U rujnu mjesecu ovoga godišta u Pločama i u obližnjim mjestima održava se ILIRIKON 2026. – „međunarodna [čitaj neojugoslavenska] konferencija o Ilirima“.
Kako stoji na mrežnoj stranici ovoga „događanja naroda“, konferencija je organizirana „uz podršku Grada Ploče, Turističke zajednice Grada Ploče, Pučkoga otvorenoga učilišta Ploče i privatnih sponzora“.
Zamislite da samo stoji „uz podrušku privatnih sponzora“, onda bi ovo pismo uputio Sigurnosno-obavještajnoj agenciji te se upitao kaj delaju naše službe i jesmo li uopće država (ta koji su to privatni sponzori koji promoviraju protuhrvatsku mitomaniju na hrvatskom tlu? Je li riječ o zabludjelim pojedincima ili o nekim sumnjivim organizacijama!?). No, izgleda da smo mi daleko ne samo od toga da opet (kao za predsjednikovanja Franje Tuđmana) budemo te se ponašamao kao (nacionalna) država, nego ponajprije da (opet) budemo „punokrvna“ nacija. Jer nacije de facto ne može biti bez dovoljno brojnih, glasnih, utjecajnih i državotvornih pripadnika nacionalno osviještenih elita, pa tako i onih među znanstvenicima, kulturnjacima te intelektualcima. Zato je ovo pismo upućeno ponajprije znanstvenicima i intelektualcima, a ne političarima (u ovom konkretnom slučaju, ne gradonačelniku Ploča Ivanu Mareviću (SDP)).
„Samo reci[te] riječ i ozdravit će duša moja“
Uočivši sad već skoro zaboravljene 2021. godine da u Hrvatskoj, osobito u HRT-ovoj (!) emisiji eufemističnoga imena Na rubu znanosti, ali i općenito među „običnim“ pukom i u javnom diskursu, sve više maha uzima oblik mitomanije koji sam – klasifikacije i jednostavnosti radi – nazvao deretićevskim, ni kao znanstvenik, ni kao intelektualac, već kao zabrinuti građanin i ljubitelji povijesti, napisah jedan tekst u kojem sam implicirao da je vidljivija reakcija povjesničara i jezikoslovaca na rastući pseudoznanstveni te protuznanstveni diskurs neophodna, barem s vremena na vrijeme, jer bi u suprotnom sve veći broj osoba mogao sve manje držati do otkrića i zaključaka istih tih povjesničara i jezikoslovaca. Tu i tamo pokoja javna besjeda naših povjesničara, jezikoslovaca i intelektualaca protiv promicanja deterićevske mitomanije na hrvatskom tlu mogla bi barem donekle suzbiti širenje ove mitomanije u Hrvatskoj i među Hrvatima u susjednim zemljama (ako nam je do tih Hrvata stalo).
Deretićevska mitomanija
Glavne postavke i opća mjesta ove mitomanije donose se u Deklaraciji o ilirskom nasljeđu Hrvata izdanoj i potpisanoj po okončanju ILIRIKON 2025., prve konferencije o Ilirima u Hrvatskoj koju su organizirali i u njoj sudjelovali hrvatski deretićevci te njihovi gosti iz Srbije i BiH. Pritom nije nimalo bezazleno što su konferenciju organizirali (i) Kulturno-informativni centar Općine Šolta te Turistička zajednica Općine Šolta. U deklaraciji, među ostalim, stoji da su
Teze o doseljavanju Hrvata kao Slavena na hrvatski povijesni prostor, starosti i autorstvu glagoljice i srednjovjekovlju stećaka i druge nastale u sklopu takozvane bečko-berlinske škole pod okriljem nacionalističkog pokreta Drang nach Osten (prodor na istok) u XIX. stoljeću, a odražavaju se kroz suvremene procese gospodarskih i političkih interesa globalističkih elita.
