Začetnik Neretvanskoga književnog, znanstvenog i kulturnog susreta, hrvatski književnik i našijenac iz Podgradine, Stjepan Šešelj često ističe kako, kad se rodila zamisao o organizaciji susreta posvećenih neretvanskim zaslužnicima, nije vjerovao u njihovu dugovječnost svjestan činjenice kako je Neretvanska krajina stoljećima bila rubnim hrvatskim područjem, područjem rascjepkanim međama i utjecajima velikih sila u kojemu se više vojevalo nego mirovalo, što se moralo odraziti i na umjetničko i znanstveno stvaralaštvo. Na njegovu i našu sreću ta se početna misao pokazala netočnom te od 30. rujna do 2. listopada 2021. svjedočimo već 17. sveneretvanskome sijelu.
Don Radovan Jerković bio je jedan od onih uglednika koje se od prvoga susreta spominjalo u razgovorima, za koje se samo čekao pravi trenutak kako bi postao temom skupa. No, koliko mi Neretvani uopće znamo o don Radi, kako mu rado tepamo, koliko je on uopće poznat hrvatskoj javnosti i što se krije iza teme skupa Don Radovan Jerković: svećenik, povjesnik, učitelj mladeži i mučenik?
Don Rade kao povjesničar
Bibliografija radova posvećenih don Radovanu Jerkoviću do 2000. razmjerno je tanka i nepouzdana iako je poznato da se za života dopisivao s uglednim povjesničarima Krunoslavom Draganovićem i Dominikom Mandićem. Naime, u različitim mu se publikacijama uz stvarno mjesto rođenja – Krvavac – kao mjesto rođenja navode Bagalović (rodna župa) i Kula Norinska (mjesto u koje se njegova obitelj preselila). Pouzdan je tek datum rođenja – 15. rujna 1900. Nadalje, pri krštenju mu je upisano ime Radoslav, ali se uvijek predstavljao kao Rade ili Radovan, pa mu se i ime različito zapisivalo. Prvi mu je (i posljednji) poslijeratni opširniji članak u stručnoj literaturi izvan crkvenih krugova posvetio Trpimir Macan 1968. – 1969. u Historijskome zborniku iznijevši kritički presjek njegova povjesničarskoga rada u članku Saopćenje o povijesnim istraživanjima don Radovana Jerkovića. Pisati tih godina kritički, ali ipak pozitivno o narodnome neprijatelju bio je čin izrazite građanske hrabrost. Štoviše, Macan se, koji je neko vrijeme radio u metkovskoj gimnaziji, pišući knjigu Iz povijesti Donjeg Poneretavlja (1972.), obilno služio Jerkovićevom rukopisnom i objavljenom građom, a njegova je zasluga i to što je don Rade uvršten u Hrvatski biografski leksikon (autor je natuknice Jakša Primorac).
Preokret nastupa 2000. kad don Mile Vidović u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Metkoviću priređuje monografiju Don Radovan Jerković – život i djelo u kojoj su, u povodu 100. obljetnice don Radina rođenja i 50. godina mučeničke smrti, pretisnuta don Radovanova povijesna djela i objavljena rukopisna građa. Ujedno je u opširnu predgovoru don Mile iznio don Radin životni put.
Rukopisi su preživjeli ponajprije zaslugom don Mirka Talajića, a upravo je njemu i tadašnjemu bogoslovu don Fabijanu Veraji oporučno ostavljen rukopis Neretva nekada i sad. Objavom su toga rukopisa (koji u knjizi koju je priredio don Mile Vidović nosi naslov Iz povijesti neretvanskih župa), među ostalim, Neretvani dobili mjestopisnu monografiju, koja je kronološki prva nastala, ali je širemu puku (ali i znanstvenoj javnosti) postala dostupnom znatno nakon monografija Ive Smoljana Neretva (1970.) i fra Vjeke Vrčića Neretvanske župe (1974.). Za Neretvane je izdanje don Radinih sabranih djela od iznimne važnosti jer je njihov autor bio neposrednim svjedokom preseljavanja puka iz brdskih u nizinske predjele, a njegova mu je svećenička i vjeroučiteljska služba omogućivala i terenski rad, lakši pristup matičnim knjigama (neke su od matičnih knjiga kojima se on služio u međuvremenu uništene, pa bismo bez don Radovanovih podataka bili uskraćeni za mnogo toga) i razgovore s pukom.
Treba istaknuti ujedno i da je don Radovan Jerković potjecao iz župe na desnoj obali Neretvi, a kao svećenik je tijekom dugoga razdoblja službovao na lijevoj obali Neretve te je iz prve ruke svjedočio antropološkim i dijalektnim razlikama među Neretvanima. U je rukopisu je Neretva nekada i sad don Radovan Jerković iznio i podatke o neretvanskim rodovima i njihovu podrijetlu zapisujući i podatke iz matičnih knjiga (koje su nerijetko bile pisane hrvatskom ćirilicom koju je izvrsno poznavao) i mjesne predaje.
