Prije 130 godina, 5. prosinca 1985. svečano je otvoren prvi (stari) most na Neretvi u Metkoviću, nazvan Jelisavin most po carici Elizabeti (Sisi), ženi cara Franje Josipa. Most je nepovratno promijenio vizuru grada i Metković učinio prometnim čvorištem. Tim povodom prenosimo tekst Ive Veraje koji obiluje poviejsnim činjenicama i zanimljivostima te starim fotografijama koje svjedoče o tom vremenu:
Prve su minute petoga dana mjeseca prosinca 2025. godine. Eto, u danu smo u kojemu se možemo spomenuti (ne daj Bože obilježiti) 130. obljetnice, kako piše na onovremenoj pozivnici, otvorenja novoga željeznog mosta na Neretvi. Most je nakon svečanoga blagoslova pušten u promet u 11 sati uz pucanje mužara i prethodno slavljenu svečanu svetu misu u crkvi svetoga Ilije.
Na postavljenoj ploči od lijevanoga željeza, uz godinu izgradnje, stajalo je da most nosi ime „Carica Jelisava“ po carici Elizabeti (Sisi), ženi cara Franje Josipa, da mu je nosivost 460 kilograma po metru četvornome i da je najveća dopuštena težina (masa) vozila koja mogu prometovati mostom 12 tona.
Most je napravljen vrlo brzo. Svi radovi iznad razine vode, uz prethodnu pripremu, izvedeni su tijekom 1895. godine. To je vidljivo po datumima koje nalazim na prvih 7 fotografija koje slijede. Prva je nastala 24. veljače 1895. a zadnja na današnji dan, 5. prosinca 1895.
Istoga dana poslijepodne održan je koncert na plokati, a navečer u 8 sati, nakon „umjetne vatre“ (vatrometa) priređen je ples u „prostorijam Hotel Austrije“ na kojemu je svirao orkestar 49. Regimente iz Mostara. Zanimljivo, bio je propisan i „dress code“, i to, pazi sada, „Nošnja od šetnje“. Plesali su se valceri, polke, mazurke, četvorke, i nećete vjerovati, galop.
A sudbina mosta nam je svima poznata. Nakon dugogodišnje časne službe odlučeno je da se most sruši i zamijeni novim. Metković je narastao i most više nije mogao udovoljiti potrebama razvijenoga gospodarstva i povećanoga prometa. Istina, razmatrala se mogućnost da se stari most, kao izvanredan spomenik jednoga vremena i kao simbol Metkovića, ostavi na korištenje pješacima i biciklistima, a da se pedesetak metara uzvodno izgradi novi moderni most. Na kraju je odlučeno da se stari most ukloni i da se na njegovu mjestu napravi novi kakav znamo danas.
Tužna je samo činjenica da se u tim raspravama kao jedan od argumenata za rušenje staroga mosta navodilo da ga treba srušiti jer „predstavlja i previše podsjeća na propalu monarhiju“. Takvom logikom moglo se srušiti i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, slučajno samo dva nepuna mjeseca starije od našega starog mosta.
Pozivnicu na svečano otvaranje dobio je Jure Vekić, a meni ju je prije nekoliko godina ustupio njegov šukununuk Luka Marušić na čemu mu iskreno zahvaljujem.
