Jagode u Neretvi ovoga proljeća dobro su rodile. I ko za vraga, uranile petnaestak dana usred pandemije koronavirusom. Teško ih je brati, a još teže prodati.
Na terenu nema radne snage koja bi ih brala. Radnici iz Hercegovine, koji su dosadašnjih godina uglavnom brali jagode na plantažama, ne mogu prijeći preko granice. Tržište je ograničeno jer se tržnice sporo otvaraju, a trgovački centri, nažalost, već naveliko prodaju uvozne jagode, i to iz Italije. Sve to visi nad glavom neretvanskim proizvođačima jagoda, koji su upravo ovih dana krenuli u berbu. Ulog je velik, a sudbina zrelih i sočnih jagoda neizvjesna.
Sve je neizvjesno
Tako je mladi poljoprivrednik iz Opuzena Petar Bjeliš zasukao rukave i uhvatio se pomalo netipične proizvodnje za neretvansku dolinu – posadio je jagode, čime je srušio stereotipe da je Neretva postojbina mandarina. Zasađeno je tridesetak tisuća sadnica, na “izbageriranoj” parceli u močvari, na predjelu Kuti, koja je prilagođena za sadnju, te na parcelama nedaleko od ušća Neretve. Na njima se može ubrati i do trideset tona kvalitetnih plodova, dakle, ako je dobra godina, jedna sadnica jagoda može dati i kilogram plodova.
Prve jagode počele su ovih dana mijenjati boju na plantažama. Urod dobar, plodovi crveni, krupni, bez ijedne fleke. Ali korona-kriza, koju neretvanski poljoprivrednici nisu mogli sanjati ni u najcrnjim snovima učinila je svoje. Turizma nema, do hrvatskih gradova se treba doslovno probijati. Petar trenutačno bere jagode za poznatog kupca u Zagrebu i nada se da će tako i ostati, ali u vremenu krize koja nas je snašla, svaki dan nosi nove neizvjesnosti.
Na plantaži nedaleko od Ušća Neretve zatekli smo pet berača, Petar, otac, majka, supruga i tetka. Svi su bili na propisanoj udaljenosti, imali su maske i rukavice, što sve odgovara sanitarnim uvjetima koje propisuje Nacionalni stožer civilne zaštite. Radi se obiteljski jer vanjskih berača nema, istina, još se zrioba jagoda nije zahuktala pa se na ovakav način može brati, ali kad plantaža zacrveni,posao se definitivno neće moći odrađivati bez sezonskih radnika.
Nema ih više
I tu dolazimo do velikog problema s kojim se suočava Petar, ali i ostali neretvanski poljoprivrednici. I ne samo Neretvani već i Vrgorčani, koji su uputili više apela nadležnim institucijama da “olabave” izdavanje propusnica kako bi i sezonci mogli raditi na plantažama jagoda.
– Ako se jagode ne oberu u jedan dan, one će propasti – govori nam Petar, puneći zdjelice sočnim jagodama koje će direktno s ušća Neretve putovati prema Zagrebu. Doslovno “od polja do stola”.
Prošle je godine imao deset radnika na dnevnici u berbi jagoda. Svi su oni bili s područja Hercegovine, ali toga više nema.
Hercegovci su zarađivali, a ovdašnji voćari su bili zadovoljni jer se posao odrađivao. U Neretvi je inače kroničan nedostatak radnika na plantažama, a nakon zatvaranja granica i korone veliko je pitanje tko će uopće brati voće i povrće.
Do sada se proizvodnja jagoda vezala za vrgorski kraj. Istina, tamo je i počela, ali posljednjih godina Neretva preuzima primat.
Klima je u Neretvi pogodnija, pa su jagode iz neretvanske močvare dozrele dva tjedna prije vrgorskih. U sretnim godinama bile su prve na tržnicama hrvatskih gradova i policama trgovačkih centara.
– Nisu nam vjerovali da je ovo domaća jagoda, svi su mislili da je uvozna, ali kada su je probali uvjerili su se da je domaći neretvanski proizvod – kazao nam Petar Bjeliš.
