Aktualna obrazovna reforma Plenkovićeve ministrice Blaženke Divjak, takozvana “Škola za život”, velik naglasak stavlja na nastavu informatike i rad za računalom i tabletom.
Postavlja se pitanje ignorira li aktualna obrazovna reforma rizik pojave tzv. “digitalne demencije” kod djece u školama. O pojavi “digitalne demencije” postoje recentna istraživanja u Njemačkoj (prof. dr. sc. Manfred Spitzer), a također kod nas u Hrvatskoj (prof. dr. sc. Goran Šimić), koja upozoravaju na štetnost prevelike upotrebe digitalnih tehnologija, posebno kod djece.
“Digitalna demencija je zajednički naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije. Osobama koje previše vremena provode na internetu puno je lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline, one znatno slabije kontroliraju sadržaj svojega radnog pamćenja i općenito su značajno manje sposobne usredotočiti se na pojedinu zadaću i izvršiti je od početka do kraja.” – kaže u intervjuu za Hrvatski fokus dr. Goran Šimić.
Prof. dr. sc. Goran Šimić je redoviti profesor neuroznanosti i anatomije u trajnom zvanju i predstojnik Zavoda za neuroznanost Hrvatskog instituta za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U okviru zavoda vodi Laboratorij za razvojnu neuropatologiju. Diplomirao je da Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je i doktorirao. Njegov laboratorij bavi se mehanizmima nastanka neurorazvojnih i neurodegenerativnih poremećaja te ima dugotrajnu međunarodnu suradnju u proučavanju bioloških biljega bolesti mozga, napose Alzheimerove bolesti. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Translational Neuroscience 2010-2016. godine. Za svoj rad dobio je više domaćih i međunarodnih priznanja.
On ističe:
“Pojednostavljeno rečeno, sve veća uporaba digitalnih tehnologija zahtijeva povećanu aktivnost onih neuralnih mreža našega mozga s pomoću kojih dijelimo pozornost, dok one koje rabimo za dubinsko čitanje, razmišljanje i upamćivanje slabe. Glavni problem je u tome što tehnologije trebamo prilagoditi čovjeku i rabiti s mjerom, a ne obrnuto.”
“Ljude treba osvijestiti da se pod sigurnom uporabom interneta ne misli samo na privatnost i zaštitu osobnih podataka, već je važnije razumjeti utjecaj i posljedice online života na stavove, sustav vrijednosti i to kako se ponašamo, jednom riječju cjelokupno mentalno i tjelesno zdravlje.” – kaže dr. Šimić te naglašava:
“Internet je vrijedan izvor podataka za učenje, ali njegova stalna uporaba u školi zbog ometanja pažnje često donosi više štete nego koristi, pa i u tome treba naći mjeru. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje s vršnjacima i igre. Nezadrživi prodor digitalnih tehnologija u sve pore života od djece sve više stvara tjelesne i duhovne invalide koji nemaju ni kondicije niti mašte. Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju nauštrb toga zanemarivati ostali izvori znanja, sposobnosti i vještina.”
Više o problemu digitalne demencije kod djece moguće se informirati u nedavno objavljenoj knjizi autora Manfreda Spitzera “Digitalna demencija – Kako mi i naša djeca silazimo s uma”, predstavljenoj javnosti u studenom prošle godine.
Bogatiji i obrazovaniji roditelji čuvaju djecu od pretjerane upotrebe računala
U ožujku ove godine T-portal je posvetio članak problemu prevelike upotrebe digitalnih tehnologija kod djece. U članku “Digitalni jaz: Dok se srednja klasa obrazuje virtualno, sinovi i kćeri elite vraćaju se drvenim igračkama” ističe se kako se u svijetu događa digitalni jaz, ali u obrnutom smjeru – naime, imućnije i obrazovanije sredine čuvaju djecu od prevelike upotrebe računala i digitalnih tehnologija zbog štetnosti koje one mogu imati, dok u manje obrazovanim i manje razvijenim sredinama djeca koriste digitalne tehnologije znatno više.
Tako je došlo do paradoksa: dok djeca superimućnih roditelja odrastaju provodeći što manje vremena uz računala, tablete i pametne telefone, na društvenim mrežama i uz računalne igrice, siromašna djeca više odrastaju uz njih. To potvrđuje istraživanje Common Sense Medija, neprofitne web stranice za istraživanje prikladnosti dječjih online sadržaja: djeca siromašnih roditelja provode osam sati i sedam minuta dnevno uz online zabavu, dok djeca roditelja s visokim primanjima to čine pet sati i 42 minute. Dvije studije također svjedoče o tome da su bijela djeca znatno manje izložena zaslonima od djece Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca, ističe Davorka Grenac za T-portal.
Djeca siromaha i roditelja srednje klase obrazuju se virtualno, a djeca elite Silicijske doline vraćaju se drvenim igračkama i luksuzu ljudske interakcije. ‘Privatne škole bez tehnologije su u procvatu, a napuštanje društvenih mreža, neodgovaranje na e-poštu i SMS poruke jednog ili više dana u mjesecu postaje statusni simbol. Što si bogatiji, to trošiš više novca i vremena izvan dosega računalnog zaslona. Najbogatiji žele osposobiti svoju djecu za međuljudsku komunikaciju jer će samo takvi voditi tvrtke i biti vrhunski menadžeri, piše The New York Times.
Istraživanja govore o štetnosti pretjerane upotrebe računala kod djece
Članak ističe da je postupanje roditelja koji djecu što više čuvaju od digitalnog svijeta, u skladu s preporukama liječnika i znanstvenim istraživanjima.
Prema istraživanjima američkog Nacionalnog instituta za zdravlje provedenog na 11.000 djece, mališani koji od najranije dobi provode više od dva sata dnevno za zaslonom postižu niže rezultate u brzini razmišljanja i jezičnom izražavanju. Najviše zabrinjava zaključak da se mozak djece koja provode sate za zaslonom razlikuje od onoga u djece koja to ne čine, a u nekih je primijećeno preuranjeno stanjivanje moždane kore. – piše T-portal. Tek prohodali mališan koji uči slagati virtualne blokove na iPadu ne zna ih nizati u stvarnom svijetu, tvrdi Dimitri Christakis, pedijatar iz dječje bolnice u Seattleu.
Imajući na umu sve ove rezultate istraživanja te upozorenja stručnjaka, vratimo se “Školi za život” ministrice Divjak koja će se od jeseni primjenjivati u svim hrvatskim školama. Kroz izjave i poruke nadležnih već nas se godinu dana uvjerava kako je povećavanje upotrebe digitalne tehnologije upravo ono što je potrebno za djecu u školama.
No, nažalost, čini se kako znanost upravo upozorava na suprotno – štetnost pretjerane upotrebe digitalnih tehnologija. Zanemaruje li aktualna obrazovna reforma ove bitne znanstvene spoznaje?
