Količina i zastupljenost plastičnog otpada na dnu Jadranskog mora među najvišima su u Europi nakon sjeveroistočnog dijela Sredozemnog i Keltskog mora. Otpad u Jadran stiže od oko četiri milijuna ljudi koji žive uz njegove obale, a taj se broj tijekom turističke sezone poveća gotovo šest puta, upozorio je međunarodni tim stručnjaka u studiji objavljenoj u časopisu Marine Pollution Bulletin.
Jadran nije onoliko čist koliko mislimo
O problemu otpada u Jadranu razgovarao sam sa stručnjacima iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo te s više članova jedne splitske udruge ronilaca koja organizira akcije čišćenja. Budući da su njihovi fokusi rada pomalo različiti – kod prvih ima nešto više rada s nevidljivom mikroplastikom, a kod drugih s vidljivim otpadom svih vrsta – njihove percepcije problema također se pomalo razlikuju.
I jednima i drugima na početku naših razgovora ispričao sam jednu anegdotu otprije nekoliko godina kako bih čuo njihove reakcije.
Nedostaje prave ljubavi prema moru
Kupajući se podno zidina u Dubrovniku vidio sam jednog dječaka kako baca role toaletnog papira u plićak plaže, jednu za drugom. Zamolio sam ga da prestane, a on me je, kao Purgera, poslao u Zagreb i još negdje usput jer je to “njegovo more” zaprijetivši mi usput svojim starijim bratom koji je u blizini igrao vaterpolo.
Svi s kojima sam podijelio tu priču rekli su mi otprilike isto: da je problem u infantilnom, odnosno nezrelom razumijevanju posjedovanja kao eksploatacije za uživanje bez odgovornosti, odnosno o pomanjkanju prave ljubavi prema moru, koje je svojstveno i odraslom stanovništvu Hrvatske, ne samo djeci. Nešto slično rekli su mi nedavno i moji sugovornici na temu razbijanja obale radi vađenja prstaca.
Jadran je malo, plitko i poluzatvoreno more, što ima štetne posljedice
Prije svega treba istaknuti da je poseban problem Jadrana to što se radi o prilično malom, plitkom i poluzatvorenom moru koje je sa Sredozemnim, koje je također poluzatvoreno i zagađeno, povezano Otrantskim vratima, širokima samo 80-ak kilometara.
U južne hrvatske vode većina plastičnog otpada, oko 90%, dolazi zahvaljujući strujama i vjetrovima od naših južnih susjeda, ponajviše iz Albanije, što je pokazala studija “Plutajući morski otpad – zanemarivanje ne znači nepostojanje” predstavljena 2009. godine u Šibeniku za vrijeme Adriatic Boat Showa.
To ponajprije vrijedi za naše južne otoke. U priobalnim krajevima, osobito u vodama oko većih gradova i uz ušća rijeka poput Neretve, plastika stiže iz većih gradova Hrvatske i BiH.
22 ribarska broda izvukla gotovo 30 tona otpada
Plastika čini između 60% i 80% otpada koji se nalazi u europskim morima. Koliko je se može naći u vodama i na dnu hrvatskog Jadrana, teško je procijeniti.
Stanje tek djelomično ilustrira činjenica da je u sklopu EU-ova projekta čišćenja mora ‘DeFishGear’, u kojem su sudjelovala 22 broda dviju ribarskih zadruga iz Hvara i iz Tribunja u mrežama izvađeno gotovo 30 tona otpada, odnosno prosječno 50 do 100 kilograma po koćarici mjesečno. A to je tek djelić otpada koji se slučajno zaplete u mreže.
Hrvati nisu najveći problem
Dr. sc. Pero Tutman iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu (IZOR) kaže da od 70% do 80% otpada u mora dolazi s kopna, dok ostalo dolazi s mora od transporta, turističkih aktivnosti, nautičkog turizma, ribarstva, s offshore platformi i sl.
“Otpad s kopna dolazi uglavnom zahvaljujući vjetrovima koji ga nose s ulica gradova i s odlagališta smeća, posebno za jakih bura koje su česte na našim obalama”, upozorava Tutman.
Dodaje da naši deponiji nisu napravljeni kako treba pa velike količine vrećica, najlona za umotavanje hrane i sličnog dospijevaju u more. Također, za velikih kiša smeće se otplavljuje s ulica i iz deponija u more. Otpad se nerijetko odlaže u odlagalištima blizu rijeka pa ga one kada nabujaju nose u more, nerijetko u tonama.
Na 100 metara dužine skupljeno 200 kilograma otpada
“Kada je riječ o malenim komadićima, odnosno o mikroplastici, ona u more dospijeva među ostalim i sustavom otpadnih voda. Primjerice, dobar dio otpada po brojnosti koji smo našli na obalama tijekom naših istraživanja su higijenski štapići za uši. Oni pokazuju da sustav za fizičko pročišćavanje otpadnih voda ne funkcionira svuda kako bi trebao jer bi ih mehaničke rešetke morale zadržavati. Također, ti štapići ne bi smjeli završavati u kanalizaciji jer bi ih ljudi trebali bacati u kante za smeće, a ne u zahodske školjke. To pokazuje da higijenske navike ljudi u nekim krajevima u našoj regiji nisu na naročito visokim razinama. Pritom treba znati da otpad koji se pronađe na obalama predstavlja tek 10% do 15% otpada koji završava u moru. Ostalo se nakuplja na morskom dnu. Teško je reći koliko plastike ima u Jadranu, no samo u jednoj akciji monitoriranja na Paklenim otocima kraj Hvara skupili smo na jednom potezu od oko 100 metara dužine i 4 metra širine oko 200 kg otpada. U područjima koja su okrenuta gradovima može ga biti i značajno više”, kaže.
“Mediteran je nažalost jedno od zagađenijih mora zato što je poluzatvoreni bazen, a gravitira mu cijeli niz zemalja različitog civilizacijskog dosega. Tu su brojne zemlje Azije, Afrike i Europe, a nažalost razina ekološke svijesti i ponašanja nije svuda na najvišoj razini”, tumači splitski znanstvenik.
Ipak, smatra da je u Hrvatskoj ekološka svijest stanovnika solidna te da raste.
“To dobro pokazuje jedna anegdota. U jednom gradu pozvali su ronioce da im dođu u akciju čišćenja. Pokazalo se da otpada nije bilo. Očistili su ga neki drugi ronioci ranijih godina, a u međuvremenu ljudi nisu bacali novi otpad. Ekološka svijest kod nas ipak postupno raste”, priča nam splitski znanstvenik.
Više o ovoj temi možete pročitati ovdje.