Koliko je bitno da se poviješću rodova bavi domaći čovjek, možete se uvjeriti otvorite li monografiju Hercegovina Jevte Dedijera u kojoj je većina hrvatskih rodova u zapadnoj Hercegovini proglašena srpskim na temelju izmišljenih predaja i nepostojećih povijesnih podataka. Slično je i s monografijom Boka Save Nakićenovića u kojoj su starosjedilački Hrvati uglavnom prikazani kao pridošlice ili pokrštenici, a manastir se Savina, koji se prvi put spominje 1648., datira u 1030. godinu, dakle u razdoblje prije Raskola. (Da ne bismo griješili dušu, valja istaknuti i objektivne srpske istraživače poput Obrena Đurića Kozića i Ljube Mićevića, koji su obrađivali Trebinjsku šumu, Površ i Popovo.).
Od ostalih se tema don Rade bavio i Hercegovačkim ustankom te gospodarskom poviješću (pisao je, među ostalim, o melioracijama i poviješću metkovske luke), položajem srednjovjekovne utvrde Nebojša, povijesnim rasprostiranjem Zažablja, srednjovjekovnom Gabelom itd., a među prvima je progovorio i o zločinima bilećkih pitomaca nad hercegovačkim Hrvatima u travnju 1941.
Meni je kao onomastičaru zanimljivo njegovo ustrajanje na likovima Metkovići i Ploča za dva najveća neretvanska grada. Tamo gdje je don Radovan Jerković stao obrađujući život makarskoga biskupa Nikole Bijankovića, tijekom čijega su biskupovanja Metković, Zažablje i Slivno izdvojeni iz Trebinjske biskupije i pripojeni Makarskoj te tijekom kojega je Neretvanska krajina napokon oslobođena od Osmanlija koncem XVII. stoljeća, nastavio je don Mile Vidović objavivši 1981. knjigu Nikola Bijanković, splitski kanonik i makarski biskup (1645. – 1730.). Don Mile je ujedno 2011. objavio knjigu Povijest župa doline Neretve kao prvi monografski prikaz neretvanskih župa u XXI. stoljeću, u kojemu i dalje snažno odjekuje don Radovanov biljeg.
Don Rade kao svećenik
Svećenički poziv i mučeništvo don Radovana Jerkovića u prvi plan izbijaju u knjizi drugoga neretvanskoga uglednika, mons. Fabijana Veraje, koji je 2007. objavio knjigu Svećenik i žrtva: don Radovan Jerković (1900. – 1950.), u kojoj su, među ostalim, obrađeni don Radini dnevnici i osobne bilješke iz kojih dobivamo uvid u don Radinu duhovnu nutrinu. Ove je, pak, godine u monografiju Župa Bagalović u srcu Neretvanske krajine don Augustina Radovića i Marije Jerković (zahvaljujem joj ovdje na poklonu i kontaktima koje mi je omogućila) još jednom potanko opisan don Radin životni put s naglaskom na njegovo mučeništvo koje je otpočelo u zavičaju 20. srpnja 1945. kad je priveden u istražni zatvor i zatim osuđen na montiranome procesu, isprva na 15 godina uzništva i 5 godina prisilnoga rada, a nakon žalbe majke Jele na deset mjeseci.
Drugi je dio njegove kalvarije otpočeo 16. lipnja 1950. kad je kao vranjički župnik odveden u Udbin zatvor na Katalinića brigu u Splitu gdje je mučen i na koncu ubijen 14. kolovoza 1950.
Sve u svemu
Tek tijekom priprema za ovaj skup u razgovorima poglavito s don Milom, don Augustinom i bagalovićkim župnikom don Damirom Bistrićem prvi put sam don Radu počeo doživljavati u prvome redu kao čovjeka. Dotad sam ga poznavao iz njegovih djela kao znanstvenika jer su mi njegova sabrana djela svaki dan na stolu. Ta mi je knjiga posebno draga uspomena zato što je na njoj svoj nadimak utisnuo Ante Brečić Feđa, koji mi ju je poklonio, i jer su u njezinu nastanku sudjelovala još dva draga čovjeka kojih više nema, posljednji metkovski fakin Mato Mustapić i jedan od posljednjih, držanjem, stasom i glasom, „metkovskih vlastelina“ Ivan Gabrić.
Iz razgovora sam s don Milom, don Augustinom i don Damirom saznao da je don Rade bio pravi Neretvanin (žestok, uporan, počesto i tvrdoglav, pogotovo kad je mislio u pravu), ali i brižljiv kad je u pitanju duhovno zdravlje njegovih župljana i suzavičajnika, ljubitelj i odgajatelj mladeži, ukratko pravi svećenik. Često smo se pitali i što bi još odradio da je preživio.
Sebi i vama mogu reći kako čak i da je kao duhovni učitelj samo usmjerio mons. Fabijana Veraju, poslije podtajnika Kongregacije za proglašenje svetima, don Mili u baštinu ostavio da na svojih deset talenata pridoda još deset priredivši (jer ne samo da je priredio don Radina djela, on je ta djela razradio, produbio i napisao još mnoga) i mnoge od naših povjesničara i arheologa, pa i mene kao onomastičara usmjerio u istraživanju, učinio je u 50 ljeta svojega života više nego što su neki u znatno dužim životima, a upravo se po plodovima prepoznaje jesmo li valjali ili nevaljali. Ako u sebe i sumnjamo, u don Radu nemamo zašto.
