Od ovog tjedna na Wall Streetu se trguje pitkom vodom. Ulagači imaju priliku kupiti terminske ugovore, tj. mogu se kladiti na cijenu vode bez fizičke kupovine ili prodaje. Taj novitet trebao bi omogućiti poštenije formiranje cijena vode koja je u pojedinim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država u proteklih godinu dana poskupjela sto posto. No kako to obično bude, čim je neka roba na burzi, ulagačima je u interesu da njena cijena raste, što u kombinaciji s privatnim sustavima opskrbe vodom u SAD-a može dovesti do vrlo ozbiljnih posljedica.
Iako voda pokriva oko 70 posto površine cijelog planeta, samo 2,5 posto čini slatka voda, od čega je tek 31 posto u tekućem stanju, a 69 posto je zaleđeno. Od cjelokupne godišnje potrošnje vode, 70 posto otpada na poljoprivredu, 19 posto ode na proizvodnju energije, a 11 posto na vodu za piće i sanitarije.
Oko 11 posto stanovnika Zemlje koristi vodu izravno iz prirode dok je zabrinjavajuće to da 35,9 posto ljudi ispušta otpadne vode direktno natrag u prirodu, bez ikakvog zbrinjavanja toksina. Najveći problemi u svjetskoj opskrbi vodom su njena nejednaka distribucija koja se proširila zbog nagle urbanizacije, tehnički problemi u dostavi, skupa desalinizacija morske vode te nepovoljni hidrološki ciklus s previše ili premalo padalina, zbog čega oko dvije milijarde ljudi živi na područjima oskudice vode, tj. na raspolaganju im je manje od 2,7 litara na dan. Daljnjih 1,6 milijardi ljudi suočava se s oskudicom vode zbog ekonomskih razloga, tj. država im je ne može osigurati. U pitanju su zemlje Latinske Amerike, Jemen, Pakistan, dijelovi Irana i Iraka te jako velik dio cijelog afričkog kontinenta.
Hrvatska je, s druge strane, iznimno bogata pitkom vodom. Prema podacima Eurostata, na tisuću stanovnika raspolaže s 28.800 kubika vode, a slijede nas Finska i Švedska s oko 20.000 kubika vode po tisuću stanovnika. Procjenjuje se da cijela zemlja raspolaže s 26 milijardi kubika vode, godišnje potrošimo oko milijardu kubika, a 90 posto pitke vode dobivamo iz podzemnih izvora. Vodom je u Europi najbogatija Norveška te na 1000 stanovnika raspolaže s 46.500 kubika, a dobro stoji i Srbija s 24.500 kubika. UNESCO-ov izvještaj o dostupnosti vode smješta Hrvatsku među pet najbogatijih u Europi i 40 najbogatijih zemalja u svijetu.
U Europskoj uniji najlošije stoje Malta, Cipar, Poljska i Češka, a najveće probleme u opskrbi ima London, čije su vodovodne cijevi u proteklih šest godina pucale više od 36.000 puta – glavnina sustava napravljena je još u viktorijansko doba (krajem 19. stoljeća), zbog čega su enormni gubici pitke vode na dnevnoj bazi i sustav jednostavno nije pratio golem rast stanovništva glavnog grada Ujedinjenog Kraljevstva.
Mišljenja je da Hrvatska treba upisati pravo na vodu u Ustav jer je ona temeljno ljudsko pravo i jer bi se tako onemogućilo stjecanje vlasništva te privatizacija usluga u odnosu na piće i sanitarnu uporabu i zato što je zaštita voda jedna od tradicionalno prepoznatih vrijednosti zakonodavstva Hrvatske još od 19. stoljeća.
Konkretno, na primjeru Slovenije, koja je konstitucionalizirala pravo na vodu u studenom 2016., u ustav su dodani idući članci: Svatko ima pravo na pitku vodu; Izvori vode su javno dobro kojim upravlja država; Izvori vodi namijenjeni su održivoj i trajnoj opskrbi stanovništva pitkom vodom i vodom za sanitarnu uporabu i u tom dijelu nisu dio tržišta (nisu tržišno dobro); Opskrbu pitkom vodom i vodom za sanitarnu uporabu osigurava država preko lokalnih jedinica, i to neposredno i neprofitno.
U Hrvatskoj je peticiju za upisivanje prava na vodu u Ustav lani pokrenula stranka Most, a kako sada stoje stvari, potpisalo ju je tek nešto više od 7000 ljudi.
