Kako prenosi hercegovački portal, nepoznati maskirani počinitelji opljačkali su Intesa San Paolo banku u središtu Čapljine u ulici Ante Starčevića. Još nije utvrđeno koliko je novca ukradeno.
Centar Čapljine je pod policijskom blokadam i traje opsežna potraga za razbojnicima.
Prema današnjim rezultatima Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije u uzorcima vode za ljudsku potrošnju iz vodoopskrbne mreže iz izvorišta Prud i Doljani (uzorci uzeti iz vodovodne mreže u Prudu i Doljanima) vrijednosti parametara su iznad zadanih vrijednosti te kao takvi ne ispunjava parametre sukladnosti propisane Pravilnikom o parametrima sukladnosti, metodama analize, monitoringu i planovima sigurnosti vode za ljudsku potrošnju te načinu vođenja registra pravnih osoba koje obavljaju djelatnost javne vodoopskrbe zbog povećane mutnoće.
Pojačana mutnoća prisutna je u vodovodnoj mreži pod upravljanjem vodovoda Metković d.o.o. i to grad Metković, naselja Prud,Vid, Krvavac II, Dubravica, Glušci, općina Zažablje i naselje Doljani u BIH.
Pojava zamućivanja vode ovih izvorišta posljedica je izrazito obilnih kiša i većeg vodostaja rijeka i pritoka rijeke Neretve.
Isporučena voda iz ovih izvorišta redovito se klorira i za sada je mikrobiološki ispravna. Iako ovakva voda nije štetna za zdravlje, ipak preporučamo da se voda za piće prije uporabe pusti da se istaloži te da se nakon toga bistri dio prokuha. Voda se može koristiti za kuhanje, kao i za tuširanje, pranje zubi te ostale sanitarne potrebe.
Dubrovački županijski sud odredio je u ponedjeljak istražni zatvor dvadesetpetogodišnjem, Nikoli Kežiću osumnjičenom za ubojstvo svog oca Zorana Kežića (64) u obiteljskoj kući u Staševici, prenosi Slobodna Dalmacija.
Jednomjesečni istražni zatvor određen je zbog opasnosti od bijega i utjecaja na svjedoke i dokaze.
Podsjetimo, Nikola Kežić uhićen je nakon što je udavio svog oca u obiteljskoj kući u subotu poslijepodne. Po pričama koje smo čuli od njegovih susjeda u Staševici svirepom ubojstvu prethodila je verbalna svađa oca i sina.
Nikola je navodno tražio ključeve osobnog automobila da sa njime pođe do grada. Otac mu ih nije želio dati što je bio povod velikoj verbalnoj svađi u koju su se bili navodno upetljali i još neki članovi obitelji Kežić. No nitko nije mogao ni slutiti da će se obiteljska prepirka pretvoriti u zločin koji je potresao pločanski kraj.
Doznajemo, da Nikola nije imao položen vozački ispit pa je i to mogući razlog zbog čega mu otac nije dopustio da uzme automobil.
Nakon svađe i naguravanja Nikola je navodno otišao na kat kuće gdje se zatvorio u sobu. Nesretni otac nedugo zatim pošao je za njim kako bi ga umirio i izgladio nesporazum.
Međutim, situacija je otišla u posve drugom smjeru. U napadu bijesa i agresije Nikola je savladao oca Zorana, koji je bio bolestan i nije baš bio u dobroj fizičkoj kondiciji, jer je nedavno operirao kralježnicu, bacio ga na pod i udavio.
Pred sucem istrage, Nikola Kežić se branio šutnjom te mu je zbog težine kaznenog dijela dodijeljen odvjetnik po službenoj dužnosti. Osumnjičeni 25-godišnjak je prethodno ispitan u Državnom odvjetništvu koje je protiv njega pokrenulo istragu i zatražilo pritvor zbog težine počinjenog kaznenog dijela.
Prema prikupljenoj liječničkoj dokumentaciji Nikola Kežić, boluje od shizofrenije i liječen je zbog te bolesti. U zadnje vrijeme nije redovito uzimao lijekove. Stavlja mu se na teret da je u obiteljskoj kući u Staševici usmrtio svog oca Zorana.
