Kažu da je svrha boravka u prirodi uživanje, a ne trčanje za nekakvim rekordima. To osobito vrijedi u ovo naše sjedilačko vrijeme dok je u neka stara vrmena to bilo gubljenje vremena i uzaludno trošenje energije. Sve više ljudi bježi od umjetno oblikovanog i teži prirodnom okruženju. Jedno takvo mjesto je čarobna planina Biokovo, surova i lijepa u isto vrijeme. Uputili smo prije mjesec dana na njegove niže visove koji su dostupni i manje vještim hodačima – do Pakline, najljepšeg planinarskog skloništa na Biokovu.
Prije nekoloko godina planianrska društva PD Pozjata iz Brela uz pomoć PU Dinaridi, PP Biokovo, HGSS-a i HRZ-a postavilo je planianrsko sklonište na vrhu šume Pakline, na 850 meteara iznad mora.
Premda na Biokovu ima mnogo lijepih vidikovaca, ovaj na Paklinama je izniman jer put do njega prolazi predivnom prirodom i vrlo zanimljivom znamenitostima.
Do Pakline se može doći iz više smjerova a mi smo izabrali morski, iz gronjeg dijela Brela.
Prvo na što naiđete je poučna staza Francuska cesta. To je iznimni, nikad dovršeni inženjerski poduhvat započet početkom 19. st. u vrijeme Napoleonove vladavine Dalmacijom. Ne možete se ne upitati, kako su uspjeli napraviti tako široku cestu s usponom koji ne prelazi 6%, dakle pogodan za pješake i konjske zaprege. Ovo što se može vidjeti građeno je dvije godine (1810. i 1811.).
S Francuske ceste staza nastavlja do prijevoja gdje nas čekaju okamenjeni svatovi (Nevistina stina). Legedna kaže da se jedna djevojka iz zaleđa Biokova zaljubila u momka iz promorja, a majka ju je proklela da će se okameniti kada ugleda more.
Od Nevistine stine ulazimo u predivnu šumu dalmatinskog crnoga bora Pakline. Sam naziv ukazuje o čemu se radi: ovdje su ljudi prikupljali borovu smolu koja im je služila kao zaštitni premaz za brod.To je ta poznata crna boja na starim brodovima i lađama. I danas se vide tragovi toga posla, ostali su ožiljci na gotovo svim većim brovima: odstranjena kora bora i izbrazdana debla.
U jednom trenutku planinarska staza vodi hrptom iznad šume i usporo ugledate još jedan lijepi prirodni biokovski fenomen, Šuplju stinu kroz koju kao kroz prozor proviruju Brela, more i otoci.
Nakon pola sata hoda od Šulje stine kroz borovu šumu otriva nam se oznaka Vidilica a par trenutaka kasnije najljepše sklonište na Biokovu – PS Pakline, metalna konstrukcija u obliku vagona obložena drvetom – skriveno među starim borovima s predivnim pogledom na primorje, otoke i more.
A sada malo tehničkih podataka: staza u jednom smjeru je duga 6,7 km (ovsino gdje uspijete parkirati, može biti i kraće!), vrijeme hoda je oko 2 sata i 30 minuta s manjim pauzama, a svladana ukupna visinska razlika je oko 650 metara. Dakle, za prosječnog hodača ne previše zahtjevna!
