Imenovati ili ne imenovati, pitanje je sad. U državama s burnom prošlošću, smjenama vlasti i promjenama vrsta društvenoga uređenja, poput Hrvatske, nije nimalo neobično da su imena ulica podložna čestim promjenama. Ponajprije zbog političko-ideoloških prijepora (poput slučaja negdašnjega Trga maršala Tita u Zagrebu) bilo je prijedloga da se ulice i trgovi označe brojevima (u Blatu na Korčuli, naselju iz kojega se velik broj stanovnika iselio u Sjedinjene Američke Države, to je u velikoj mjeri i provedeno), ali to nije zaživjelo. Uostalom, da se ulice imenuju s pomoću brojeva ne bi bilo ni knjiga, poput monografije Ulicama Grada Borisa Njavre o ulicama u staroj dubrovačkoj gradskoj jezgri, čije svako ime pripovijeda svoju priču.
Prvi pokušaji zakonskoga uređenja imenovanja javnih površina u hrvatskim gradovima potječu s konca XVI. stoljeća, kad su u Karlovcu utvrde počele dobivati imena po zaslužnim vladarima i vojskovođama, a ulice i trgovi s obzirom na upravna i uslužna zdanja. Godine 1927. osnovan je u Zagrebu Odbor za imenovanje ulica i trgova kako bi se o imenima ulica i trgova odlučivalo na jednome mjestu. Pritom treba naglasiti kako prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata struka nije imala gotovo nikakva utjecaja na (pre)imenovanja zagrebačkih ulica. Odluke o (pre)imenovanju nisu zabilježene u službenim glasilima, pa se za neke zagrebačke ulice ni danas ne zna po kome su (pre)imenovane. Nakon hrvatskoga osamostaljenja 90-ih godina prošloga stoljeća osnovan je u Zagrebu Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova, u kojemu su, kao odbornici ili kao članovi savjetodavne radne skupine, sjedili ugledni filolozi poput Petra Šimunovića i Josipa Bratulića.
Petar Šimunović ujedno je popisao temeljna načela imenovanja ulica i trgova. Na njihovu je tragu Povjerenstvo za standardizaciju geografskih imena nedavno (točnije u svibnju 2020.) objavilo preporuke za imenovanje naselja, ulica i trgova, koje se odnose na cijelu državu, a ne samo na glavni grad. U njima se, među ostalim, navodi kako se potiče da se imena ulica i trgova sadržajno temelje na zemljopisnim i drugim pojmovima (npr. iz biljnoga ili životinjskoga svijeta) te imenima i datumima povezanim s prostorom naselja, nekoga hrvatskog kraja ili cjelokupne Hrvatske i povijesnim događajima ili da se imenuju po osobama koje su dale znatan doprinos kulturi, znanosti, gospodarstvu i sportu te na druge načine pridonijele razvoju naselja, jedinice lokalne samouprave, županije i/ili Hrvatske. Također se potiče uporaba dijalektnih likova u imenovanju kao važne odrednice mjesne kulture i identiteta. Preporukama se ujedno uvodi ograničenje po kojemu imena ulica i trgova ne mogu biti motivirana idejnim začetnicima, nositeljima javnih funkcija i istaknutim zagovornicima ni jednoga totalitarnog režima i s njima povezanim događajima.
Hodati ulicama kojima se (ne) pripada
Kao bivši član Radne skupine Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba u dva navrata (2014. – 2017. i 2019. – 2021.) te kao vanjski član Povjerenstva za standardizaciju geografskih imena (od 2020.) koji imenuje Vlada Republike Hrvatske mogu reći da sam poprilično svjestan svih izazova imenovanja i prijepora koja ona sa sobom donose, čak i u gradićima poput Metkovića.
Još se, kako se novinarski voli reći, na marginama (što hoće reći za večerom) II. Neretvanskoga književnog, znanstvenog i kulturnog susreta (2006.) povela rasprava o tome da barem dio metkovskih skala (označenih rimskim brojevima od I do IX) ponese imena velikih književnika koji potječu iz Metkovića ili su živjeli u njemu. Najglasniji je zagovaratelj preimenovanja skala bio Gradinjar Stjepan Šešelj, a iako je načelno podržao ideju, svjestan svih mogućih poteškoća za Metkovce, djelomično je suzdržan ostao predstavnik tadašnje gradske uprave Mato Mustapić. Preimenovanje ulica i trgova, naime, podrazumijeva i promjenu svih dokumenata njihovih stanovnika, što poprilično stoji te, nakon početnoga oduševljenja, može izazvati i prosvjede.