Najprije ga je bacio na pod da bi ga zatim udavio. Prema prikupljenim dokazima, od oca je tražio ključeve od automobila ali i prije je tu bilo određenih nesuglasica, jer je intervenirala policija a posljednjih dana zdravstveno stanje mu se pogoršalo – pojasnio je glasnogovornik Županijskog suda u Dubrovniku, Pero Miloglav.
Kako doznajemo, sada slijede vještačenja kako bi se utvrdilo je li osumnjičeni, Nikola Kežić bio ubrojiv ili ne u trenutku ubojstva oca. Od toga ovisi hoće li biti tretiran kao počinitelj kaznenog dijela ili neubrojiva osoba.
Pretpostavlja se da će za vrijeme trajanja istražnog zatvora biti upućen na promatranje u Kliniku za psihijatriju Vrapče.
Piše: Stanislav Soldo
Foto: Denis Jerković
Tijekom proteklog vikenda policija je na dvije lokacije, odnosno na obali mora u Dubrovniku i u priobalju otoka Šipana, pronašla dva paketa morem natopljene marihuane ukupne težine 43,8 kg. Pronađeni paketi su pohranjeni u službenim prostorijama Policijske uprave nakon čega slijedi njihovo uništenje.
Policijska uprava dubrovačko-neretvanska, uz pomoć međunarodne policijske suradnje, provodi kriminalističko istraživanje s ciljem utvrđivanja porijekla pronađene droge.
Zbog konfiguracije terena i naknadnog zatrpavanja pojedinih jendeka koji su služili za odvodnju oborinskih voda na poljoprivrednim površinama, i manja kiša stvara probleme stanovnicima pojedinih dijelova grada.
Poplavljuju dvorišta, podrumi, a ulicama se ne može poći bez čizama… Na to upozoravaju stanovnici u Ulici Ilije Bošnjaka (Slatine). Zadnja dva dana je padala obilna kiša. Oko kuća su se stvorila jezera, a ulicom voda prolazi kao da je potok.
Kako to izgleda možete vidjeti i na fotografijama koje nam je poslao jedna čitateljica čiji je komentar: Zašto plaćamo Hrvatskim vodama za zaštitu od oborinskih voda, kada nam nakon svake kiše voda ulazi u kuću?
Četvorica Hrvata u café-baru u Baru traže pleter
U suradnji s HNV-om uputio sam se i u srednjovjekovni antroponimijski inventar Bara i okolice. Dopredsjednik HNV-a Vladimir Marvučić organizirao mi je radni sastanak i objed sa Savom Markovićem, koji se specijalizirao za povijest srednjovjekovnoga Bara i antibarejski dijalekt dalmatskoga jezika.
Iznimno su vrijedne njegove knjige Studia Antibarensia i Stanovništvo srednjovjekovnog Bara prepune antroponomastičkih podataka nužnih za upotpunjivanje srednjovjekovne hrvatske i općenito istočnojadranske antroponimijske slike. Dragocjeni su Markovićevi zapažaji o odnosu Romana i Slavena te uznapredovalome procesu slavizacije (koje on naziva kroatizacijom, što se ne bi usudili ni mnogi hrvatski znanstvenici) poglavito u XV. i XVI. stoljeću kad se Bar demografski popunjavao i katoličkim stanovništvom iz barskoga i dubljega crnogorskog zaleđa. Ujedno je zanimljiv njegov prikaz odnosa izvornih Romana, doseljenih Mlečana i drugih Romana te Slavena (uz koje su bile nastanjene malobrojnije vlaške i albanske skupine) na krajnjemu hrvatskom jugu, koji nisu imali pravilan tijek, nego su poprilično ovisili o staleškoj strukturi (i Barani su imali svoju bunu pučana 1512. gotovo istodobno kad i Hvarani) i vjerskim prilikama (slavensko je bogoslužje, naime, prodrlo i na krajnji jug hrvatskoga juga).
