Ovih je dana, kad već Toniju Kukoču to nije pošlo za rukom, ipak jedan Hrvat dočekao svoje mjesto u kući slavnih. Doduše, ne u Springfieldu nego u Novome Sadu. Tko li je taj sretnik i tko su bili članovi povjerenstva koji su ga ondje primili, upitat ćete se. Podatak da su drame Marina Držića objavljene u 11. kolu biblioteke Deset vekova srpske književnosti te da je u kuću slavnih primljen pod geslom Držić je naš koliko i vaš teško da može iznenaditi bilo kojega pomnijeg pratitelja zbivanja na književnopovijesnoj pozornici, a i činjenica da je knjigu uredila članica SANU Zlata Bojović može sablazniti samo one koji su prespavali posljednjih stotinjak godina službene srpske (književne) historiografije. Svojatanje Držića, Gundulića i drugih hrvatskih dubrovačkih pisaca nije, naime, slučajan izgred, to je projekt koji vodeće srpske znanstvene ustanove guraju od utemeljenja. Zavirite u Rečnik SANU, i u njemu ćete pronaći i primjere iz zapadnohercegovačkih ili poljičkih govora, kojima ne govori ni jedan Srbin, a zagrebete li još malo dublje, pronaći ćete u srpskim rječnicima i primjere iz Krležinih, Šegedinovih ili Marinkovićevih književnih djela, pa ćete spoznati da se ne poseže samo za štokavcima.

Grijeh propustom

Hrvatski je odgovor uvijek uobičajeno i predvidljivo mlak. Isprva se malo junačimo po novinama, pa se kakvim priopćenjem na teško razumljivom jeziku Codexa diplomaticusa oglasi HAZU, a na koncu proglasom Ministarstvo kulture i još pokoja ustanova. Obično se pripomene kako preko neistinitih navoda treba prijeći sa smiješkom ili gospodskom šutnjom. Takva nas neaktivna kulturna politika već gotovo dva stoljeća neprestano dovodi u obrambeni položaj jer to što mi znamo da su dubrovački književnici hrvatski ne znači da je to općeprihvaćeno izvan Hrvatske. Pregledajte englesku ili španjolsku inačicu Wikipedije (a vrlo je slično bilo i jest u stranim enciklopedijama), pokušajte iz njih doznati čiji je pisac Ivan Gundulić, pa ćete možda biti svjesniji hrvatskoga kulturnog grijeha propustom.

Mitovi i legende

Srpska historiografsko-filološka posezanja prema Dubrovniku uvijek imaju isti obrazac. Ako je autor pravi Dubrovčanin, onda ga se obično proglasi katoličkim Romanom kojega se pohrvatilo u XIX. stoljeću ili potomkom obitelji koja je pokatoličena pri doseljenju u Grad, a ako nije ni jedno ni drugo, izmisli se kakva predaja ili ga se jednostavno proglasi Srbinom. Upravo su zbog mogućega romanskog podrijetla jedno vrijeme Držića srpski književni povjesničari zaobilazili, no kad se utvrdilo da mu prezime potječe od narodnoga imena Držimir, krenulo se u ofenzivu. Za razliku od Držića Ruđera se Boškovića odmah proglasilo Srbinom navodeći kako mu je otac Nikola iz Orahova Dola bio pravoslavac iako je don Ilija Bošković, Nikolin brat, a Ruđerov stric, ubijen kao katolički župnik u rodnoj župi, u kojoj sve do konca XIX. stoljeća nije živio ni jedan pravoslavac. Neovisnost o vjerskome ključu u pitanju etničkoga podrijetla srpska historiografija primjenjuje u katolika (jer katolik može biti Srbin), ali isto mjerilo ne primjenjuje u pravoslavaca (jer pravoslavac ne može biti Hrvat).

