Nije sve u rukometu, nešto je i u ronjenju, kaže legendarni Nikša Kaleb. Proteklih je mjeseci s Kinezima ronio oko novog Pelješkog mosta i odradio udarničke poslove, tolike da je sada na laganom bolovanju jer su koljeno i vratna kralježnica poslali upozorenja. A Kina nije tip koji upozorenja ignorira, pišu Sportske novosti.
– To je sve od zuba, zuba vremena. Eto, nisam ni ja stijena, makar su to mnogi dok sam igrao znali reći. No, bit će to sve okej, proći će, a onda se vraćam – ronjenju.
Više se ronilo oko mosta nego oko ribe?
– Ribe su na sigurnoj pošti u Konzumu, a na mostu je bilo posla i to je bio udarnički posao koji može i umoriti.
Evo i konkretno…
– Ljudi su došli graditi most, obratili su se našem HEP-u i Vodovodu za pomoć, a kako ja usput imam i tvrtku koja se bavi i ronilačkim poslovima, rekli su da predlažu suradnju. U dva mjeseca postavili smo 5 km cijevi za vodovod, od čega 2,5 km ispod mora na dubini od 28 metara. To je sve skupa sa 33 tone oteživača, kako bi radnici imali vodu u naselju gdje žive i vodu za betonaru.
Sprijateljio se s Kinezima… Kina i Kinezi.
– Da, da, naučio sam jesti štapićima. Moram reći da su fenomenalni radnici, da to nikad još nisam vidio. Recimo, kao vrhunski sportaši. Sportaši jedu, treniraju i spavaju, oni jedu, rade i spavaju. Radnici koji su disciplinirani, koji čak peru svoju odjeću, što je kod nas nezamislivo, radnici koji u nedjelju u 19.10, ako treba, krenu betonirati da posao ne bi kasnio. Palo mi je na pamet: da smo mi upola takvi, ne bi naši ljudi išli u Irsku, nego bi Irci dolazili k nama.
I kako stvari stoje trenutno s mostom?
– Super, mislim da bi do listopada trebalo izaći iz mora. A onda idu ploče. Znate kako je to kod nas – kad se na kući radi deka, zastave, janjac se vrti… a ovdje su to ploče 29 puta 23 metra debljine 5 metara, 3000 kubika, to je za malo jaču proslavu, ali Kineze takve nećete vidjeti.
A rukomet i Kina?
– Rukomet nisam prekrižio, ali sam trenutno iz njega – izguran. Imam problem tvrde kičme i ne mogu se miriti s nekim stvarima kada znam da ne valjaju. Nemam problem to reći, nisam protiv svog Metkovića zbog toga, samo sam neovisan, imam svoj rejting koji sam stekao radom i igranjem, imam kućni odgoj, imam pravo reći neke stvari, imati svoj stav. Naravno, to se nekima ne sviđa, pa su politički kumovi i drugi u toj utakmici pobijedili. A ja ne želim biti ničije potrkalo. To je tako.
– Radio sam četiri godine s djecom besplatno, donio klubu 150.000 kuna i ništa. Nije mi žao, dapače. Žao mi je što je jučer na trening došlo šestoro djece, što ih je čak 28 odustalo, a to je po meni veliki problem. Među tih šest je i moj sin Toni, koji kao dijete sve to gleda i uči se boriti s tim, jer danas sport ima više sociološku funkciju nego natjecateljsku. To su puno veći problemi. To nije normalno kada govorimo o djeci, ali je tako, to je naša realnost. Ja sam to riješio jednostavno, jer znam raditi dva posla. Jedna mi se priča zatvorila, druga otvorila, ali za djecu koja trebaju tu odrastati to nije dobro. Koliko god ja volim rukomet, uvijek je istina da moraš od nečeg i živjeti. I ja se ne žalim.
Cijeli intervju s Nikšom Kalebom možete pročitati na portalu Sportske novosti.
Foto: Privatni arhiv