Jagode, slatke i ukusne, prostrle su se po crnoj foliji kroz koju je proveden sustav navodnjavanja kap po kap. Sve to poskupljuje proizvodnju i ako ne bude prodaje ili ako se bude prodavalo po niskim cijenama, poljoprivrednici nikako neće dobro proći. Ipak, naš sugovornik se nada da će se Hrvati, unatoč svemu, sladiti jagodama iz neretvanske močvare.
– I ova naša zemlja daje dobre prinose – pojašnjava nam dok obilazimo nasad jagoda. Evo vidite, ovdje mraza uopće nije bilo. Jednostavno, okolo je voda koja zadržava toplinu od nekoliko stupnjeva, što je presudno da proljetni mraz ne našteti nasadima – kazat će. Očekuje izniman urod i dobru kvalitetu, u što smo se i sami uvjerili obilazeći nasade, ali samo da nema ove nesretne pandemije koronavirusa.
– Svake godine sade se nove sadnice jagoda jer drugu i treću godinu prinos bude jako slab i plod sitan pa se ne isplati raditi – pojašnjava nam Petar, koji je proizvodnjom jagoda bavi već šest godina. Planira krčiti mandarine i saditi jagode.
A jagode s Petrove plantaže su krupne, crvene, zadovoljavaju sve europske standarde, ali neki trgovci to ne prepoznaju. Nažalost, u Hrvatsku se puno jagoda i uvozi, ali kupci itekako znaju razlikovati domaću od uvozne, jer je nesumnjivo kvalitetnija. I sada, usred pandemije, nude se talijanske i španjolske jagode, i to po dampinškoj cijeni, koja doslovno ubija domaće proizvođače.
Napola trule
– Kada kupite jagode u dućanu, one na prvi pogled izgledaju ok, ali čim je uzmete u ruku vidite da je napola trula, jer tko zna koliko se dana transportirala iz Španjolske – govori nam Bjeliš, koji je svoj nasad podigao vlastitim sredstvima. Trideset tisuća sadnica jagoda impozantna je brojka. Svaka sadnica je koštala 1,70 kuna. Zasađena je sorta clary, koja se pokazala iznimno dobra u dolini Neretve, slatka je i posebno ukusna pa je i kupci prepoznaju među drugim sortama jagoda. Svakako, ulaganje u proizvodnju jagoda je veliko i neretvanski proizvođači ne mogu opstati ako hrvatski građani ne budu kupovali njihove jagode.
– Bilo bi dobro kada bi se razvila svijest naših ljudi da kupuju domaće. To bi onda bila prava stvar, jer pogledajte Amerikance, dok god imaju svoje proizvode oni neće kupiti uvozno. To bi bio poticaj za našu poljoprivredu – kaže Petar.
Inače, proizvodnja jagoda u dolini Neretve novi je trend u poljoprivrednoj proizvodnji, gdje su do sada uglavnom dominirali agrumi i plastenička proizvodnja sezonskog povrća. Neretvani, pak, pomalo zaziru od proizvodnje ovoga voća zbog visokih početnih ulaganja.
Trenutačno se neretvanske jagode prodaju za dvadesetak kuna po kilogramu.
Cijena, kažu, nije loša, ali kada se uračunaju visoki početni troškovi, sadnica, folije, gnojiva, proizvođači bi bili zadovoljni i s prosječnom cijenom od oko 14 kuna, s tim da po toj cijeni uspiju prodati sve.
– Takva cijena na ove naše prinose, koji su visoki, je zadovoljavajuća – kaže nam Bjeliš, naglašavajući da se proizvodnja ne isplati ukoliko je prodajna cijena deset kuna. To je zapravo prag rentabilnosti ispod kojega poljoprivrednik ima samo gubitke.
Petar se nada da će uskoro jagode prodavati na digitalnoj tržnici, o kojoj se ovih dana puno priča. Već ima nekoliko upita iz Čakovca i Osijeka, pa bi neretvanska jagoda krenula put Međimurja i Slavonije.
Piše: Stanislav SOLDO/SD
