek 0,5 % hrvatskoga stanovništva, podatak da je među učenicima koji su se plasirali na Državno natjecanje iz hrvatskoga jezika čak 2,63 % naših učenika (a kažu mi da je bilo i boljih godina) dobiva na posebnoj vrijednosti jer ih je čak pet puta više nego što bi se statistički očekivalo. Zato budite ponosni na njih, njihove nastavnike i naše škole.

Domagoj Vidović, likemetkovic.hr, travanj 2016.