Zašto se dvosložna imena u hrvatskim glavnostrujaškim medijima sklanjaju po tipu Rade – Radeta svojstvenom srpskomu standardnom jeziku?
Pokojni je Petar Šimunović uvijek isticao kako su osobna imena, nadimci i prezimena posebni jezični znakovi te da su ljudi s pravom osjetljivi na to kako ih se izgovara i sklanja, ali da njihova posebnost ipak ne bi smjela biti izvorom anarhije, odnosno da se i ona moraju prilagoditi standardnojezičnoj normi.
U svojim je člancima Šimunović nerijetko iznosio primjere sklonidbe osobnih imena u različitim mjesnim govorima kako bi hrvatski puk bio svjesniji hrvatske jezične raznolikosti i tradicije (iz tradicijskih se razloga u posebnim okolnostima dopušta tzv. dubrovačka sklonidba, npr. Ivo – Iva), katkad i kako bi u njima pronašao i rješenje kakva prijepora. Ipak, uvijek je jasno naznačivao što pripada mjesnim govorima, a što hrvatskomu standardu.
Pođimo stoga njegovim stopama kako bismo razriješili jezični prijepor koji je u hrvatskome medijskom prostoru prisutan nekoliko desetljeća. Riječ je o sklonidbi dvosložnih antroponima (ponajprije osobnih imena i nadimaka, a nešto rjeđe i prezimena) kao što su Rade, Mile, Đole, Nole, Jole, Dule ili Bare.
Sve je krenulo od toga kad je jedan dio predstavnika naših medija sklonih obilasku privatnih kazališta na još privatnijim otocima s udivljenjem pisao o Radetu Šerbedžiji, zatim se put ka sreći tražio u skladbama Gorana Bareta, duša se od papira pripisivala popularnomu Joletu, a bratstvo i jedinstvo promicalo na koncertima Đoleta Balaševića i tijekom frenetičnih slavljenja nastupa Noleta Đokovića.
U posljednjih su se desetak godina, usto, nagrade za najboljega hrvatskog rukometaša najčešće dodjeljivale Duletu Duvnjaku, a u prosincu se prošle godine istraživalo koji je od nikicā jelavićā platio kavu Miletu Kekinu. Vjerujem da mnogima od sustvaratelja i čitatelja Hrvatskoga tjednika (a pouzdano znam za glavnoga i odgovornoga urednika Ivicu Marijačića i rodbinu popularnoga Jole) likovi Radeta, Mileta, Đoleta, Noleta, Joleta, Duleta i Bareta paraju uši, pa ćemo Šimunovićevom metodom nastojati odrediti otkud oni potječu i pripadaju li hrvatskome standardnom jeziku.
Prvo ćemo nastojati iznijeti stanje u hrvatskim govorima, pa i šire. Sklonidba tipa Rade – Radeta u hrvatskim govorima jest potvrđena, i to ponajprije u čakavskim govorima. Od Buzeta su do Hvara, naime, potvrđeni genitivi Jureta (od Jure), Mateta (od Mate), Toneta (od Toni), rjeđe i Radeta (od Rade) i Mileta (od Mile), a u okolici Karlovca (gdje se dodiruju sva tri hrvatska narječja) i Jožeta (od Jože).
U dijalektološkim opisima hrvatskih štokavskih govora primjeri su sklonidbe toga tipa sklonidbe (dakle, Rade – Radeta) zabilježeni razmjerno rijetko, rubno i posve recentno, ponajprije u Srijemu i Slavoniji. U vrijednome i opsežnome članku bosanskohercegovačkoga dijalektologa Asima Pece O nekim specifičnostima zapadnobosanske antroponimije (1978.) iznose se podatci s cjelokupnoga štokavskoga područja (dakle, ne samo među govornicima hrvatskoga jezika) te se u njemu bilježi kako su likovi Rade – Radeta, Bane – Baneta, Drakče – Drakčeta svojstveni štokavskim ekavskim govorima (navode se primjeri za Levač u središnjoj Srbiji). Peco primjere tipa Rade – Radeta u zapadnoj Bosni ne nahodi ni među Hrvatima, ni među Srbima, ni među Bošnjacima.
Ukratko, na hrvatskome jezičnom području sklonidba je tipa Rade – Radeta zarana potvrđena isključivo na čakavskome području i na čakavsko-štokavsko-kajkavskoj tromeđi, tek odnedavna i vjerojatno pod utjecajem ekavske inačice srpskoga standardnog jezika i u nekim hrvatskim štokavskim područjima, poglavito u onima u kontaktu s govornicima srpskoga jezika, a u posljednjih četrdesetak godina i u našoj različitim utjecajima poslovično otvorenoj metropoli.
Međutim, treba napomenuti kako se, budući da se hrvatski fond osobnih imena u mnogo čemu razlikuje od srpskoga, u krajevima u kojima je sklonidba tipa Rade – Radeta stara, a ne pomodna pojava, ona uglavnom čuva u primjerima hipokorističnih dvosložnih kršćanskih imena kao što su Jure ili Mate koja su u Srbiji toliko nepoznata da, kako 1997. u članku Gramatičke značajke hrvatskog jezika (1997.) navodi Dalibor Brozović, „zbunjuju pojedince“ (govornike srpskoga jezika, op. D. V.).
Sklonidba je dvosložnih imena tipa Rade ujedno i jedna od bitnih razlika između hrvatskoga standardnog jezika i ekavske inačice srpskoga standardnog jezika. U hrvatskome standardnom jeziku osobno se ime Rade sklanja isključivo po e-sklonidbi (dakle, Rade – Radē, sa zanaglasnom dužinom neovisno o tome je li naglasak na osobnome imenu dugosilazni ili dugouzlazni). Prema zaključcima Odbora za standardizaciju srpskoga jezika iz 2006. i 2007. u srpskome se ekavskom (istočnom) standardu imena tipa Rade sklanjaju po t-sklonidbi (dakle, Rade – Radeta), a u srpskoj (zapadnoj) (i)jekavskoj inačici standardnoga jezika stanje je kao u hrvatskome standardnom jeziku.
Zaključno, uporaba sklonidba tipa Rade – Radeta u hrvatskim je govorima potvrđena ponajprije na čakavskome području, ali ne pripada hrvatskomu standardnom jeziku, ona nije čak ni značajkom mjesnih govora područja iz kojega potječu Rade Šerbedžija (potječe iz istočne Like, a rođen je u Vinkovcima), Goran Bare (rođen je u Vinkovcima, a potječe iz Promine u Dalmatinskoj zagori), Joško Čagalj Jole (potječe iz Zagvozda) ili Mile Kekin (potječe iz Tuzle), ona je u hrvatskome medijskom prostoru neupitno odrazom utjecaja ekavske inačice srpskoga standardnog jezika te joj u tekstovima pisanim hrvatskim standardnim jezikom nije mjesto.
Uzrok, pak, zbog kojega dio naših novinara bira sklonidbu koja ne samo da nije činjenicom hrvatskoga standardnog jezika, nego nije ni činjenicom većine organskih srpskih govora u Hrvatskoj (osim nekih u Slavoniji) vjerojatno treba tražiti u dobro nam znanoj hrvatskoj psihopatologiji koja je već desetljećima živi svojevrsni jezični Drang nach Osten, koji je, kako vidimo, katkad izraženiji danas nego u bivšoj državi.