Nakon što je slavenstvo u Baru prevladalo nad romanstvom, hrvatsko je stanovništvo bilo većinsko u Baru sve do druge polovice XVII. stoljeća kad je u velikoj mjeri raseljeno (uglavnom u okolicu Zadra i Istru). Hrvati su i danas prisutni u većemu dijelu naselja između Sutomora i Bara te u barskim prigradskim naseljima i Starome Baru (zapravo izvornomu jer se današnji Bar nekoć zvao Pristan). Za kontinuitet proučavanja osobnoimenskoga fonda Hrvata katolika Barske nadbiskupije važni su i radovi Ivana Jovovića, koji je proučavao matične knjige iz XVIII. i XIX. stoljeća.
Barski je kraj osobit stoga što je jedini koji je dijelom neprekinutoga hrvatskog etničkog prostora, a graniči s albanskim etničkim prostorom (Hrvati na Kosovu naknadno su doseljeni i odijeljeni od hrvatskoga etničkog kontinuuma). Posljedica je dugotrajnoga hrvatsko-albanskoga dodira dvojezičnost plemena Šestani (Šestani su pali pod osmanlijsku vlast 1479.), a da je riječ o iskonski hrvatskome plemenu, osim samoga lika rodnoga imena (poslije prezimena) potvrđuje i šestanski osobnoimenski srednjovjekovni fond koji je na tome području slavenski, to jest hrvatski. Osobno me je posebno zaintrigiralo i pitanje hrvatsko-albanskoga etničkoga razgraničenja u srednjemu vijeku.
U samome su Baru, naime, u srednjovjekovlju zabilježeni pridjevci ili prezimena nedvojbeno hrvatskoga postanja kao što su Boris(i), Glavoč, Grupšić, Guzina, Sandaljević, Slavče, Župan i Šestan (spominju se 1330. u Kotoru, a 1445. u Baru). Slavena je (Crvenih Hrvata i različitih skupina pravoslavnih Crnogoraca) do pada pod Osmanlije u znatnoj mjeri, kako mi je napomenuo Savo Marković i u što sam se i sam uvjerio prebirući djela Konstantina Jirečeka, bilo i u Ulcinju (usp. Zan de Slau, prezimena Dabiživ i Vlade, osobna imena Slava i Slavuša te prezime Prode zabilježeno i u Baru i u Ulcinju) i Skadru (zabilježeno je, primjerice, osobno ime Milo te nadimak Zloglas). Padom Ulcinja Bar je postao najistočnijom točkom neprekinutoga hrvatskog etničkog prostora. U Baru je zabilježeno i prezime Ervaco, koje bi se moglo, a poslije u Sutomoru prezime Hrvatin (zabilježeno u matičnim knjigama pod nadimcima Butor, Budiša i Kudin; zapisan je u Spiču u XV. stoljeću i lik Hrvatić) koje se sigurno povezuje s etnonimom Hrvat.
Hrvati su bili pretežitim dijelom katolika Barske nadbiskupije sigurno još 1844. kad je procijenjeno da ondje živi 1500 katolika govornika hrvatskoga (slavenskoga) i 400 albanskoga jezika. Nažalost, danas je taj omjer posve suprotan.
Osobna imena potvrđena u matičnim knjigama župa Barske nadbiskupije u XVIII. i XIX. stoljeću znatno su manje romanizirana nego osobna imena gradskih i prigradskih bokeljskih župa te time bliža dijelovima kopnene srednje i južne Dalmacije (poglavito dubrovačkome i splitskome proljeću, npr. Anđe, Frano, Kate, Marin, Stijepo, Vicko). Da neupitan hrvatski karakter Bara, najzorniji u ulomcima hrvatskoga pletera s katedrale svetoga Jurja vidljivim na čak trima mjestima u Baru i Starome Baru, živi do današnjih dana, potvrđuje podatak koji mi je iznio Vladimir Marvučić, moj vodič kroz Stari Bar, Bar i benediktinsku opatiju na Ratcu, da je Ivo Vicković iz Zubaca jedini Hrvat iz Crne Gore osuđen tijekom hrvatskoga proljeća.
