Zbog širenja epidemije koronavirusa Nacionalni stožer civilne zaštite uveo je drastične mjere zaštite u kojima su posebno pogođene uslužne djelatnosti poput ugostiteljstva. O ovome smo razgovarali s nekolicimom ugostitelja u Metkoviću: s predsjednikom Ceha ugostitelja pri Udruženju obrtnika Metković Ivicom Bačićem, Ivanom Bajo iz Hotela Narona, vlasnikom pizzerije Milano Zoranom Božinovićem i vlasnikom CB Ćakula Tomislavom Miletićem.
Koliko je ‘žilavo’ ugostiteljstvo u našem gradu, koliko dugo može izdržati zabranu rada s obzirom na održivost poslovanja?
I. Bačić: Na području Metkovića, Opuzena i okolnih općina radi oko 60 ugostiteljskih objekata različitih kategorija i svi su oni pogođeni ovim mjerama prema kojima je zaustavljeno njihovo poslovanje. Oni zapošljavaju nekoliko stotina radnika i prisiljeni su suočiti se s ovakvom situacijom.
I. Bajo: Zabrana rada bez otpuštanja radnika se može izdržati ovaj, tekući mjesec jer ga je ‘pokrilo’ poslovanje iz prethodnog mjeseca. Međutim, ukoliko se poslovanje ne nastavi i u sljedećem mjesecu, neće se moći pokriti trošak doprinosa i plaća ukoliko na neki način ne pomogne država.
Z. Božinović: Što se tiče ‘žilavosti’ ugostiteljstva u našem gradu ono je i prije epidemije u većini objekata bilo na granici opstanka, a ovo sada je samo ubrzalo propast većine ugostitelja ne samo u Metkoviću nego u cijelom svijetu.
T. Miletić: Ugostiteljstvo u našem gradu je već dugo na klimavim nogama, neki ljudi se trude, međutim, dok se ne bude davala podrška našim eventima, već onima s druge strane granice, teško ćemo napredovati. U uvjetima zabrane rada mi možemo uzdržati vrlo kratko jer su velike obaveze i davanja, a prihodi su ne minimalni, nego nikakvi. Stoga je važno ako ima netko sa strane da pogura naše poslovanje.
Je li bilo otpuštanja radnika?
I. Bačić: U razgovoru s kolegama stekao sam dojam da će mnogi od njih pokušati zadržati radnike ili ih minimalno otpustiti. Treba napomenuti da je ugostiteljstvo i način života i da su i poslodavci i radnici često vezani prijateljskim i rodbonskim vezama pa nije lako donijeti odluku o otpuštanju. Za sada nema najava d aće doći do većeg otpuštanja. Možda će neki poslodavci iskoristiti ovu situaciju i ponuditi radnicima smanjenje radnog vremena ili iskoristiti mogućnost neplaćenog dopusta, iskoristiti godišnje odmora i slično.
I. Bajo: Otpuštanja radnika nije bilo, no ukoliko država ne pomogne, nažalost, doći će i do toga.
Z. Božinović: Što se tiče zaposlenika mi u restoranu Milano zapošljavamo 14 djelatnika i nitko nije otpušten niti će biti. Uz pomoć države i nas samih nadam se da ćemo premostiti i ovu katastrofu, samo moramo biti disciplinirani i slušati ljude od struke.
T. Miletić: Kod mene nema otpuštanja, zaposlena su četiri radnika i svi će ostati na mjeri minimalca propisanoga od države (3.250 kn) uz doprinose. Nadam se da će sve ovo brzo proći i da ćemo za dva mjesec opet početi raditi.
Ono što nije zabranjeno je rad pučkih kuhinja i dostava hrane uz poštivanje strogih sanitarnih mjera. Pučkih kuhinja nemamo, međutim, postoji li dostava hrane u našem gradu?
I. Bačić: Samo nekolicina objekata je u stanju organizirati dostavu hrane i nadam se da će se oni prilagoditi ovoj situaciji i svojom ponudom pomoći onima koji nisu u stanju izlaziti iz svojih domova, kupovati namirnice i sami kuhati.
I. Bajo: Dostava hrane u našem gradu postoji, ipak, ne mislim da će zaživjeti u ovom trenutku. Većina ljudi ne posluje i ljudi u svojim su kućama i imaju dosta vremena na raspolaganju, tako da se kuha doma.
Z. Božinović: Što se tiče dostave hrane, mi iz Milana smo dugo godina dostavljali hranu i razmišljali smo o tome, ali u ovim uvjetima mislim da ne bi mogli postići uvjete sterilnosti i sigurnosti hrane od našeg restorana do vaših vrata tako da smo odustali od toga. Najbitnije je da se smanji izloženost. Imate ćemo vremena raditi kad sve prođe.