Budući da se po sijelima, kafićima i forumima o imenima ulica često zbori, učinilo mi se zgodnim pobrojiti neke od znamenitih Metkovaca i prijatelja Metkovića po kojima nije imenovana neka ulica u našemu gradu. Kako je, rekao bi Luko Paljetak (koji bi također, zbog svoje izrazite ljubavi prema Metkoviću, jednoga dana trebao dobiti ulicu u gradu pod Predolcem), vrijeme žderač svega, u obzir sam uzeo samo mrtve (žive je nedavno pobrojio Stanislav Soldo) stavivši vremensku granicu na 2013. To sam učinio zato što bi po mojemu sudu imenovanja ulica trebalo provoditi barem deset godina nakon smrti onoga po kojemu bi ih se trebalo imenovati jednostavno da se slegnu dojmovi. Nijedna odluka koja se donosi na brzinu nije dobra, a kao član radne skupine (koja savjetuje, ali ne glasuje) često sam bio svjedokom da se neko imenovanje jako gura, pa se nakon kratkoga razdoblja imenovatelji kaju. Popis zaslužnika koji zavređuju da se po njima prozove neka ulica, ustanova, trg ili da barem dobiju kakvu spomen-ploču na rodnoj kući ili na kući u kojoj su stanovali nije malen te mi nije nakana kritizirati dosadašnja imenovanja jer mi je savršeno jasno da nije svatko od naših velikana mogao dobiti ulicu. Cilj mi ujedno nije samo poticanje na raspravu, nego upoznavanje svih nas sa širinom djelatnosti kojima su se uspješno bavili naši sugrađani jer Metković uistinu jest grad sporta, ali nije isključivo grad sporta. Upravo zbog mnoštva zaslužnika, nastojao sam se ograničiti na Metkovce jer bi popis, da u njega uključim sve Neretvane, bio nepregledan. Naravno da se ovom prigodom neću svih znamenitih Metkovaca spomenuti, pa imena onih koje nenamjerno izostavim, zapišite sami.
Slamnig nema ulicu nigdje u Hrvatskoj
Budući da je svakome njegova struka najpoznatija, krećem od književnika. Jedan od najznamenitijih hrvatskih pjesnika u XX. stoljeću (usto i pisac prvoga hrvatskog postmodernističkoga romana, vrhunski prevoditelj, književni teoretik te čovjek koji je autobiografskim zapisom Kismet Metković učinio književnim toposom) Ivan Slamnig (1930. – 2001.) ne samo da nema ulicu u Metkoviću, nema je, što mi zvuči nevjerojatno, nigdje u Hrvatskoj. Ulice, dakako, nema ni Ivanov stariji brat Svevlad (1926. – 1999.) koji je prevodio, primjerice, Hugoa, Prousta, Becketta, Goethea i Kafku, a objavio je i povijesni roman Čiopa. Po drugome je važnom hrvatskom pjesniku i jednome od potpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku (1971.), najvažnijega dokumenta u kojemu se tražila ravnopravnost hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, Vladimiru Pavloviću (1935. – 1996.) nazvana škola u Čapljini, gradu s kojim gotovo da nema veze iako je rođeni Trebižećanin, ali ulice u gradu u kojemu je najduže živio i djelovao nema (doduše, nema je ni na Kuli, gdje je godinama radio u školi, a Kula ničim nije obilježila ni činjenicu da je ondje boravio jedan od najvažnijih hrvatskih prozaika Petar Šegedin). Niti Vladimir Pavlović nema ulicu nigdje u Hrvatskoj. Treći je iz plejade velikih hrvatskih pjesnika Stojan Vučićević (1941. – 1989.) koji barem ima ulicu u Sesvetskome Kraljevcu, ali nema ni staze u Park-šumi Predolac-Šibanica, čiji je veći ogranak opjevao prije nego što su metkovska brda stavljena pod državnu zaštitu. Krugu književnika pripada i kazališni redatelj Radovan Marušić (1932. – 2008.), među ostalim autor romana Krnjesavac (2006.). Od književnika koji su bili povezani s Metkovićem valja izdvojiti i višestruko nagrađivanoga romanopisca Klobučanina Zvonimira Remetu (1909. – 1964.), koji je slijedio poetiku Dostojevskoga i posljednje godine života proveo u našemu gradu, te