Svi ste vjerovatno čuli za Ruđera Boškovića. Pri tom ne mislimo na slavnog dubrovačkog astronoma i matematičara, već našega Ruđu, trkača na duge staze, čovjeka koji je zajedno sa svojim prijateljima Ivanom Zecom i Antom Živkovićem učinio puno u popularizaciji ovog sporta kod nas.
Potaknuti odličnim rezultatima koje postiže u zadnje vrijeme, stvarima koje pokreće u našem gradu, te tom silnom pozitivnom “vibrom” koju širi odlučili smo ga pozvati na kavu te o svemu tome sa njim popričati.
Inače, Ruđer Bošković rodio se 17.kolovoza 1987. u Stocu, ali odmah nakon rođenja sa roditeljima dolazi živjeti u Metković, gdje završava Osnovnu i Srednju školu. Trenutno je treća godina Kineziološkog fakulteta u Mostaru, s tim da je prije godinu i pol dana zamrznuo svoj status.
Ruđer u zadnje vrijeme dosta se po medijima govori, piše o Vama, o metkovskoj Skalinadi, ligi trčanja itd. Nas zanima za početak kako je sve krenulo, gdje se desila ta ljubav prema trčanju?
Prvi put susrećem se sa trčanjem na duge staze u ljeto 2011. Tada smo ja, Zec (Ivan Zec), Marino Jerković razgovarali i netko je predložio ajmo napraviti neku ludu utrku da vidimo tko može dalje istrčati. Tada su Marino i Zec pokrenuli sportsku udrugu Fortitudo, te su u sklopu Udruge napravili cijeli plan utrke koja bi počinjala ispred Merkatora, a cilj bi joj bio u Kleku. Dužina utrke je bila oko 26 km. Za utrku se prijavilo nekih 12 – 13 ljudi. I tako se na startu, bez ikakvog iskustva u ovakvom tipu trčanja, pojavilo nas desetak. Prije toga jedino što sam trenirao, jest nogomet u Neretve (kod trenera Niko Matičević i Boris Gutić) do svoje osamnaeste godine, kada sam prestao zbog problema sa lijevim stopalom, koje me muči i dandanas.
Prije utrke sam bandažirao stopalo, pozdravio se sa roditeljima i krenuo na start utrke. Potpuno neiskusan za ovakvo nešto, popio sam na početku utrke onaj jedan “Isosport” i krenuli smo. Već negdje oko Krvavca sve što sam popio jednako sam i “povratio”. Ali ono što me gonilo je ta želja da pošto poto ovu utrku moram završiti. Nakon toga negdje oko Opuzena došao sam sebi i tako da sam na Vlaki kod benzinske već bio treći. U Komarnoj, nakon dva sata utrke, ja i vodeći Zec smo bili u nekih 30 metara razlike. I na kraju Zec je pobijedio, sa nekih minutu i pol prednosti.
Nakon toga upisivam fakultet u Mostaru, gdje sam se pokazao kao jedan od najboljih studenata, te sam dobio i stipendiju. Nakon tri godine, jednostavno nisam mogao financijski podnijeti zahtjeve koje je u tom trenutku trebalo izdvojiti u toj fazi studiranja (terensko studiranje, zimski sportovi), pa sam odlučio zamrznuti svoj status na fakultetu.
Trenutno sam u zajedno sa Antom Živkovićem i Ivanom Zecom član AK Dubrovnik. Nakon dugo vremena odlučio sam staviti zdravlje na prvo mjesto, pa ću za dvadesetak dana na operaciju tog famoznog lijevog stopala, a rezultati će morati neko vrijeme sačekati.
Ruđer, nedavno ste ostvarili i najveći uspijeh karijere, drugo mjesto na Ston Wall Marathon 2015.
Ovaj Maraton trčim od 2012. godine, dakle odmah nakon trke u Metković – Klek, ali ne cijeli Maraton (42 km), već na 15 km. Svake godine od tada popravljao sam svoje vrijeme i svake godine se posebno pripremam za njega, što svaki Maraton zahtijeva.
Za sve utrke iznad 20 km presudna je psihička snaga. Na Maratonu ne trče svi iste dionice, pa tako oni što trče 42 km nosili su crne brojeve, oni što trče 4 km nosili su zelene brojeve, a oni sa 15 km crvene brojeve. Tako nakon 4 km trke otpadaju oni sa zelenim brojevima, nakon 15 km utrke oni sa crvenim i do kraja ostaju oni što trče cijeli Maraton. Meni se u Stonu desilo da nakon 9 km čovjek koji je bio ispred mene zabunom je nosio crni broj Maratona te nakon što je on otpao ispalo je da sam ja ustvari vodeći te mi je to dalo strašan psihološki podstrek i motivaciju. Na ovom Maratonu mijenja se više različitih podloga, kada sam došao do jedne kamenite, to mi je stvorilo problem sa stopalom te sam tu izgubio puno vremena, a na izlasku sa te podloge uočim trkača koji me stiže, te to utječe ubitačno na ritam i psihu, te sam na taj način završio ipak drugi.
Vaši rezultati su i velika promidžba našega grada.
Želio bih napomenuti da je i meni i Anti i Ivanu, važan Metković, i na njega “upiremo”, gdje god dođemo. Ja ili mi možemo uvijek reći htio bih ovo ili zašto nemamo ono, sanjariti, ali kada negdje dođemo nema šanse da bi ja o mom gradu rekao nešto negativno. To je moj grad i ja ga volim i ponosim se njime. I na ligu trčanja, kasnije na Skalinadu, dolaze ljudi iz svih krajeva Hrvatske i BiH. Zašto? Jednostavno. Zato što smo i mi dolazili njima. Mi smo podržavali njih, sada oni podržavaju nas.
Cilj ovih utrka nije samo natjecanje, nego prije svega druženje, upoznavanje, povezivanje, poznavanje drugih ljudi u nekakvom zdravom okruženju.
Neretvanska liga trčanja, kako je nastala ideja?
Ja i Ante inače trčimo Dubrovačku ligu, vidjeli smo kako to funkcionira kod njih. Uvidjeli smo prednosti i nedostatke jednog takvog projekta, te smo se odlučili napraviti i u našem gradu nešto slično. Prvo kolo je prošlo. Probili smo led. Bilo je 26 natjecatelja i zadovoljni smo kako je sve to skupa izgledalo. Iduće kolo je 4.10. (danas). Lučki most – šetnica 116. brigade. Neki misle da moraš biti trkač, profesionalac. Ne, to nije bitno, svatko tko dođe može se prijaviti i mi upravo pozivamo sve rekreativce, sportaše svih sportova, sve koji se žele družiti, navijati da dođu.
U nedjelju (danas) je drugo kolo lige trčanja – Lučki most – Šetnica 116. brigade.
Tako je. Prijavio se veliki broj ljudi do sada a, očekujemo još neke sportske ekipe da se, prijave tako da u nedjelju očekujemo gužvu, pa molimo sve posjetitelje da oslobode desnu stranu radi komodnog prolaza natjecatelja da nebi došlo do nekakvih ozljeda ili sličnih neželjenih situacija. Promet će biti zatvoren od Spomenika braniteljima do Šetnice 116. brigade u vremenu od 18:50 do 19:50.
Pozivamo sve građane da dođu danas u 18:50 sati na metkovsku rivu da bodre, navijaju i sudjeluju u Neretvanskoj Ligi trčanja!
Jadranko Matić
