Potres na Banovini izazvao je i jezikoslovno potrese te u žižu javnosti vratio pitanje naziva li se ta hrvatska pokrajina Banovinom ili Banijom. U rasprave se po forumima uključuju znani i neznani, a najglasovitija su imena čija ste mišljenja mogli pročitati jezikoslovci Inoslav Bešker i Krešimir Sučević Međeral te književnik Edo Popović. Njih se trojica, a i ja s njima, slažu u jednome: Banovina i Banija posve su uobičajeno tvoreni hrvatski toponimi i na tvorbenoj su razini oba lika ispravna. Mišljenja nam se donekle razlikuju kad je riječ o sociolingvističkoj razini. Kako je upravo ta razina najosjetljivija, valja nam se njoj posvetiti.
Krenimo od povijesnih potvrda. Najstarije je ime Banovine Banska krajina ili Banska zemlja. Prema dosad poznatim povijesnim vrelima ime je Banovina stotinjak godina starije od imena Banija, a toponimi Banovina i Banija usporedno su se upotrebljavali sve do 30-ih godina XX. stoljeća.
Da je lik Banovina ipak stariji, uz povijesna vrela posredno pokazuju povijesni etnici Banovac i Banovka. Naime, prezime su Banovac ponijeli prebjezi pred Osmanlijama s Banovine koji su se iselili u zapadnu Istru. Dodatna je potvrda tomu i ime časopisa Banovac, koji je izlazio u Petrinji i u kojemu je zapisano opširno izvješće o potresu koji je pogodio Banovinu 1909. Nadalje, da je lik Banija bio rašireniji, u hrvatskome bi prezimenskom fondu rasprostranjenije bilo prezime Banijac (koje uopće nije potvrđeno), a i petrinjski bi se časopis vjerojatno tako nazivao (Banijac), ne bi nosio ime Banovac.
Lik je Banija u službenu uporabu ušao 30-ih godina XX. stoljeća. Do 90-ih godina ostao je jedini u uporabi s tim da je i tijekom 90-ih bio ravnopravan sa starijim i među starosjedilačkim hrvatskim pukom rasprostranjenijim imenom Banovina. Tako je 1991. osnovano Zapovjedništvo Hrvatske vojske za banijsko-kordunsko područje, a u Hrvatskome jezičnom savjetniku (1999.) likovi su Banija i Banovina normativno izjednačeni.
U XXI. stoljeću u većini je hrvatskih jezičnih priručnika prevladao lik Banovina te se on otad smatra službenim, ali se uz njega kao dopušteni lik obično navodi lik Banija. Dakle, liku se Banovina kao povijesno se potvrđenome i u hrvatskome jeziku ipak potvrđenijemu liku daje prednost pred likom Banija.
Danas se obično kad se govori o politizaciji jezičnoga pitanja napominje kako je lik Banovina nametnut 90-ih godina. To nije točno jer se iz izvora jasno vidi kako je 90-ih godina lik Banovina vraćen u službenu uporabu kao ravnopravan liku Banija. Pritom treba imati na umu da je u Petrinji 1910. (godinu nakon prve velike trešnje) živjelo 80,44 % Hrvata, a 1991. tek 40.96 %, tj. da se narodnosni sastav Banovine uvelike promijenio te da su Hrvati kao starosjedioci u središtu te pokrajine postali manjinom. Tek je početkom XXI. stoljeća lik Banovina prevladao u jezičnim priručnicima iako je među starosjedilačkim Hrvatima prevladavao i tijekom jugoslavenskoga razdoblja. Lik je Banija češći među srpskim pukom te je u srpskome standardnom jeziku jedini pravilan.
Ukratko, u suvremenim je hrvatskim priručnicima barem dvadesetak godina lik Banovina preporučen. Kao mjesni je lik među starosjedilačkim Hrvatima u uporabi barem od XVI. stoljeća. Lik je Banija potvrđen stotinjak godina poslije, etnik se tvoren od toga lika nije odrazio u prezimenskome fondu te ga mjesni hrvatski puk smatra obilježenim, poglavito nakon 90-ih. Ipak, kao razmjerno potvrđen ne samo u povijesnim, nego i u suvremenim vrelima, smatra se dopuštenim. U srpskome je, pak, standardnom jeziku jedini zabilježeni lik.
Na koncu, na primjeru Banovine zorno se pokazuje kako se jezikoslovci ne trebaju „brukati“ prije nego što provjere sve činjenice, pa sve vas, dragi čitatelji, pozivam da početkom ožujka prelistate znanstveno-popularni časopis Hrvatski jezik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u kojemu će se dodatno rasvijetliti jezične i izvanjezične činjenice jer istraživati se, a ne naklapati, mora.
