Njegovi tekstovi, melodije i suradnje odražavaju duboku povezanost s emocijom, ljudima i prostorom iz kojeg dolazi. Ploče, iako maleni grad, za njega su plodno tlo glazbene inspiracije, mjesto gdje pjesma nije ni bijeg ni hobi, nego svakodnevica.
Novinarka Dubrovačkog dnevnik, Aida Čakić s Denisom je razgovarala o počecima, glazbenom senzibilitetu juga, stvaranju koje ne robuje trendovima, ali i o tome kako s glazbene strane vidi fenomene poput Thompsona, bez ideoloških opterećenja – čisto kroz oči čovjeka koji razumije što pjesma može, a što mora imati da bi ostala.
Kako je izgledao vaš prvi susret s glazbom? Koliko vas glazba istinski usrećuje?
Sve je počelo s Maratonom lađa 1998. godine. Prva je pjesma bila ‘Hrabro veslaj Neretvom’, koju je otpjevao naš Zoran Bebić Beba i onda je nekako spontano krenulo. Kao da su se tom pismom otvorila vrata Neretve. Snimljen je je album “Maraton lađa” i nakon toga album “Svako misto svoju pismu ima”. Veseli me da danas, nakon toliko godina kad dica uz ćaću i mater, braću ili prijatelje pjevaju o svome mistu, o radu svoga dida ili o kužini svoje babe… To me usrećuje, srce mi je veliko ko kušin kad prolazim Neretvom, gledam i mislim o svakom tom mistu kao ‘dilu krunice’ jer svako misto priča priču svog života i svog vrimena. Srce mi je ‘ko kuća’. Ma još veće.
Što vas pokreće za pisanje pjesama? Kažu kako kroz pjesmu dolazimo do svojih emocija. Je li i kod vas tako prilikom kreiranja?
Teško je reći što mi je inspiracija, jer toliko je toga što me pokrene. Svaki dobri čovik koji me nasmije, popriča i savjetuje… Ta naša dolina je uz ljepote kojima se mnogi dive, prije svega bogata ljudskošću. Tu se ljudi još uvijek druže, pričaju, pomažu jedni drugima i pivaju. Nema mista iz kojeg nećete čut pismu. To je moja vječna inspiracija, tu mi je sve i tako će i ostati. Ništa ne bih mijenjao. Moje pisme su opjevali moji Neretvani – Brko, Ungo, Rocky Pločanski, Brnas, Pela, Zupa, Dado, Branko, Stipe, Boro, Bare, Ćendo, Smiljan, Katarino, Beba… ne mogu ih ni sve nabrojati. Jednostavno, da nije bilo ove neretvanske skalinade, sve što sam pisao bilo bi bez šuga, bez toća. Jer bez pisme bio bi ka’ da su mi uzeli dušu. I da imate pravo – pjesmu doživite prije svega emocijom, srcem i ona tad uđe ili zauvijek ostane vanka, jer nema duše.
Ploče su manji grad, ali iz njih dolazi mnogo glazbenih entuzijasta. Što mislite zašto je tako?
Ploče su vam spoj svih ovih mista Neretve i okolice. Tu su povezani i dijele zajedno svoje priče, svoje pjesme i svoje živote. Nema glazbene grane u Hrvatskoj, gdje netko iz ovog okruženja ne dolazi. I svi su ključni, svaki je čovik i po’. Kolege mi stalno prenose: ‘Radio sam s tvojim Neretvaninom’ i pri tome uvijek su im lica puna radosti. Nema dvorane na svitu gdje neretvansko dite nije kročilo. Ovdje u Pločama je i odlična glazbena škola u koju stalno upisuju novi klinci. Sve to nije slučajno. Neretva ne živi bez pisme. To je ta emocija to platno kojim se ogrnem. Ja samo pišem ono što dišem. Moj ćaća Josip, rodom iz Krvavca, bio je ribar i kad ne bi ulovio ni za tavu, opet se s mora vraćao kući pivajući. Moja majka, rodom iz Komina, bi tada kuvala brudet na fete od krumpira. Tola je uvik bila puna emocija, atmosfere, smijeha i pisme. Pisma vam je ko slika, nikad u srcu ne blidi. Dalmacija mi je najveća gustjerna riči i inspiracije i ja samo pijem iz te gustjerne. Ja na moje Ploče mislim ka’ na Hajduka, stalno. To je jednostavno ljubav i gotovo.