pjesnike Nikolu Martića (1938. – 2013.) iz Višića i Milu Maslaća (1949. – 2007.) iz Cerovice u Hrasnu, čiji isposnički lik (Martić) odnosno brk (Maslać) pamte mnogi stariji Metkovci. Metkovcima je svakako svježiji lik File Mišur (1931. – 2012.), poznatije pod umjetničkim imenom Mara Neretvanka. Ovom prigodom pohvaljujem Pločane koji su pronašli ulicu za fra Luku Vladmirovića (1718. – 1788.), književniku i vizionaru, prema kojemu su naši povjesničari katkad prekritični jer im zadaje glavobolje. Jasno da mu se ne može u svemu vjerovati, ali bez njega gotovo da ne bismo imali nikakvih podataka o Neretvanskoj krajini tijekom osmanlijske vladavine. Nedavno sam doznao da je budničke tekstove o hrvatskome jeziku pisao rođeni Metkovac Stjepan Dragoni (1858. – 1926.). On je ujedno skupljao narodne pjesme po Dalmaciji i Hercegovini, a sa samo 17 godina pisao je također o unapređenju poljoprivrede i stočarstva. Moćan je vladar pera bio i novinar Pero Gabrić (1932. – 2013.), hrvatski proljećar i prvi predsjednik Zbora turističkih novinara HND-a. Arheološku i etnografsku građu prikupljao je fra Nikola Gabrić (1910. – 1984.), a velike zasluge za skupljanje neretvanske etnografske građe (posebno priča, pjesama, zagonetaka i poslovica) ima rođena Osječanka Maja Bošković-Stulli (1922. – 2012.). O zaslugama rođenoga Zagrepčanina Dragutina Rucnera (1910. – 1996.) za Ornitološku zbirku koja je prerasla u Prirodoslovni muzej suvišno je govoriti, no po njemu u gradu nije prozvana ni udruga za zaštitu životinja, a kamoli ustanova ili ulica.
Svijet filma, likovnosti i glazbe
U svijetu filma Metkovci se mogu pohvaliti Obradom Gluščevićem (1913. – 1980.) te glumcem Damirom Mejovšekom (1933. – 2006.). Potonji u Metkoviću nije dugo živio, ali ga se uvijek rado spominjao. Živan Bjelovučić (1927. – 2007.) ulicu je zaslužio ne samo kao kipar i svestran umjetnik, nego i kao autor likovnih rješenja koja za osobite zasluge i danas dobivaju mnogi naši sugrađani te kao čovjek koji je svojim prijateljskim vezama u grad dovodio mnoge hrvatske umjetnike poput Dobriše Cesarića. Od likovnjaka pamtimo paloga branitelja Domagoja Gabrića (1966. – 1991.), o kojemu je monografiju sastavio Ive Šimat Banov. Da Metkovci nisu zaboravili solo pjevača i orguljaša Matišu Rajčića (1940. – 1996.), pokazuju koncerti koji se u našemu gradu održavaju njemu u čast.
Anđeoske i s njima zemaljske vlasti
Kad su u pitanju anđeoske i zemaljske vlasti, valja napomenuti da je u povijesti Katoličke Crkve važna uloga dubrovačkoga biskupa i mučenika (1883. – 1945.) Josipa Marije Carevića, a zanimljivo je da ulicu nema nijedan metkovski župnik, pa ni fra Bartul Arbić koji je podignuo prvu metkovsku crkvu. Istina, ulicu nema ni jedan metkovski gradonačelnik, tek spomen-ploču ima moj prezimenjak Anđel Vidović koji je prebacio općinsko središte iz Opuzena u Metković, a Liviju iz Vida u Opuzen. Radi prvoga mi je prezimenjak zaslužio ulicu, a radi drugoga je, ako je imao savjesti, bio Šimun u procesiji na Veliki petak (a ni Ante se Gluščevića, rodonačelnika žudija, nismo spomenuli). Od ljudi koji su se bavili politikom, a često i politika njima i njihovim znancima spomen-ploču u gradu ima odvjetnik Niko Bjelovučić. Nismo ni neki ljubitelji domaćega poduzetništva, pa u popisu ulica nemamo članova poznatih trgovačkih obitelji kao što su Dominković, Gluščević, Jovanović ili Paronos niti hotelijerskih kao što je Pavlović, a o brodarskima i inima od mene sigurno više zna Mario Talajić.
U prijepore oko Drugoga svjetskog rata ovom prigodom neću ulaziti, samo ću pripomenuti da Metković ima pravednicu među narodima Maricu Guinu (1903. – 2003.).
