Ploče Online je objavio reakciju Miroslava Dugandžića vezanu uz prijedlog o proglašavanju posebnih rezervata Modro oko i jezero Desne, Ušće Neretve i Kuti.

Prije desetak dana je navedena Građanska inicijativa Neretva je naša obavijestila kako prikuplja potpise za peticiju o odbijanju prijedloga Uredbe o proglašavanju posebnih rezervata ‘Modro oko i jezero Desne’, ‘Ušće Neretve’ i ‘Kuti’.

Reagiranje gospodina Dugandžića prenosimo u cijelosti:

Stari Neretvani dolaskom u deltu nisu naišli na plodno tlo već su svaki pedalj morali izvadit iz močvare. Da bi iz negostoljubljive močvare stvorili plodnu dolinu tribalo se iskopat tisuće kilometara jendeka (kanala) iz njih izvadit milione kubika zemlje da bi se stvorile pare (parcele) na kojima će se moći nešto saditi ili sijati. Ti radovi jendečenja (iskopavanja kanala) obavljani su zimi kad su vodostaji najniži, po ledu bosi bez ikakve zaštitne opreme u vodi i blatu do kolina. Mnogi od njih bili su toliko iscrpljeni da nisu dolazili večerat. Mislim da je to bio najteži posao kojeg je čovik mogao radit da bi opstao na nekom mjestu. Tribalo je bit čvrst ko stina, žilav i imat nadnaravno volju za opstanak.

Harala je malarija, a prosječni životni vijek bio je 40 godina. Alat s kojim se to radilo zvao se badilj (sličan lopati) samo što je bio zaobljen i rub je bio oštar kao žilet da bi se sa njim mogle zasjecat lote (kocke tla) koje su bile isprepletene korijenjem krova (trske i šaša) bile su izbacivane iz 2 metra (u prosjeku) dubokih jendeka. Zbog čestih poplava jendeci bi bili zasipani pa je trebalo ponovo čistit zanavljat zemlju. Bila je to stoljentna borba ljudi i prirode. U toj borbi za opstanak Neretvani su stvorili i svoja plovila. Specifična samo za Neretvu kao što su trupa i lađa, stvorili alate kao što su badilj (koji je simbol opstanka u dolini), kuku kosu (alat za košenje močvarnih biljaka krova(trske) u vodi), osti i vrše drvene za jegulje, burće za čuvanje jegulja, fagunete, trate, tavane, napravili su i ćukavicu za mamljenje crne liske. Tribalo se prehranit i doć do mesa! Upotreba ovih alata zahtjevala je i posebne vještine. Neretvani su mogli razlikovati one koji su došli u Neretvu po vožnji trupe (nikad nisu naučili vozit trupu kao oni koji su to počeli sa 3-4 godine).

Lov crne liske posebno interesantan za Neretvane imao je dvostruko značenje, meso crne liske se koristilo za prehranu suho ili svježe, a perje se koristilo za izradu kušina, perina prekrivača za zimu od perja. (Zašto se crna liska lovi noću? Mnogi kritičari ovog lova ne znaju da crna liska koja je ostala jedan dan nakon sljetanja i uzela hranu nije interesantna za prehranu. Meso crne liske poprima miris uzetih trava i hrane. Kod seobe crne liske pune želudac kremenim pjeskom, u putovanju ne uzimaju nikakvu hranu što omogućava da se meso oslobodi svih mirisa i postane jestivo, zbog toga se ćuka i zbog toga se primamljuje crna liska, inače puno bi jednostavnije bilo lovit po danu i to je jedna od spoznaja starih Neretvana iako crna liska je jedna od rjetkih vrsta koja nije ugrožena i vrlo je prilagodljiva. Lovi se deset puta manje nego prije 50 godina. Tribalo bi se zaštititi sa dozvoljenom kvotom razdjeljenom na broj zainteresiranih lovaca za tradicijski lov).

Trupa je služila u lovu i ribolovu. Izrađena je za jednu osobu, ravnog dna da se može kretat po najvećim plićacima , vozi se sa jednom ili obje ruke, a posebna vještina je zapas ili polaganje mriža iz te trupe. Vjerojatno je jedinstven na svijetu! Trupa i lađa vožene su u Brest na svjetsku smotru plovila kao hrvatska kulturna baština. Lađa je sačuvana kroz maraton, a trupa će nestati jer se ovim odredbama gase aktivnosti izvorne namjene. Osim što je plovilo trupa je bila i zaštita od kiše i nevremena. U slučaju vremenskih nepogoda izvučena je na suho te bi ju okrenuli i sklonili se od nevremena ispod nje.

Nažalost po Neretvu i Neretvane javljaju se zaštitari Neretve koji odluke o zaštiti Neretve donose bez Neretvana ne uvažavajući Neretvane kao faktor ni nastanka ni opstanka Neretve, zanemarujući tradiciju, vještine, običaje i navike. Ne uzimajući niti 5% parametara koji idu u prilog našim zahtjevima. Navest ću primjer zaštite malog vranca koji je uz strelku i plavog raka pošast u delti. Prije 10-15 godina u delti je viđano 10-15 jedinki malog vranca, nikad nije bio ptica koja se u donjem dijelu delte pojavljivala u značajnom broju. Danas imamo minimalno tri tisuće malog vranca koji je zaštićen. Ne znamo zbog čega je doselio u tom broju, jeli zbog prekobrojnosti u drugim područjima ili nekih drugih razloga, ali znamo da pričinjava nesagledive štete za riblji fond delte. Ako znamo da dnevno pojede pola kilograma sitnih riba, mlađi i nedoraslih vrsta sa nižom matematikom možemo doći do razmjera katastrofe po riblji fond delte. Vjerojatno za ovakvo stanje i ovu situaciju niko neće preuzit odgovornost već će bit odgovorni Neretvani jer su prelovili ribu u delti i triba ih maknuti iz delte.

Napominjem da je mali vranac strogo zaštićena vrsta! Ne negiramo da i s naše strane nema problema, ali oni su daleko manji od onih koji su zanemareni u procjenama stanja u delti. Želim vam reći iz današnje perspektive, Neretva je stvorena na badilju i krvavim žuljevima,a za preživljavanje je bilo potrebno imat savijenu kičmu 12 miseci u godini. U jednom periodu dovedena je do zlatne doline, a danas tone u tamu i sivilo jer oni koji “razno raznim zaštitama” žele osloboditi od Neretvana, a ne shvaćaju da nema Neretve bez Neretvana niti Neretvana bez Neretve, da nitko ne može voljeti i štititi ovu dolinu više od Neretvana. Neretvani je ne štite niti zbog novaca niti zbog fondova već zbog ljubavi!

S poštovanjem

Miroslav Dugandžić
20344 Komin, Lučica 25