Zapravo su vaši najveći hitovi nastali iz jednostavnosti.
Pjesma ostaje i kad nam život pokupi tunje. Baš zato su mi jednostavne stvari često dovoljne, a nekad najbolje. Nitko o ljubavi ne govori bolje od ljubavi same, a moja ljubav su mista u dolini Neretve, svaki težak, trupica, barka, konoba i sve to što me nakon dana uputi sritnog leći. Sve ljude ovdje znam i oni mene znaju i kad zaboravimo nadimak ili ime počnemo pismom dok se ne sitimo i tako vam to ovdje teče. I čini me sretnim što sam ‘dite Neretve’.
Koliko vas je glazba promijenila?
Živjeli smo u Kominu dok sam bio mali i sjećam se kako me mater ušutkala dok na TV ne prođe pjesma. Bio je to nastup Doris Dragović. Što sam moga, čeka’ sam. Nakon dosta godina od tog, ja sam napisa pjesmu za Doris ‘Ne sudi mi pogledom’, a veliki Jure Stanić je radio glazbu. Eto kako život podili karte. Tek nakon što je Doris otpivala tu moju pjesmu, moja mater Mare me iznenađeno pogledala, biće je prvi put povjerovala, jer to pjeva Doris, da to što ja radim nije samo neka moja zafrkancija.
Za koga ste sve pisali ili ako vam je lakše navesti – za koga niste?
Coce, Oliver, Tedi, Doris, Grdović, Bralić, Škugor, trio Gušti, Marija i Ivana Husar, Đani Stipaničev, Ivo Gamulin, Petar Dragojević, Karan, Hari Rončević, Nižetić, Grupa Rockatansky, grupa Galerija, Lidija Bačić, Klapa Sinj, Klapa Trogir, Klapa 7 Kaštela, klapa Versi i još puno klapa obrađuje moje pisme. Ponosan sam što je omiška klapa Mirabela CZK nedavno u Omišu s obradom Mojmira Čačije ‘Uvijek ću te svojom zvati’ osvojila prvu nagradu publike.
Je li vam smeta kad se vaše pjesme obrađuju?
Ma ništa vam to nije moje, sve je to naše. Najsretnijim me čini ta suradnja u radu na pjesmi i nakon toga. Negdje sam tekstopisac, negdje i tekst i glazba, ali suradnja i zajedničko stvaranje je za mene najveća radost. To je baš pjesma u pjesmi.
S Oliverom ste bili u pariškoj Olimpiji kada je izveo vašu pjesmu ‘Kad u te nestane mi vire’ i baš na toj skladbi sudjelovao je i Matija Dedić. Kako je izgledao taj trenutak?
Ana Stanić, kćer Jure Stanića, napisala je glazbu, a ja tekst. To je bilo neponovljivo iskustvo. Već to što ti pismu piva Oliver, a onda još u pariškoj Olimpiji… Ne samo koncert, već i sve ono prije i poslije koncerta. To mi je bilo neopisivo. Toliko sam bio sretan da mi baš njih dvoje izvode pjesmu. I što ti je život. Danas njih dvoje side uz Boga… Ma tko će suzi reći – stani. Sjetim se onda i mog Vinka Coce s kojim sam puno pisama napravio, ali kad smo snimali pismu ‘Svaka ti vridi stari moj’, samo što staklo u kabini što dijeli mix pult nije prasnulo od plača i emocija koje su tada Vinka zgrabile jer se sitija svoga ćaće. Sad kad ja slušam i kad mog ćaće Josipa više nema i kad te emocija ko šaka škartoc zgužvaju… Ne znam što reći nego to je valjda život.
Svake godine stotinu tisuća ljudi, druge subote u kolovozu, pjeva vaše pjesme na Maratonu lađa i tada Neretva ‘gori’ od natjecatelja i gostiju. Može li se taj osjećaj usporediti s pariškom Olimpijom?
Već sam rekao, pjesme su neizostavne u životu Neretvana, ali i svih nas Hrvata. Netko uzgaja pomidoru, lubenicu, mandarinu, grožđe, a ja pjesmu. Nema vam tu velike razlike. Sve ovisi o božjem prstu, svi na kraju imamo, ni više ni manje nego koliko je taman.
Zanimljiva je vaša veza s Dubrovnikom pa je tako klapa Ragusavecchia snimila dvije vaše pjesme, radili ste CD s četiri pjesme posvećene trostrukom europskom prvaku Niku Puliću, FA Linđo je obradio vašu pjesmu i evo nedavno mlada ženska klapa Ortenca surađuje s vama.