Nadalje, ako je netko u dalmatinskim gradovima slučajno i katolik nesrbin, onda je Roman čak i ako govori hrvatski, a ako netko u dubini Balkanskoga poluotoka govori nekim od romanskih idioma, onda je ponovno Srbin. I tako dvjesta godina! Početkom XX. st. počelo se pisati da se u Dubrovniku nikad nije služilo hrvatskim imenom, na što je u knjizi Raspre i rasprave opširno odgovorio Mirko Tomasović pobrajajući  hrvatske dubrovačke književnike (a to su manje-više svi) koji su svoj jezik nazivali hrvatskim. Pritom se Tomasović čudio tadašnjim pokušajima prisvajanja Držića, koji je na pozornicima u Srbiji osvanuo tek 1946., i to na daskama HNK-a u Subotici. Da su etničkih razlika u našim stranama i prije stvaranja modernih nacija bili svjesni i stranci, svjedoči Petar Andrejevič Tolstoj koji u Boki kotorskoj (iz koje su Držići najvjerojatnije u XII. st. došli u Dubrovnik ) koncem XVII. st. jasno luči Hrvate (koje povezuje sa stanovnicima Dubrovačke Republike), Srbe i Crnogorce. Treći je, i meni najmiliji ključ jezični. Dubrovački mjesni govor na leksičkoj je i povijesnonaglasnoj razini blizak hrvatskim bokeljskim govorima, a fonološki južnočakavskima. Kako dubrovački govor povezati s ikojim srpskim, teško bi se dosjetio i Tolkien.

Prijevodi i kulturna promidžba umjesto proglasa

Slučaj Držić trebao bi nam biti višestruko poučan. Prvo, razvidno je da nam kulturna promidžba u svijetu nije na zavidnoj razini jer se i danas hrvatske dubrovačke književnike često naziva ”srpskohrvatskim” ili ‘‘dalmatinskim” (potonju odrednicu najviše vole Talijani). Na tome se da se to promijeni jako malo radilo iako smo već imali ministra (Antuna Vujića), a danas imamo ministricu kulture iz Dubrovnika. Očito nam je potrebno neko tijelo za promidžbu hrvatske kulture u svijetu i aktivnija kulturna diplomacija jer prešućivanjem ili lakonskim odgovorima ništa nismo učinili.

Srpski akademik Miro Vuksanović već najavljuje napad i na hrvatske bokeljske pisce, a s obzirom na to kako je Ministarstvo kulture umalo izigrano u nominaciji Bokeljske mornarice na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske kulturne baštine (od čega ga je u posljednji čas spasilo Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore), strah me i pomisliti kako će to završiti. Drugo, hrvatski je odnos prema našoj književnoj baštini blago rečeno sramotan jer o potpori koju uživa Zlata Bojović hrvatski filolozi mogu samo sanjati, pa umjesto da se knjige o dubrovačkoj književnoj baštini prevode na strane jezike te daruju stranim kulturnjacima i političarima, njihovi autori mole Boga da pronađu izdavača, a kad ga i pronađu, njihove knjige skupljaju prašinu. Stručnjaka ima, ali ih treba prepoznati i poduprijeti.

Jedini je problem, a možda i ključni, to što za to nećete dobiti ni centa iz europskih fondova jer se, gle čuda, od vas očekuje da sami podupirete svoju kulturu. Treće, treba izići iz domaće lige. Naime, ovakve teme obično na desnoj kulturnoj pozornici služe za međusobna podbadanja, kočoperenje u samoj Hrvatskoj i prebacivanje odgovornosti, a na lijevoj ih se baca pod tapet da se ne ustalasa svekolik region. ”Tada nisu bile formirane nacije”, već mi je utisnuta tvrdnja. ”Kao da je Italija bila ujedinjena kad je stvarao Dante, pa čiji je on književnik?”, već imam spreman odgovor. Na koncu, susjedima treba jasno i glasno poručiti kako Dubrovnik nikad nije niti će ikad biti njihov, a radom i kulturnom promidžbom pronijeti poruku čiji je u bijeli svijet. Dotad možemo biti zahvalni našim susjedima da nas vlastitim neumjerenim apetitom katkad natjeraju da promislimo o našoj baštini.

Foto: Božo Radić

Članak je izvorno objavljen na portalu arteist.hr.