Manje od dvije godine trebalo je da skoro sve jedinke Pinnae nobilis, plemenite periske, endemske vrste na Mediteranu i drugog najvećeg školjkaša na svijetu, jednostavno uginu. Ubili su ih, pojedinačno ili u kombinaciji, parazit Hapolosporidium pinnae i bakterija iz roda Mycobacterium. Ali ne baš sve. U nešto više od deset posto slučajeva uzročnik smrti nije otkriven. Znanstvenici sumnjaju da bi iza tog nezaustavljivog pomora periski, koji se od 2016. godine iz Španjolske proširio na cijeli Mediteran, mogao stajati nepoznati virus. On je, pretpostavljaju, mogući uzrok pojave patogenih parazita i bakterija koje su odgovorne za nezapamćeni pomor u Sredozemlju, piše Zadarski list.
– U pozadini je nešto treće, nešto primarno, što potiče ova dva patogena, parazit i bakteriju, na djelovanje. Pokušavamo otkriti o čemu se radi, zajedno s kolegama iz Italije i Njemačke. Postoje sumnje da bi okidač bolesti koja je pobila cijelu populaciju periski mogao zapravo biti virus – kaže doc. dr. Ivan Župan, zamjenik pročelnice Odjela za ekologiju, akvakulturu i agronomiju Sveučilišta u Zadru.
– Ali nemojte nas više pitati od toga, jer ne želimo u to ulaziti prije nego što budemo potpuno sigurni. Između 20 poznatih virusa prisutnih kod životinjama nema takvog virusa. Virus je inače specifičan stvor, njegovu strukturu možete otkriti samo pod elektronskim mikroskopom, a mi takve uvjete nemamo. Zato nam pomažu kolege iz inozemstva. Istraživanja su u tijeku, čekamo potvrdu, ali nešto slično dosad nismo upoznali – dodaje njegov kolega s Odjela, doc. dr. Tomislav Šarić.
Njih dvoje su 23. rujna, u suradnji s kolegama sa sveučilišta u Napulju i Munchenu, objavili znanstveni rad u časopisu Pathogenes, jednom od vodećih veterinarskih časopisa na svijetu, gdje su opisali „Epidemiju masovne smrtnosti plemenite periske u Jadranskom moru, s karakteristikama rapidnog širenja i napredovanja bolesti”. Prije toga o nestanku periski na Mediteranu znanstvene radove od naših znanstvenika objavio je još samo Ivan Župan, prošle godine u Scientific Reports, odjeljku uglednog časopisa Nature, te biolog Hrvoje Čižmek iz Udruge 20.000 milja pod morem, u svibnju ove godine, potvrdivši prisutnost patogena i pojavi bolesti u Jadranu.
– Situacija je dramatična. Od Istre do Cavtata periski skoro više nema. Nažalost, južno od Zadra ima manje od deset živih primjeraka. Ako su u trenutku dok s vama razgovaramo još uvijek žive. Naime, dobivamo dojave građana s terena o živim primjercima, ali svaki put kad smo po tim dojavama izašli na teren, nismo našli nijedan živi primjerak. Samo ljušturu mrtve školjke. Periska je praktički izumrla, tako mali broj jedinki, i ako postoji, ne omogućava obnovu populacije – kaže Šarić.
Posljednji mogući ostaci mogli bi se pronaći jedino u Riječkom zaljevu. Specifično strmo dno, temperatura mora i razmjerna izoliranost zaljeva možda bi još uvijek mogli biti utočište nekih živih primjeraka. Ali za to nemaju dokaza…
– Na području Mediterana preživjele su samo periske u izoliranim morskim zaljevima i estuarijima rijeka, na dva mjesta u Španjolskoj, po jednom u Francuskoj, Italiji i Grčkoj. Na drugim mjestima mediteranske obale i otoka periski više nema. Kakva je situacija s afričkom obalom ne znamo, jer se tamo monitoring ne provodi. Ali sumnjam da je drukčije. Kolege iz Turske javljaju da se pomor događa u Mramornom moru, odnosno u tjesnacu Dardanele, te na Bosporu. Dakle, smrt je sveprisutna i, nažalost, nezaustavljiva – naglašava Šarić.
