Na brdu Golovran iznad zaseoka Vekići na prostoru Borovaca, gdje ponajprije pastirski stanovi dokazuju kako je stočarstvo nekada bilo glavnim gospodarskim osloncem stanovništva, adaptirana je u prirodnoj šupljini uzdignute stijene mala kapelica, inače nikada spomenuta u literaturi.
Ima izgled pomno oblikovane niše u koju je ugrađen, danas oštećeni, kameni križ s kosim titulusom, natpisom s djelomično sačuvanom uobičajenom Kristovom formulom INRI. Zanimljiviji je reljef osobe na križu, prikazane u dugoj, bogato naboranoj haljini. Predaja ga dovodi u vezu sa Sv. Paškalom (Paskal, lat. Pachalis Baylon) te i navodi kako je ovo Vigura Sv. Paškala. Na taj način zacijelo je imenovala i nišu, kapelicu, a svakako se naziv Vigura odnosi i na cijelu stijenu s malim svetištem.
Figurativan prikaz nekog svetca ili Gospe, njihova figura, na taj je način postala i jezičnim obrascem kojim se upućivalo na minijaturna pučka svetišta, kapelice, malene niše ili same prikaze. Stoga je bilo dovoljno reći Vigura da bi se znalo o čemu i kome se radi. Upravo tako nazivaju se na prostoru dosta južnije Šarića Struge reljefni prikazi Bogorodice s Djetetom, od kojih je onaj na Pećini tek prislonjen na lice stijene. Minijaturnim kapelicama zajednički je smještaj uz oputine kojima se najlakše dolazilo u susjedne zaselke i udaljenija sela, tako i Viguri iznad Vekića uz put prema Pozloj Gori.
Vigura u Vekićima zanimljiva je i zbog odabira Sv. Paškala kojega se častilo. Kao franjevački redovnik iz 16. st., kanoniziran 1690., Sv. Paškal je i zaštitnik blaga, te se dovodi u vezu sa zaštitom ovaca koje su i jedan od njegovih ikonografskih atributa.
Na širem području ovog dijela nekadašnje makarske biskupije svetišta Sv. Paškalu isključivo su podignuta na neretvanskom i njegovom rubnom području, u brdskim, izrazito stočarskim krajevima desne strane Neretve.
Najpoznatija je i danas sačuvana svetčeva crkvica kod Kule, na granici istočne i zapadne Pline, podignuta sredinom 18. st. Iz tog, ili nešto kasnijeg vremena, potječe i ruševna crkvica na brdu Plana iznad Gradca u gornjem Makarskom primorju, uz čiji se prijevoj i silazi u prostrano područje Staševice. Nesumnjivo je Sv. Paškal osobito čašćen u krajevima pastoriziranim od strane franjevaca, koji uz Plinu i Gradac posjeduju i župu Borovce tijekom većeg dijela 18. st. U franjevačkoj samostanskoj crkvi Sv. Križa u Živogošću u Makarskom primorju podignut je u 19. st. svetčev oltar, a slika mu se vezuje i za susjedno Igrane. Da čašćenje Sv. Paškala nije isključivo povezano s franjevcima dokazuje i kapelica Pod Ograđem, uz stari put između Dragovije i Vida, s reljefnim prikazom Sv. Paške i Sv. Ante opata.
Izrazito brdski krajevi primarno su bili usmjereni ovčarstvu te je stoga i razumljivo čašćenje Sv. Paškala. Za sada je teže reći odakle je kameni križ s prikazom svetca dospio u Vekiće. Unatoč rustičnosti prikaza reljef pokazuje stanovite likovne vrijednosti kao oznake pripadnosti baroknom stilu 18. st. To upućuje da nije izrađen za nišu u kojoj se danas nalazi, osobito što predstavlja kvalitetnji rad u odnosu na, nesumnjivo mlađi, prikaz svetaca iz nedaleke Dragovije-Vida.
Piše: Marinko Tomasović, povjesničar umjetnosti i arheolog i ravnatelj Gradskog muzeja Makarska
