Ako zaživi Zakon o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja, mirisno domaće povrće, rajčice, papirke, krastavci, kaul, grah, raštika, slanutak, bob, uzgojeni na ekološki način odlaze u povijest, a ostaje nam samo ono „plastično“ bezukusno povrće kakvo nalazimo na policama trgovačkih centara.
Što vrijeme više prolazi, na površinu isplivavaju brojne nelogičnosti spomenutog Zakona koji je protekla dva tjedna bio na e-savjetovanju sa zainteresiranom javnosti i koji je ujedinio sve koji se bave poljoprivredom bilo da imaju mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva ili siju i sade povrće u vlastitim vrtovima. Poljoprivrednici su jednoglasno protiv zakonskih rješenja koja ograničavaju ili pak potpuno zabranjuju sijanje domaćeg sjemena. Jednako su ugrožena mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva i hobisti koji u svojim vrtovima siju primjerice tek desetaka sjemenki rajčica, piše Slobodna Dalmacija.
Da biste uopće mogli koristiti vlastito sjeme, morat ćete ga voziti ovlaštenom dorađivaču i platiti doradu takvog sjemena. Dakle, nekome će morati platiti da bi stekli pravo sijanja vlastitog sjemena u vlastitim vrtovima. U protivnom prisiljeni su kupovati uvozno sjeme svjetskih multinacionalnih kompanija čime će nestati autohtone domaće sorte povrća, kakvo se održalo do danas u dalmatinskim vrtovima.
‘Tavanuši’ došao kraj
– To vam je kao Zamp u glazbenoj industriji samo što se ovdje radi o poljoprivredi. Morate platiti doradu sjemena da biste stekli pravo njegova korištenja – komentirao je jedan povrtlar, više hobist koji uglavnom proizvodi za vlastite potrebe, a ukoliko se pojavi višak, prodaje na kućnom pragu ili na gradskoj tržnici. A upravo je čuvanje vlastitog sjemena na tavanu pa se kolokvijalno zove i „tavanuša“ od trajnog nestajanja spasio vukovarsku lubenicu, trogirsku cvjetaču, istarski ljubičasti luk, rakčice-šibenski šljivar i neretvanski jabučar.
Nažalost – sjemenu sa tavana – „tavanuši“ došao je kraj.
– Pa ja ne znam šta se ovo događa. Neću valjda kupovati sime pamidora iz Amerike – kazao nam je naš sugovornik, koji sjeme svojih pamidora sadi već pola stoljeća. Zapravo čuvanje sjemena potječe od njegove babe i prenosi se iz godine u godinu.
Ovakav Zakon daleko je od interesa malih OPG-ova i proizvođača, ali i svih ostalih koji žele jesti zdravo domaće povrće, upravo onakvo kako su generacijama konzumirali naši stari. Danas nažalost na policama trgovačkih centara nalazimo povrće bez okusa i mirisa, a mali proizvođači su bili ti koji su čuvali autohtone sorte i poticali bioraznolikost, što se najbolje moglo vidjeti na našim pazarima.
Zabranom domaćeg sjemena i sadnica kao i ograničavanje količina koje se mogu saditi isključivo za vlastite potrebe oduzima se pravo ekološki osviještenim građanima da konzumiraju netretirano povrće, a mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva propadaju jer neće moći sijati vlastito sjeme povrća, premda se bave ekološkom proizvodnjom. Upravo je upitan nastavak takve ekološke i biodinamičke proizvodnje jer se sjeme po novim pravilima tretira fungicidima.
Na razini Europske unije svi zakoni o sjemenu odnose se isključivo na tržište sjemenom dok su mali poljoprivredni proizvođači koji proizvode sjeme za vlastite potrebe izuzeti iz zakona i svih ostalih ograničenja. Međutim, u Hrvatskoj u kojoj uopće nema organiziranog ekološkog sjemenarstva pa tako neće biti moguće niti organizirati ekološku doradu sjemena kakvu traži novi zakon.
Glavice za sjeme
Za svakog ekološkog proizvođača strojeve bi prije postupka dorade trebalo očistiti od ostataka sjemena prethodne kulture i rezidua pesticida bez obzira na količine što nikako nije isplativo.
I dok u Ministarstvu poljoprivrede ističu da se ne ograničava korištenje domaćeg sjemena za vlastite potrebe u nekomercijalne svrhe, niti se ograničavaju načela ekološke proizvodnje, ekološki poljoprivrednici su itekako nezadovoljni, poglavito jer su svoje viškove do sada iznosili na tržnice, a sada to neće moći ako ne siju certificirano sjeme. Proizvođači čuvenog ljubitovačkog luka – šarca kažu da će nastaviti i dalje saditi svoje sjeme jer svake godine za sjeme se ostavljaju najbolje glavice.
– Nekada sam sadio i po 150 kilograma luka, a sada je to puno manje-kaže nam Mladen Debak iz Ljubitovice, čiji je luk šarac tražen od Dubrovnika do Vukovara. A u Ljubitovici sade još i slanutak, ljutiku i bob. Naravno za sve ostavljaju vlastito sjeme.
Zbog toga bi zakonom trebalo pronaći rješenja i dopustiti ekološko sjemenarstvo bez obvezne dorade sjemena smatraju ekološki poljoprivrednici s kojima smo razgovarali. Oni se ipak nadaju se da će prevladati zdrav razum te da će se odustati od nelogičnih rješenja koja poljoprivrednicima kompliciraju život, a to im u ovoj korona-krizi u kojoj su ionako dovedeni na rub opstanka nikako ne treba.
Paprika i varaždinsko zelje
Danas se proizvodi tek sjeme paprika i varaždinskog zelja. Godišnje se uveze 1500 tona lučica za sadnju, a u Hrvatskoj nema ni jedne tvrtke koja bi se ozbiljnije bavila proizvodnjom sjemena luka.
Piše: Stanislav Soldo/SD