Moj vodič s pravom upozorava da se grad u kojemu je bilo tridesetak katoličkih crkava s neupitno hrvatskom imenskom i spomeničkom baštinom te danas razmjerno malobrojnom, ali aktivnom hrvatskom zajednicom (koja izdaje i simpatični časopis Zupci Times, čijim je urednikom Ilija Vukotić) nepravedno briše s hrvatskoga kulturnog zemljovida. Uostalom, Hrvati se iz Bara i danas, kao još od vremena osmanlijske najezde, ponajviše sele u današnju Hrvatsku.
Mnoga su barska prezimena preživjela od srednjovjekovlja, nažalost uglavnom u iseljeništvu, no da je Bar itekako važan i za hrvatsku antroponimiju, uvjerio sam se zapazivši u druženju s domaćim Hrvatima da je do najnovijih vremena očuvan način imenovanja u kojemu se iznose osobna imena predaka, primjerice Marko Ilija Marka Ilije Iva Đurova Ivov.
U selima bližim Skadarskomu jezeru (Šestanima i Livarima), kako me poučio Vladimir Marvučić, prezimena su nastajala pokraćivanjem antoponimijske formule koja se sastojala od osobnoga imena i pridjeva tvorenoga od očeva imena (Marstjepović od Marko Stijepov, Marđokić od Marko Đokov, Đokvučić od Đoko Vukov, Marvučić od Marko Vukov, Đurperović od Đuro Perov i slično). Stoga je i posjet baru u Baru bio poučan i zabavan, a uspomena mi je na njega uz tešku, ali prevrijednu Savovu literaturu, medaljica s likom svetoga Josipa, koju mi je darovao sutomorsko-brvačko-šušanjski župnik don Dejan Turza.
Ukratko, barski je kraj za hrvatsku antroponimiju od iznimne važnosti ne samo zbog raskošnih povijesnih potvrda, nego i zbog posebnoga načina tvorbe prezimena i imenovanja, barski kraj nije crtica u povijesnoj enciklopediji ili šara na povijesnome zemljovidu, nego vrlo živa i iznenađujuće zanimljiva sadašnjost!
Otkad ih znam, ja vjerujem u anđele
Kao što mi Zvonko nije dao da kunjam u Boki kotorskoj, crnogorska me je policija stalnim zaustavljanjem održavala budnim na povratku iz Bara. Kad me posljednji put zaustavila pred tunelom Vrmac, rekoh policajcu: Nigdje pristojnijih i ljubaznijih ljudi nisam sreo: svatko me pita kako sam, je li sve u redu i poželi mi sretan put. Vidjevši da me predstavnik zakona mrko gleda, ublažih retoriku: Nego, možete li javiti patroli u Škaljarima da sam dobro i da me ne trebaju pitati za zdravlje jer jedva čekam dignuti sve četiri u Dobroti. – Hoću, hoću, nema problema, spomen Dobrote izazva izljev dobrote.
Kad prođoh tunel, ugledah podignutu palicu, ali mahnuh policajcu, koji je odmah spusti i pokaže mi da prođem. – Ja ne znam kad si u kavani, kad si u policiji, kad se šetaš, a kad te treba izvlačiti iz postaje, pohvalno će svojemu gojencu kotorski anđeo čuvar. – Mi smo navikli na goste finih kretnja, da znamo približno gdje su i da ne upadaju u probleme, prijekorno će. – Očito ste imali neke slabo pokretne, odgovorih, a u sebi pomislih da je bolje biti zaposlen nego nezaposlen anđeo čuvar.
Ulazimo šutke u njezin tamni dan
Kako bi moji plavi anđeli, zabrinuti za moje zdravlje i probleme, mirnije spavali, posljednja su me dva dana u Boki kotorskoj vozili anđeli ili taksisti. Popeh se još jednom na kotorske zidine i kroza jedan procijep pođoh prema svetome Jurju u Špiljarima dotaknuvši rub još jednoga izgubljenog svijeta (Miris umornosti opaja iz bilja.). U Tivtu sam za vodičicu imao pravu poliglotkinju Anu Vuksanović, koja mi je možda i dala odgovor na pitanje zašto sam toliko obljubljen u plavih anđela: Djeluješ simpatično zabrinuto. Kad ti to reče osoba koja je razgovarala na španjolskome s Mariom Vargasom Llosom, dodatno se zabrineš.