Po mojemu skromnomu sudu, najmanje opasna i škodljiva tvrdnja pobornika i širitelja ove mitmanije jest da su današnji Hrvati ili barem većina nas (i pripadnika nekih drugih južnoslavenskih naroda) – u smislu populacije (što je genetsko-biološka kategorija) – potomci ljudi koji su od Drave do Jadrana živjeli stoljećima, ako ne i tisućama godina, prije doseljenja govornika praslavenskoga jezika na taj prostor. S druge strane, mišljenja sam da je izrazito škodljiva i opasna njihova tvrdnja da su Iliri govorili (pra)slavenskim jezikom, odnosno teorija urote prema kojoj su ovu „istinu“ suzbili te od nas skrili takozvana bečko-berlinska škola historiografije (i Katolička crkva).
Iz ove teorije višedesetljetne, ako ne i višestoljetne, urote proizlazi da su svi hrvatski povjesničari, arheolozi, jezikoslovci i dr. koji tvrde da se od Drave do Jadrana nije govorilo praslavenskim jezikom stoljećima prije nego li su taj jezik na navedeni prostor donijeli Slaveni tijekom ranoga srednjega vijeka ili potpuni neznalice ili svjesni izdajnički sluge vanjskih i, dakako, prema nama neprijateljski nastrojenih središta moći (Beča, Berlina i Rima ili, rječju admirala Domazeta Loše, „okultne oligarhije“). Samo je njih, Providnošću obdarena, nekolicina poput primjerice notornoga Domagoja Nikolića u posjedu „istine“. Kako sam na drugom mjestu naveo, navedena urota o ukradenoj povijesti (skrivenoj povijesnoj istini) slična je međuratnomu nacističkomu mitu o otetoj (njemačkoj) pobjedi u Prvom svjetskom ratu. Njemačka bi, kako pojednostavljeno ide mit, pobijedila da nije bilo (njemačkih) Židova i komunista koji su joj podlo zabili nož u leđa, a mi (Hrvati i drugi južni Slaveni) bi eto znali da su Iliri bili slavenofoni, samo da nije brojnih izdajnika i slugu vanjskih (germanskih i katoličkih) sila po našim sveučilištima i institutima koji nam sustavno lažu da antički stanovnici dinarskoga gorja nisu govorili praslavenskim jezikom.
Qui tacet consentire videtur
Ne usuđujem se zamisliti što bi bilo kada bi ova mitomanija osvojila, a na putu je da osvoji, veći broj srdaca i umova Hrvata i kakve bi to reperkusije imalo po hrvatsku naciju i državu. Stoga se ponovno vraćam na onu „samo reci[te] riječ i ozdravit će duša moja“ te skrušeno pozivam ponajprije naše povjesničare, arheologe, jezikoslovce i, općenito, intelektualce da javno i izravno progovore protiv promicanja deretićevske mitomanije među Hrvatima osobito jer ju promiče javni rtv servis te jedinice lokalne samouprave poput Grada Ploče. Ovo nije poziv da se izravno polemizira s mitomanima jer takvo što bilo bi otprilike kao luđaku dokazavati da je luđak. Nužno je barem povremeno mitomaniju jasno određivati mitomanijom, te ju barem neizravno suzbijati kao što časni i malobrojni izuzetci među našim znanstvenicima čine (te koji, primjerice, iz poštovanja prema ulozi admirala Domazeta u obrani Hrvatske izbjegavaju izravni spomen njegova imena koje se danas, nažalost, veže uz velesrpsku mitomaniju deretićevske provenijencije). Ipak, naši znanstvenici najjčešće izbjegavaju osvrtanje na nabujalu mitomaniju. Kao primjer možemo navesti izjavu Ante Uglešića koji je rekao da se nije osvrtao na velesrpske teze, novijega datuma, prema kojima bi knez Višeslav (naveden na krsnom zdencu istoimenoga kneza) „trebao biti srpski knez“. Naime, Uglešić je rekao: „na to se uopće nisam osvrtao jer ne mogu se osvrtati na nešto što nije znanstveno napisano; to su naklapanja i to je dio velikosrpske ideologije“. Možete, a ponekad i trebate, nadasve ako je riječ o mitomaniji koja se promovira na hrvatskom tlu! Uglešić barem stvari naziva svojim imenom. Treba dakle, barem povremeno, ukazivati na mitomaniju te ju nazivati pravim imenom, a ne nekakvim „manjkom dobre volje“, kako to kalkunatski te na akrobatski evazivan način čini primjerice Trpimir Vedriš. Je li mediveistima poput Vedriša imalo smeta što jedan hrvatski grad (su)financira gostovanje i predavanje notornoga srpskoga protuhrvatskoga (i protukatoličkoga) agitatora Miroljuba Petrovića koji je nedavno ponovio svoju mitomaniju prema kojoj hrvatski ranosrednjovjekovni vladari nisu postojali, dodavši da su sva vrela o njima ranonovovjekovni falsifikati Katoličke crkve?