Stariji sportaši
Od sportaša starijega naraštaja prisjetit ćemo se nogometaša Andrije Ankovića (1937. – 1980.) te veslača Brune Sorića (1904. – 1942.) koji je osvojio olimpijsku brončanu medalju 1924. nastupivši za Italiju. Za povijest su metkovskoga nogometa važni Andro Mrčić i Ranko Paronos koji su 1919. donijeli nogometnu loptu, a za rukometnu povijest prvi predsjednik Mehanike Miće Martić (1933. – 2009.) i Tomislav Volarević (1932. – 2003.). Svoje mjesto u zamišljenoj aleji metkovskih zaslužnika zavređuje i prvi dobitnik gradske nagrade za sport Pero Jurjević (1936. – 1996.).
Dobri dusi grada
Od ljudi koji su samom svojom pojavom obilježili određena razdoblja gradskoga života u razdoblju koje pamtim izdvojio bih matičara Živka Jerkovića (1929. – 1998.), inženjera i graditelja crkava Tomislava Nogolicu (1929. – 2014.), profesora i političkoga zatvorenika Antu Brečića Feđu (1940. – 2012.), sportskoga djelatnika Marka Popovca (1946. – 2006.) te sportaša, kazalištarca i planinara Tomislava Zubčića Zupu (1951. – 2010.).
Branitelji novi i stari
Metković je jedan od rijetkih gradova čija nijedna ulica ne nosi ime ni jednoga od 18 poginulih branitelja, što mi se čini dobrom odlukom jer je svaki od njih jednako bitan, no pri nekome budućem imenovanju možda ne bi bilo loše povesti računa o tome da se jedna ulica u dogledno vrijeme prozove po 116. brigadi. Zanimljivo je da Metković, za razliku od Opuzena koji ima Ulicu Nikole Nonkovića, nema ulice ni po jednome borcu tijekom mletačko-osmanlijskih sukoba poput Raič-arambaše kojega spominje fra Andrija Kačić Miošić (imena nekih drugih važnih junaka tek doznajemo zahvaljujući don Mati Brečiću).
Ne zaboravimo domaće velikane
Budući da se Metković širi, nije naodmet imati u pričuvi neka od gore navedenih imena pri nekome budućem imenovanju ne samo imena ulica i trgova, nego i javnih prostora i ustanova jer u gradu, upozorio me je na to Krešimir Jurić, previše toga nosi ime Metković (npr. Srednja škola Metković, Osnovna glazbena škola Metković, Prirodoslovni muzej Metković, Teniski klub Metković, Boćarski dom Metković) ili ne nosi nikakvo ime (npr. Gradska sportska dvorana i sve školske dvorane), što je stvarno grehota. Budući da su, zahvaljujući ponajprije Ivanu Juriću (prolistajte njegove Spomendane iz povijesti Donjega Poneretavlja, neretvansku inačicu TV kalendara), više-manje poznati osnivači svih metkovskih sportskih, trgovačkih, lovačkih, planinarskih, glazbenih, školskih, zdravstvenih i inih ustanova, gotovo je nevjerojatno da barem po nekome od njih barem nešto nije prozvano. Poprilično je usto neobično da u gradu imamo ulice posvećene književnicima Zoraniću, Ujeviću i Kačiću Miošiću, a naše smo, i to elitne (Pavlovića, Slamniga i Vučićevića), književnike zaobišli. Da ne bi ispalo da samo kudimo, treba pohvaliti kako u gradu dosta ulica nosi ime po domaćim toponimima (npr. Jasline, Jeovci, Jerkovac, Mileževac, Mobine, Orašina, Vrbovci), važnim osobama iz hrvatske povijesti povezanih s Neretvanskom krajinom (npr. knez Domagoj, don Mihovil Pavlinović) ili Neretvana bitnih za mjesnu povijest (poput prvoga neretvanskog svjetovnog vlasnika fakultetske diplome Lovre Matića, tvorca prve neretvanske povjesnice don Radovana Jerkovića, filologa fra Stanka Petrova i sluge Božjega Ante Gabrića) i poveznicama s iseljenim Hrvatima (poput Moližana koji potječu i iz naših krajeva), a nismo zaboravili ni Bokelje (imamo Tivatsku ulicu).
Imamo, dakle, sasvim dovoljno vremena da promislimo kako tematski imenovati ulice kakve nove gradske četvrti i javne prostore, a vi promislite i dopunite popis imena koji sam vam ponudio!