Obišao sam Muzej i galeriju u Tivtu razgledavši izložbu skulptura Luke Tomanovića te se sunčao u suton na tivatskoj i lastovskoj rivi. Valjda me je marčano sunce u studenome omamilo, pa sam Zvonku presliku članka o tome kako su se Peraštani koncem XVII. stoljeća nedvojbeno nazivali Hrvatima, vozio u kolima tjedan dana, sve do pred njegov odlazak u Zagreb. Kao pravi me je domaćin upućivao (spomenuvši mi, primjerice, rad na Kotorskome misalu iz XII. stoljeća, u kojemu su zabilježena 143 osobna imena, uglavnom slavenska, dakle hrvatska, pa jedva čekam da ih pročitam), nenametljivo se brinuo o svakoj pojedinosti, a i kad je otputovao u Zagreb, pobrinuo se uz svoje suradnike, uistinu uigranu klapu, da i predavanja učenicima i građanstvu prođu u najboljemu redu.
Na predavanjima se vidjelo koliko su Donja Lastva i Tivat Dalmacija, ne samo po osobnim imenima i prezimenima, koja uistinu jesu dalmatinska i hrvatska, nego i po živahnosti i podatcima zbog čije sam se važnosti od predavača često prometao u slušača. Na upite još i danas elektronički povremeno odgovaram, a ispostavilo se da se obitelji dvaju mojih najvatrenijih raspravljača spominju u jednome sporu s konca XVII. stoljeća u kojemu je jedna od žena bila optužena da je vještica, a druga… Čitat ćete…
Predziđe hrvatstva
I što na kraju reći? Put u Boku kotorsku i Bar pokazao se punim pogotkom jer je prikupljena iznimna količina građe koju treba postupno i studiozno obrađivati. HNV je iskazao velik trud i potporu projektu na logističkoj, prezentacijskoj i medijskoj (preko Radija Dux), a ponajviše na ljudskoj razini.
Hrvati od lijepe Boke do Bara nakon doseljenja živjeli su u stoljetnoj zajednici s Romanima baštineći od njih tekovine zapadne uljudbe, postupno ih ugrađujući u vlastito narodno biće te se nametnuvši ne samo brojnošću, nego i znanjem i vještinama na koncu utkavši u sebe i romanski supstrat spasivši ga od zaborava.
Kao najsnažniji demografski nacionalno svjesni katolički čimbenik u istočnim predjelima negdašnje Crvene Hrvatske tijekom i nakon hrvatskoga narodnog preporoda Hrvati su asimilirali i dio romanskih i novih doseljenika zadržavši vlastitu samosvijest, mjesnu (kao pravi lokal-patrioti, ponosni Bokelji i Barani), pokrajinsku (svjesni svoje posebnosti unutar Crne Gore i povijesne pripadnosti Dalmacije) i narodnu (kao pravi Hrvati svoje su narodno ime zadržali i tijekom mletačke, habsburške i jugoslavenske vlasti, a zadržat će ga, u to sam uvjeren, i u današnjoj Crnoj Gori). Uostalom, da Hrvati nisu bili svojega roda nesvijesni katolički puk ni stoljećima ranije, potvrđuju srednjovjekovna narodna imena Hrvoje i Hrvatin, a o tome svjedoče i stranci tijekom svojih putovanja u Boku poput Petra Andrejeviča Tolstoja (koji Peraštane naziva Hrvatima) i Osmanlije imenovavši Hrvat-bašu zastupnikom barskih iseljenika na Porti.