T. Miletić: Kao zaposlenik Hotela Narenta, mogu reći da u hotel svakodnevno radi kuhinja i da postoji dostava hrane, između ostalog i za potrebe Doma zdravlja a sada i za liječnike koji dežuraju u posebnoj ambulanti za oboljele od koronavirusa.
Imate li saznanja kako se ljudi nose s navikom ispijanja kave izvan ugostiteljskih objekata?
I. Bačić: Svjestan sam koliko našim ljudima nedostaje ispijanje kave u kafiću, lijepo vrijeme, otvaraju se i terase, proljeće, druženje i sam sam takav. Međutim, nije vrijeme za heroje i zamolio bih sugrađane da se striktno pridržavaju uputa Nacionalnog stožera civilne zaštite. Bit će vremena, bit će kava, a sada promijenimo navike i nastojmo sačuvati svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih.
I. Bajo: Kada je Nacionalni stožer civilne zaštite izdao naredbu da se ugostiteljski objekti zatvore, neki naši sugrađani su donosili svoju kavu i sjedili na terasama ugostiteljskih objekata. To je trajalo dva dana jer je izdan nalog da se, iz preventivnih razloga, stolice i stolovi maknu s terasa. Svima nam je ovo jedan veliki šok i totalni preokret po pitanju svakodnevnih navika i života uopće. No, sreća je što ima netko tko nas, kontrolom i zakonima, iprisiljaca’ na poštivanje propisa, a to je dobro za naše bolje sutra. Što smo više u kontroliranim uvjetima, to ćemo prije prebrodriti ovu pandemiju. Sukladno tome, budimo odgovorni jedni prema drugima i ostanimo doma.
Z. Božinović: Što se tiče ispijanje kave po parku i rivi to je na osobnu odgovornost, ja radije ostajem doma.
T. Miletić: Kava je luksuz i na kavu smo navikli cijeli život, to je naš nekakav gušt. Ljudi se lako priviknu i na dobro i na loše. Mislim da će ovo kućno ispijanje kave mnogima dobro doći u kontekstu jačanja obiteljskog ozračja, pa i osobnog propitivanja.
Očekujete li pomoć države i lokalne zajednice u ovom kriznom razdoblju za vašu branšu? Kakve mjere predlažete?
I. Bačić: U stalnom smo kontaktu s čelnicima lokalne uprave i nailazimo na razumijevanje. Dobili smo obećanje da će doći do maksimalnog rasterećenja vezanih uz lokalne poreze i obaveze. Vidio sam i mjere koje je donijela Vlada RH i one bi mogle pripomoći da se ova situacija prevlada i da u konačnici bude što manje zatvorenih obrta i otpuštanja radnika. Nadam se da će se situacija stabilizirati i na nama je da učinimo sve da iz nje izađemo jači i bolji.
I. Bajo: U ovom vremenu i situaciji od države očekujemo pomoć. Ukoliko država ne pomogne, bit će mnogo otpuštanja. Ne smatram da bi odgoda plaćanja doprinosa i raznoraznih poreza išta pomogla, dapače, još bi više naštetilo jer bi se dugovi samo ‘taložili’. Dok riješite jedan račun, drugi je već tu. Tako da s tim prijedlogom nikad, kako se u narod kaže, na zelenu granu. Smatram da bi država trebala, u ovom periodu zabrane rada, ukinuti (oprostiti) plaćanje doprinosa, smanjiti stopu raznoraznih poreza, a vlasnici zaposlenicima isplatit plaće.
Lokalna zajednica (Grad) nas može, u ovom razdoblju, npr. osloboditi plaćanja komunalne naknade. Na taj način je svatko pridonio da se sve ne zaustavi i da polako opet ‘stanemo na noge’. No, još jednom ponavljam u cilju boljega sutra, budimo odgovorni i ostanimo u svojim domovima.
Z. Božinović: Naravno da očekujemo pomoć države i lokalne zajednice jer sami sigurno nećemo moći. Najbitnije je ostati zdravi sačuvati radna mjesta. Što se tiče mjera pomoći ostavimo to onima kojima smo dali glas da vode ovu državu i naš grad i siguran sam da će učiniti sve što mogu. Ostanite doma, ja sigurno hoću.
T. Miletić: Naravno da očekujemo. Mi smo mali privatnici, obrtnici i država od nas ima velike koristi kroz sva moguća davanja koja se uredno podmiruju. Očekujemo pomoć u vidu smanjivanja stope PDV-a za ugostiteljstvo. Samo je kod nas ta stopa 25%, a u konkurentskim zemljama je između 10 i 13%.
Što se tiče dodatnih mjera pomoći ugostiteljima predlažem otpisivanje dugova prema državi i lokalnoj upravi u periodu u kojem nam je zabranjeno raditi. Možda bi nam naš Grad po uzoru na druge lokalne uprave mogao pomoći jednokratnim pomoćima u ovom razdoblju, ili da nam gradske komunalne firme otpišu potraživanja u razdoblju kada ne radimo.