U Neretvi se uzgajaju kamenice i mušule. Ne, nije šala. Ako ste mislili da kamenice mogu roditi samo u Malostonskom zaljevu, grdno ste se prevarili. Dokazuje to primjer braniteljske zadruge Sveti Ivan u općini Slivno, koja već desetak godina uspješno uzgaja kamenice i mušule nedaleko od otočića Osinja, piše Slobodna Dalmacija.
Oni su prvi koji su počeli s kamenicama u neretvanskom priobalju i dugo su godina bili jedini, no sada je dana još jedna koncesija pa su dobili susjeda u svom uzgojnom polju. Riječ je o površini od jednoga hektara, na kojem se godišnje ubere nekih petnaestak tona mušula i kamenica. Zanimljivost je to veća što se za dolinu Neretve vežu zemljoradnja, voćarstvo, mandarine, povrtlarstvo, dok uzgoj kamenica samo rijetkima može pasti na pamet.
A svega se dosjetio Mario Sršen, profesor tjelesnog odgoja, koji je svoju dugogodišnju ideju pretočio u djelo – kvalitetno uzgojno polje kamenica nedaleko od naselja Blace.
Na početku su ga čudno gledali. Pa gdje će kamenice u dolinu Neretve, zar nisu kamenice oko Stona? Ali on se nije dao smesti. Otkriva da je na ideju za uzgoj kamenica došao čitajući baš Slobodnu Dalmaciju, koja je tada donijela tekst o braniteljskoj zadruzi koja uzgaja školjke na Maslenici.
Velika papirologija
– Pa kad mogu oni zašto ne bismo i mi? – otkrio nam je Mario Sršen, ponosan na svoj projekt, koji bi se uskoro mogao i proširiti na površinu veću od jednoga hektara. Ali. Uvijek je kod nas prisutno jedno veliko Ali… reći će Mario, dok nam pokazuje hrpu papira koje je morao prikupiti da bi zaživjela koncesija za uzgoj kamenica kod otočića Osinja. Naime, županija im ne dopušta da prošire svoje uzgojno polje već se inzistira da idu na potpuno novi natječaj za koji opet moraju prikupiti hrpu dokumentacije koja košta, lokacijska dozvola, studija utjecaja na okoliš i još puno toga.
– To vam je više od dvadeset tisuća kuna same papirologije. Ne može se dobiti lokacijska dozvola bez idejnog projekta – kaže Mario, navodeći primjere gdje se puno lakše može doći do koncesije za uzgoj kamenica i mušula.
– Možete misliti koliko je Primorsko-goranska županija naprednija od naše Dubrovačko-neretvanske. Oni svima koji žele proširiti svoja uzgojna polja to bezuvjetno odobravaju samo ako podnesu zahtjev, ali to je kod nas nemoguće – govori nam Mario.
Stoga su tu malo zakočeni u proširenju proizvodnje, ali to ih previše ne zabrinjava. Na obali su napravili i jedan mali otpremni centar za školjke, koji je dobio sve dozvole za rad od Ministarstva poljoprivrede i uprave za veterinarstvo.
Školjke iz doline Neretve dobile su i svoj evidencijski broj, tako da se po njemu mogu pratiti od proizvođača do krajnjeg potrošača.
Godišnje plaćaju pet tisuća kuna za koncesiju. Više negoli njihove kolege iz Stona, koji plaćaju dvije tisuće kuna po hektaru. Stoga su malo ljuti, ali ne žale se.
Vade se po narudžbi
– Školjke se vade isključivo po narudžbi. Nije bilo nikakvih zagađenja niti onečišćenja. Uzgojno polje je manje pa je više hranjivih tvari za školjke koje brzo rastu – prepričava nam Mario.
Čim se izvade iz mora, školjke se pakiraju u vreće i otpremaju hladnjačom. Nema potrebe za purifikacijom i pročišćavanjem jer su zdrave i čiste – kazuje Mario.
Svaki je početak težak, pa tako i ovaj. Da bi kamenica završila na stolu, potrebno je puno rada i truda. Nakon što su dobili koncesiju trebalo se pobrinuti za mlađ školjaka, koju je Mario zajedno sa svojim kolegama sakupljao po okolnim stijenama i prenosio ih na pergolare. Sve se radilo ručno, kao u 19. stoljeću, bez ikakve mehanizacije, pa je stoga ovo ekološka proizvodnja kamenica i mušula u pravom smislu te riječi.
Svaka jedinka godišnje otpusti tri, četiri milijuna mlađi i tako je posao krenuo. Kad već imate kamenice, onda se one brzo razmnožavaju ali trebalo je osigurati matični stok, što je bio mukotrpan posao i tražio je puno truda i rada, otkriva Mario.
Kada se mlađ kamenice uhvati za pergolar, treba je razrjeđivati. Slično kao breskvu na grani da ne ostane sitna, prepričava nam dio proizvodnog procesa.
Veliki problem neretvanskim školjkarima stvaraju komarče, koje jedu mlađ kamenice i uništavaju stokove. Komarča udara u pergolar i tako sve kamenice istrese na dno te postaju hrana predatorima.
Za ovu bolest nema lijeka. Uzaludni su bili pokušaji da se školjkari odupru komarčama. Na pergolar su stavljali mreže (navuče se kao čarapa) koje štite kamenice, ali to se nije pokazalo kao dobro rješenje. Naime, rupice na mreži se začepe pa kamenica ne može dobivati dovoljnu količinu hranjivih tvari i ostane sitna.
– Za godinu dana dođe tek na pola svoje veličine – pojašnjava Mario, koji smatra da su se komarče u Jadranu namnožile jer imaju obilje hrane i može ih iskorijeniti samo predator – riba strijelka, koja je aktivna u toplijem dijelu godine, a budući da se komarče mrijeste zimi, teško im može nauditi. Tako bi strijelka jedino mogla čuvati uzgajališta kamenica.
“U uzgajalištu radimo i kupamo se”
Za dobru berbu kamenica potrebno je kvalitetno i čisto more. Braniteljska zadruga “Sveti Ivan” proizvede doslovno ručnim radom do petnaestak tona godišnje. Proizvodnja bi bila i veća kada bi se u posao uvela mehanizacija, ali to sve košta i u ovom trenutku za dodatne investicije nemaju novca. Na sredstva iz EU fondova se ne natječu jer su dobili koncesiju samo na deset godina, a to je prekratak rok da bi mogli povući europski novac. Ipak, ne žale se.
Mario kaže da je uzgoj kamenica njemu i još sedmorici branitelja iz općine Slivno zapravo rekreacija, kvalitetno utrošeno slobodno vrijeme, jer nitko od njih ne živi isključivo od kamenica. Zaposleni su ili se bave poljoprivredom, a ovo im je dodatni izvor prihoda.
– Umjesto da idemo po plažama, mi smo s kamenicama i mušulama. U uzgajalištu radimo i kupamo se. Spajamo ugodno i korisno – zaključio je Mario.
Piše: Stanislav Soldo/SD
Foto: Denis Jerković