Barski je kraj, pak, poseban po tome što je jedini dio neprekinutoga hrvatskoga narodnog prostora koji graniči s albanskim. Romanski je supstrat bio snažan i u crnogorskome zaleđu te su danas među pripadnicima crnogorskoga i srpskoga naroda zastupljeni i potomci poromanjenog autohtonog stanovništva u današnjoj Crnoj Gori, pa nikome ne pada napamet prebrajati crnogorska i srpska krvna zrnca, što se u posljednje vrijeme zna činiti Hrvatima iako se srednjovjekovni Kotor i Bar po sastavu srednjovjekovnoga stanovništva ne razlikuju odveć od Dubrovnika, Raba ili Zadra. Katkad to čine i neki Hrvati iako je većina dalmatinskih (do početka XX. stoljeća) i istarskih (u zapadnoj Istri i danas, a po udjelu romanstva bokeljski su govori srodni istarskima) veći dio svoje povijesti bila dvojezična, ali se nitko s hrvatske strane ne usudi dovoditi u pitanje hrvatstvo Zadra ili Raba. Bokelji i Barani prvi su u današnjoj Crnoj Gori, među prvima među Hrvatima i Južnim Slavenima ponijeli prezimena.
Hrvatima u Crnoj Gori treba, kao i općenito većini Hrvata, jedna jaka injekcija ponosa na to što su svoje ime uščuvali, što su ujedno jedinim baštinicima romanske zapadne kršćanske kulture koja je ondje cvjetala prije njihova doseljenja. Oni su njoj utisnuli svoj pečat i na nju su s punim pravom prenijeli i svoje, hrvatsko ime. Prema toj baštini pripadnici drugih okolnih naroda imali su i imaju posve drukčiji odnos upravo stoga što je ne vide svojom.
Ukratko, bokeljski i barski Hrvati živi su spomenici vrijedni barem koliko i njihova kulturna baština, koja čini oko 70 % kulturnoga blaga današnje Crne Gore, jer su upravo oni njezini baštinici i zaštitnici. Hrvati bi u domovini toga morali biti svjesniji i to znatno više cijeniti.
Anđele čuvaru mili
Kao što sam ušao šutke u njezin tamni dan, iz Boke se iskradoh jednoga popodneva jer su se večer i jutro te oproštaji odužili. Na povratku stajah svakih petstotinjak metara, već u Perastu, pa u Risnu i Kamenarima te lovih posljednje prizore, ali se ne vratih k’o slomljeni mornar noseć na licu tamu napregnuća. „Meni se ne činiš umorno i neispavano, tebi kao da je godilo tamo“, blisko će mi lice na povratku dok sam listao bokeljske vinjete i shvaćao koliko je uistinu vrijeme tamo stalo da se odmori malo. – Ti si simpatično problematičan, još mi je odzvanjalo negdje iz Zaljeva jer je puhalo jugo i vali su se odande otajivali. – Tiho si, tiho ušao u našu valu i nekako se brzo stopio s tim kamenom i morem… A kako sam od simpatično zabrinute osobe postao simpatično problematičnom čitat ćete u nekoj drugoj priči jer bi i bokeljska priča poput vrtijeljke da ne prestaje…
Piše: Domagoj Vidović
Foto: Domagoj Vidović
Noćas je Neretvom prošao još jedan vodeni val. Kod Metkovića je vodostaj bio najviši u 4 sati i iznosio je 237 cm, a na 240 cm se proglašava pripremno stanje za obranu os poplave.
Stanje uzvodno od nas se polako smiruje. Primjerice, jučer predvečer je u Mostaru vodostaj iznosio oko 810 cm da bi jutros u 6:30 iznosio 577 cm s trendom opadanja.
Kod Metkovića je u 5:00 vodostaj Neretve bio na visini od 233 cm s trendom opadanja. Ovo je u ovoj godini najviši Neretvin vodostaj. S obzirom da je proteklih mjesec i pol dana palo dosta snijega u hercegovačkim planinama, možemo predvidjeti da će u vrijeme otapanja snijega Neretva još koji put biti nešto višeg vodostaja. Za sada nema nikakve opasnosti od poplave.
Prema podacima dobivenim na mjernoj postaji DHMZ-a u Metkoviću, do sada je palo 67 litara kiše po četvornom metru, od toga samo jutros 42 litre.
Premda to nije prevelika količina, zadnji put je bilo 111 litara kiše, tlo je vrlo zasićeno vodom pa je ovoga puta bilo više problema s oborinskom vodom koja sporije otječe u podzemlje. Vatrogasci su imali više intervencija, uglavnom na otčepljenju šahtova.