Dubrovnik je posebna priča, Dubrovnik moraš voljet. Tu su mi kumovi Alen i Tina Bošković, toliki divnih ljudi i prijatelja: Nikša i Ana Stahor, moj Vedro i Lina, Roba, Maro, Riki, Viktor iz Bistro 49, Vladimir, Puljić, Marko, Franić… Ma toliko ih je i svima šaljem naramak zagrljaja i vriću poljubaca. Istina, klapa Ragusavecchia je snimila pjesme ‘Ljubi, moli, voli’ i ‘Svali sve na južinu’, dok je FA Linđo obradio moju pjesmu ‘Uvik ću te svojom zvati’ koju je zadnje otpjevao moj dragi prijatelj Marko Škugor. Jako me veseli što se ta dubrovačka priča nastavlja s mladom, tek osnovanom ženskom klapom Ortenca, koja će ove godine nastupiti na ‘Melodijama hrvatskog juga’ u Opuzenu sa svojim prvijencem naslova ‘Dubrovačka ortenca’. Glazbu potpisuje profesorica Irida Oršulić, ja sam napravio tekst, a aranžman je Jašar Murtezani. Vjerujem i nadam se kako će se ta naša dubrovačka priča nastaviti i ako Bog da, biti barem upola slatka kao dubrovačka rozata. Inače, na tom festivalu u Opuzenu još je jedna pjesma, zove se Moj brat, za koju potpisujem tekst, glazbu profesorica Oršulić, a aranžman isto Stipe Murtezani. Pjeva je čudesni Branko Medak. U njega isto vjerujem da će trajati. Zaslužuje to.
Kako vidite domaću glazbenu scenu danas? Ima li prostora za autorstvo i emociju, ili se sve svodi na algoritme i trendove?
Ma ima pjevača, ima klapa, festivala, studija, ima i šoldi i publike. Svako vrijeme donosi nešto svoje novo, ali ostaje samo ono što je dobro, što izdrži provjeru vremena. Treba pustit pjesmu da dopre do mjesta gdje se emocije sve pita. Nije zato nimalo čudno što i nova generacija voli i sluša Beatlese, slušaju i vole Vicu Vukova, i dalje plače uz Olivera, Teru i Arsena i Kema. Kako bez Runjićevih, Đelovih, Stipišićevih, Fiamengovih ili Popadićevih pjesama? Da ne nabrajam brojne druge. To je tako – ljubav, emocija i snažna poruka su jednostavno bezvremenske. I zato su neke pjesme vječne. Nadam se da to neće promijeniti niti budućnost niti umjetna inteligencija. AI ili Chat GPT mogu olakšati život ili odvesti ga kvragu. To još ne znamo. Ali dok bude ljudi, bit će i pjesme. Jer što smo mi uopće, bez emocija?
Kako kao glazbenik i tekstopisac gledate na Thompsonov uspjeh – što ga čini toliko trajnim, s glazbenog aspekta?
Marko ka’ svi mi – ljubi, voli, moli. Lipe riči pune boli… Pročitajte neke od njegovih tekstova prije nego poslušate pismu. To je more ljubavi za svojim domom i svojom Domovinom, zemljom, ditetom, prijateljem… Ta ljubav dopire i tu nemaš što komentirati. Samo osjetiš ljubav.
Čula sam jednu zanimljivu priču, a to je da ste izvođeniji od Arsena Dedića. Ima li tu istine?
Mislite na grobljima? Čuvena je ona Arsenova kada je rekao da je najizvođeniji na grobljima. Tako na zagrebačkom Miroševcu je najizvođenija ‘Dida moj’ dok je na Mirogoju prva ‘Odlazak’ (Tamo da putjem). Nakon toga je nastala zezancija da ga tučem po dalmatinskim grobljima mojom pjesmom ‘Kada umren umotan u bilo’ koju piva Coce što je, čini se, istina. Kažu da se izvodi čak i van Lijepe Naše, di god hajdučko srce prestane da bije. Svakakve zafrkancije ljudi smisle, ali evo kažu da moju pjesmu više izvode od Arsena. Ja na to mogu samo reći: Hajduk živi vječno, Bog i nitko više!
Cijeli intervju možete pročitati na portalu Dubrovački dnevnik.
Foto: Martin Burić