Morski biolozi na cijelom Mediteranu su na nogama. Prisustvuju jedinstvenoj pojavi u podmorskom i životinjskom svijetu, svjedoče potpunom nestanku jedne životinjske vrste, nemoćni da ga zaustave…
– Školjkaši nemaju stečeni imunitet. Odnosno imaju prirođenu obranu i na patogene uvijek reagiraju jednako, ali ako ih isti uzročnik napadne drugi put, oni će opet oboljeti. Ovdje su ti uzročnici bolesti smrtonosni, a zanimljivo je da drugi školjkaši, u okruženju perisku, nisu oboljeli. Stradavaju samo periske – tumači Ivan Župan.
Prvi primjerci uginulih periski na Jadranu primijećeni su u proljeće 2019. godine. Nošeni morskim strujama patogeni su prošli kroz Otrantska vrata i napali populacije južno od Pelješca. Bolest se potom rapidno širila na Mljet i pučinske otoke, Lastovo i Vis, da bi se do početka prošle zime proširila na cijelo područje od Zadra do Dubrovnika. Niža temperatura mora, manja od 13 stupnjeva Celzijusa, privremeno je zaustavila širenje, no početkom prošlog svibnja, kad se more ponovno počelo zagrijavati, pošast je brzo došla do Premude, Krka, Lošinja, Limskog zaljeva… Do kraja ovoga ljeta, bolest je zahvatila cijelu obalu hrvatskog Jadrana.
– Mislili smo da će se u nekim zavučenim dijelovima obale i na otocima, poput Velebitskog kanala, Paškog zaljeva ili Limskog kanala, uspjeti sačuvati neke jedinke, ali mortalitet je bio sto posto. U manje od mjesec dana populacija od nekoliko stotina primjeraka svela bi se na manje od deset posto. U nekoliko idućih dana i one bi uginule, najprije veći a zatim manji primjerci. Tako visoka smrtnost je dosad neviđena, poglavito što je populacija periska zadnjih nekoliko desetljeća, zbog zakonske zaštite, drastično narasla. Nikad je nije bilo toliko, a sada ih više nigdje nema… – govori Šarić.
Ima li ikakve nade da se periska, taj jedinstveni školjkaš i simbol Mediterana, ipak sačuva? U pulskom akvariju znanstvenici su uspjeli izdvojiti tridesetak odraslih primjeraka koje održavaju na životu. Pitanje je hoće li u takvim uvjetima na kopnu postići i njihovo razmnožavanje. Zadarski znanstvenici također nabavljaju opremu za uzgoj periski u tzv. recirkulirajućim uvjetima, no pravi bi podvig bi bio kad bi izmriješćenu mlađ periske uspjeli pronaći u moru.
– Problem je mrijest periske u „zatočeništvu”, kako od oplođene stanice dobiti školjkaša. Treba nam vrijeme da razvijemo tehnike mrijesta, a kako bi ga kupili, pokušavamo prikupiti mlađ iz mora. Na području Velebitskog kanala postavili smo nekoliko kolektora za prihvat mlađi periski. Nadamo se da još postoje u moru, da su preživjele nakon što su odrasle jedinke uginule. Ako ih uspijemo prikupiti, onda imamo šanse sačuvati perisku od potpunog nestanka. I jednog dana pokušati ponovno vratiti je u more – nada se tim zadarski znanstvenika, među kojima su, uz Šarića i Župana, još izv. prof. dr. Bosiljka Mustać, izv. prof. dr. Zoran Šikić i dr.sc. Bruna Petani.
Nažalost, u Španjolskoj su našli mlađ periske, ali su iduće godine opet uginule. Od izbijanja epizootije prije četiri godine na Balearima populacija periske u Španjolskoj nije se počela obnavljati. Nigdje na Mediteranu.
Zašto ubijaju domaćina?
Jedno od glavnih pitanja na koje zadarski znanstvenici i njihove kolege pokušavaju pronaći odgovor je zašto se bolest među periskama tako brzo širi. Naime, poznati patogeni u prirodnim populacijama se ne šire tako da ubijaju domaćina, nego žive u njemu što duže kako bi se mogli mirno razmnožavati. Kod periski je slučaj da patogeni u rekordnom roku ubijaju svoje domaćine i nastavljaju dalje. Jednostavno ih nije briga za domaćina, a bez domaćina možda bi i oni mogli nestati. Takvi su slučajevi u prirodi vrlo rijetki. Znanstvenicima zapravo sličan slučaj nije poznat u prirodnom svijetu da cijela populacija jedne vrste nestane u četiri godine, piše Zadarski list.
Gumenjak je ostao bez goriva, a temperatura mora u trenutku zaticanja bila je samo 2 °C te je zaista upitno što bi se s njima dogodilo da nisu bili spašeni.