Tijekom popdneva i sutra mogu moguć je pokoji pljusak, ali ne više tako obilan kao jutros. Od utorka slijedi proljepšanje vremena.
Sinoć je olujno jugo iščupalo limeni krov i bacalo ga 30-tak metara kroz Dubrovačku ulicu u Metkoviću. Pri tome je došlo do materijalne štete na nekoliko vozila koji su tu bili parkirani.
Brzom reakcijom desetak stanovnika ulice koji su doslovno skočili na lim, spriječena je veća materijalna šteta. Oni su uspjeli lim prepiliti na više komada i ukloniti s ulice.
Na mjesto događaja su došli djelatnici PP Metković koji su naplavili očevid.
Dajana Čotić (43) iz Metkovića izborila se za pravo da bude njegovateljica svom suprugu Tončiju (43) lani, no taj status u budućnosti će biti puno lakše dobiti jer se konačno mijenja zakon, piše 24sata.
Ministrica Nada Murganić odlučila je omogućiti da njegovatelji budu bračni i izvanbračni partneri osoba s teškim invaliditetom, kao i druge osobe u kućanstvu koje se brinu o njima. Do sada su taj status mogli dobiti jedino roditelji djece s najtežim invaliditetom.
Dajana je na neki način otvorila put da se taj zakon konačno izmijeni. Ona je svoju borbu s birokracijom, administracijom i zakonima počela još 2013. Sa suprugom je 24 sata na dan. Pomaže mu da se odjene, kupa ga, hrani… Tonči je ovisan o njezinoj pomoći nakon što mu je zbog teške bolesti odstranjena gotovo polovica mozga.
Samo da preživi: Kad je Tonči završio u bolnici u komi, Dajana je zvala doslovno svakih pola sata sa samo jednim pitanjem: Je li živ?
– U prvom srednje Tonči je pobijedio tumor na mozgu, a na tome mjestu okrhnuo se komadić kosti veličine zrna riže. Prije deset godina, 2007., Tonči se počešao po čelu, zagrebavši tu krhotinu. Iz rane je počeo curiti gnoj koji je smrdio. Tako je sve počelo – prisjeća se Dajana.
Tončiju se oduzeo glas i desna strana tijela. U Splitu je imao dvije operacije na glavi, a Dajana je tad inzististirala da ih prebace u Zagreb. U Klinici “Fran Mihaljević” počela je priprema za treću operaciju. No tad je Tonči pao u komu.
– Tri mjeseca imao je temperaturu 39-40. Gorio je. Kad bih došla, pričala bih mu gdje sam bila, što sam vidjela i kad sam mu rekla da su mi na autu otkazale kočnice, reagirao je. Rekla sam mu da mi stisne ruku jednom za ‘da’, dva puta za ‘ne’.
I tako je počeo oporavak. Onda smo išli u Krapinske toplice na tri mjeseca, a potom u bolnicu Dubrava, gdje je operiran još nekoliko puta. Presađivali su mu mišić iz noge na glavu, kožu s podlaktice. Ubrzo smo opet išli u toplice, pa opet u bolnicu. Liječnici su davali sve od sebe – priča Dajana.
Tri godine nakon što su došli kući, odlučila je izboriti se za pravo da mu bude njegovateljica.
– Ni sama više ne znam koliko puta su me odbili. Nisam se predavala. I onda sam na savjet odvjetnice predala tužbu Ustavnom sudu u Splitu. Odlučila sam sve iznijeti u medije. I tu se priča počela odmotavati u našu korist.
Dobila sam status i 2500 kuna za njegu supruga. Mi smo obitelj i sve normalno funkcionira, samo ja, eto, moram trenirati da imam snage dizati ga i nositi. Skoro da sam snažna kao bacačica kladiva – smije se Dajana.
Kasnije je čula da je još jednoj ženi iz Rijeke također uspjelo dobiti status njegovateljice i izuzetno je sretna što će sve žene i drugi članovi obitelji dobiti status koji zaslužuju.
Piše: Tina Jokić/24sata.
Foto: Screenshot
