Zove u ponedjeljak navečer prijatelj iz Trpnja Miki Jurić, prekaljeni ratnik, dragovoljac Domovinskog rata, priču započinje Braco Ćosić, novinar Slobodne Dalmacije.

– Prijatelju, savjest mi neće biti čista ako ti ovo ne kažem, a ima razloga da to objavi i naša Slobodna Dalmacija. I u ratu i sada u slobodi volim junake i junaštvo, posebno ako se radi o našoj mladeži. Dat ću ti broj i nazovi jednoga hrabrog Trpanjca, mladog studenta, koji je u subotu navečer uz svoje prijatelje spasio jedan ljudski život. Kako ovdje nemamo nekoga da bi tu vijest plasirao i da ona bude vodilja i drugima, molim te, učini nešto – reče nam Miki…

Dalje nije trebao puno govoriti. Dobili smo broj mobitela toga studenta te čuli istinitu priču s lijepim završetkom, koja je u subotu navečer digla Trpanj na noge.

Zove u ponedjeljak navečer prijatelj iz Trpnja Miki Jurić, prekaljeni ratnik, dragovoljac Domovinskog rata.

– Prijatelju, savjest mi neće biti čista ako ti ovo ne kažem, a ima razloga da to objavi i naša Slobodna Dalmacija. I u ratu i sada u slobodi volim junake i junaštvo, posebno ako se radi o našoj mladeži. Dat ću ti broj i nazovi jednoga hrabrog Trpanjca, mladog studenta, koji je u subotu navečer uz svoje prijatelje spasio jedan ljudski život. Kako ovdje nemamo nekoga da bi tu vijest plasirao i da ona bude vodilja i drugima, molim te, učini nešto – reče nam Miki…

Dalje nije trebao puno govoriti. Dobili smo broj mobitela toga studenta te čuli istinitu priču s lijepim završetkom, koja je u subotu navečer digla Trpanj na noge.

– Da, zovem se Vinko Milinović, student sam četvrte godine nautike u Dubrovniku. Sa svojim prijateljima imali smo tu na “Faraonovu” igralištu jednu kup nogometnu utakmicu i poslije sam s djevojkom i nekoliko prijatelja otišao doma. Gledali smo neku utakmicu engleske lige kada mi je u našu grupu pristigla vijest kako se jedna naša starija sumještanka udaljila od kuće i kako je pokrenuta potraga za njom. Bilo je to nešto oko 20 sati, padala ja jaka kiša. Čuli smo kako su u potrazi i naši vatrogasci, naši mještani i nije bilo dvojbe da nas nekoliko Trpanjaca i dva prijatelja iz Orebića ostavimo udobnost gledanja televizije i krenemo u potragu.

Znao sam da je postarija gospođa Mira Bauman često šetala prema crkvi sv. Roka, na jednom od naših trpanjskih brežuljaka. Kada je naša skupina došla na tu lokaciju, doznali smo da je ona već pročešljana od strane naših sumještana, tako da smo se razdvojili, pa smo krenuli po dvoje u potragu. Moj prijatelj Anton Orhanović iz Orebića i ja već smo bili i kod njezine kuće te doznali da je nema već dva i pol sata. Kiša je padala još jače i svaki je trenutak bio važan za tu staricu. Nešto me vuklo opet prema crkvi sv. Roka bez obzira što smo znali da su prije nas tu tražili naši vatrogasci i mještani. Jedina rasvjeta bila nam je svjetiljka naša dva mobitela.

Ovaj put kod crkve smo ugledali njezina psa. To je bio već dobar znak. Smirili smo ga, on je lajao na nas, pa smo polako pogledali preko jedne ograde. Zvali smo prijatelje i vatrogasce da smo naišli na njezina psa. I pas nas dovede do te ograde, a dolje niže ispod, na jedno tri-četiri metra, čujemo šuškanje granja, jer gospođa, budući da slabo govori, javljala nam se samo rukama, pokušavajući nam nešto reći. Moj prijatelj i ja svijetlili smo mobitelom, ali zbog jake kiše i mraka može vam se svašta pričiniti. I vidjeli smo gospođu Miru pokislu kako leži na nekim granama. Odmah sam zvao Olivera iz naših vatrogasaca i ostale spasioce. Baš je bila na vrlo nezgodnom mjestu da ju je zaista bilo teško pronaći. Bilo je to negdje oko 20.25. Poslije je došla Hitna pomoć i sada znamo da je gospođa Mira bila u bolnici, uz neznatne ozljede od grana, ništa ozbiljnije… Eto, ne bih sada pripisivao tolike zasluge nama dvojici, njezin pas odigrao je glavnu ulogu, ali i taj naš instinkt da ponovno pročešljamo taj dio terena, jer po onakvoj kiši i nevremenu ne znam što bi se dogodilo s našom starom sumještankom – govori nam mladi Trpanjac Vinko Milinović.