Navedimo što još o predmodernoj povijesti nositelja hrvatskoga imena, kojih smo mi današnji Hrvati sljednici, trkelja Petrović. Tvrdi da su Hrvati imali Prosvjetiteljstvo već u 16. stoljeću te da je kao odgovor na to „Prosvjetiteljstvo“ Katolička crkva krenula s falsificiranjem povijesti ovoga dijela Europe, pa tako „i tih takozvanih hrvatskih kraljeva“, a u tomu su golemu ulogu imali – kako ih on višekratno zove – „benediktanci“. Petrović k tomu tvrdi da je Porfirogenetov spis znan kao De administrando imperio stvoren tek u 17. stoljeću, premda je najstariji očuvani prijepis ovoga djela iz 11. stoljeća te se čuva u Nacionalnoj knjižnici Francuske. Djelo Tome Arhiđakona Historia Salonitana prema Petroviću nastaje tek u 17. stoljeću, iako se kodeks iz 13. stoljeća koji se u znanosti smatra Tominim autografom čuva u riznici Splitske katedrale, a u njem se – na Petrovićevu žalost – spominje Dmitar nazvan Zvonimir kralj Hrvata. I tako dalje, u nedogled.
Zbog svega navedenoga, ustrajnomu protuznanstvenomu, protuhrvatskomu i protukatoličkomu agitatoru Miroljubu Petroviću ne bi trebao biti dopušten ulazak u Hrvatsku, a nekmoli nekakva javna predavanja na njenu teritoriju! No, unatoč svemu navedenomu, Grad Ploče mu financira upravo to – dolazak u Hrvatsku u kojoj će – uz hrvatske kolege (!) – javno širiti protuznanstvenu i protuhrvatsku mitomaniju.
Ovo nije poziv protiv slobode govora jer slobode – pa ni slobode govora – ne može biti bez reda, tj. poredka! U Hrvatskoj, primjerice, (javno) paljenje hrvatske zastave ne spada u domenu slobode govora. Tijekom srpske je agresije na Hrvatsku 1990-ih, uz veliku žrtvu naših branitelja i neizmjerne gubitke brojnih pripadnika našega naroda (sjetimo se Kate Šoljić!), hrvatski ustavno-pravni poredak obranjen, a u oslobođenim dijelovima zemlje uspostavljen. Tu je agresiju uzrkovala velikosrpska ideologija koje je mitomanija, u raznim njenim obličjima ili pravcima (uključujući i deretićevski pravac), sastavni dio.
Kako vidimo, nemali dio te mitomanije šire predavači konferencije ILIRKON 2026. Zbog toga smjerno pozivam Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Maticu hrvatsku, Staroslavenski institut, odsjeke za povijest, arheologiju i hrvatski jezik hrvatskih sveučilišta te Institut za hrvatski jezik da javno i nedvosmisleno reagiraju prema Gradu Ploče, SDP-u (koji je u tom gradu na vlasti) te Turističkoj zajednici Grada Ploče u svrhu povlačenju njihove potpore ovomu mitomanskomu te protuhrvatskomu skupu.
Prenimo se, braćo mila, Hrvatska nas vila zove / Složimo se pod lozinkom:
Hrvatska Hrvatom!
Piše: Viktor Matić / tajnik Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku i član uredništva Dalmatinske povijesti














