Pedeset dana iza Pashe Židovi su slavili Pedesetnicu, odnosno Blagdan sedmica (usp. Lev 23,15; Iz 34,22). Bio je to dan zahvale za žetvu koja se tih dana završavala. Kasnije je taj blagdan “teologiziran” i slavio je proglašenje Zakona na Sinaju nakon izlaska iz Egipta.

Židovi su, dakle, slavili pedeseti dan, a kršćani su u počecima slavili 50 vazmenih dana. Epistola apostolorum (oko 150.), prvi dokumenat koji govori o Uskrsu, spominje i Pedesetnicu (“Pedesetodnevlje”). Kršćanska Pedesetnica je, dakle, razdoblje od 50 dana iza Uskrsa kroz koje se slavi vazmeno otajstvo. Dani Pedesetnice su međusobno izjednačeni jer svaki od njih slavi čitavo otajstvo našega spasenja (baš kao Vazam): starozavjetnu najavu, utjelovljenje, javni život, muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i proslavu Kristovu. Zadnji dan Pedesetnice, koji je uvijek padao nedjeljom, bio je jednostavno zaključni dan i nije se slavio svečanije od ostalih. Budući da su svi ti dani – uključujući i sam Uskrs – bili jednako vrijedni, kroz čitavo se vazmeno vrijeme – vrijeme Pedesetnice – nije smjelo klečati i nije bilo dopušteno postiti. Bazilije Veliki (u spisu “Trakat o Duhu Svetomu”) kaže:

Čitava Pedesetnica nas podsjeća Uskrsnuća koje nas očekuje na drugome svijetu. Ovaj dan, jedan i prvi, umnožen sedam puta sedam ispunjava sedam tjedana svete pedesetnice. Ona završava istoga dana kojeg je i započela: prvi (tj. nedjelja) koje se razvija pedeset puta u rasponu istih dana. (…) Doista, crkveni nam zakoni kroz Pedesetnicu nalažu uspravan stav kod moljenja.

Tertulijan svjedoči da 50 dana iza Uskrsa treba provesti u velikoj radosti, a Irenej Lionski naglašava da su dani Pedesetnice po dostojanstvu izjednačeni nedjelji. Obnovljena liturgija (Opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru, br. 22) se vraća na ovo staro načelo:

Pedeset dana, od nedjelje Uskrsa do nedjelje Pedesetnice, slavi se u radosti i klicanju kao jedan blagdan, dapače kao “velika nedjelja”.

Jedinstvo kršćanske Pedesetnice će uskoro biti narušeno uvođenjem Vazmene i Duhovske osmine, Uzašašćem i Duhovima, kao i nekim pokorničkim procesijama.

Vazmena osmina nastaje u IV. st. usporedo s mistagoškim katehezama za novokrštenike. Ovaj prvi vazmeni tjedan je uza svoju katehesku ulogu, imao i posebno liturgijsko značenje.

Zadnji dan Pedesetnice se od III. st. počeo svečanije slaviti. Pedesetnica ne znači više 50 vazmenih dana, nego pedeseti, posljednji dan vazmenog vremena. Tako sabor u Elviri 300. g. propisuje da svi imaju slaviti dan Pedesetnice. Zanimljivo je da Euzebije Cezarejski uz ovaj dan vezuje spomen uzašašća Kristova. Egerija (konac IV. st.) nas izvješćuje da se toga dana u Jeruzalemu prije podne u bazilici sv. Groba slavio silazak Duha Svetoga, a poslije podne istoga dana na Maslinskom brdu se spominjalo uzašašće Kristovo i čitao odgovarajući odlomak iz Djela Apostolskih.

Pedesetnica postaje isključivo spomen silaska Duha Svetoga koncem IV. st. kako to kasnije svjedoči Augustin i Leon Veliki na Zapadu, te Grgur Niški i Ivan Zlatousti na Istoku. U isto vrijeme na Zapadu pedesetnica Duhovi postaju neka vrsta drugog Uskrsa: toga su se dana krštavali oni koji se nisu dospjeli krstiti u Vazmenom bdjenju. Tako su Duhovi dobili vlastito bdjenje, a i vlastitu osminu zbog novokrštenika i njihovih mistagoških kateheza. Slijedeći istu logiku (Duhovi = drugi Uskrs) uveden je i predduhovski post. Tzv. Velike litanije (25. travnja) i Prosni dan (tri dana prije Uzašašća) bile su pokorničke procesije koje su kao takve posvema odudarale od značaja vazmenog vremena. Zanimljivo je da su ove procesije nastale već u IV. odnosno V. st.!

Uzašašće

Augustin izvještava da se ovaj blagdan slavi toto orbe terrarum i tvrdi da je ustanovljen još od apostola. Međutim, kao što smo netom spomenuli, još koncem IV. st. se Uzašašće ne slavi četrdesetog dana, nego na Pedesetnicu. Ivan Zlatousti prvi svjedoči da se ovaj blagdan slavi četrdesetog dana slijedeći izvješće Djela Apostolskih prema kojem je Isus uzašao na nebo četrdesetog dana nakon svoga uskrsnuća.

Liturgijska je reforma htjela povratiti stari sjaj vazmenom vremenu. Stoga dokida Duhovsku osminu i tako vraća vazmenom vremenu izvornih 50 dana. Dokida duhovski post i pokorničke procesije (makar vrlo stare!) da bi ovom vremenu povratila radosni karakter. Do reforme su se vazmene nedjelje zvale nedjelje po Uskrsu, a ona nedjelja između Uzašašća i Duhova se zvala nedjelja poslije Uzašašća. Danas su to sve nedjelje uskrsa, tj. vazmene nedjelje, od kojih je prva nedjelja Uskrsa. Sve su vazmene nedjelje, dakle izjednačene.

U današnjoj liturgiji je jedinstvo Pedesetnice narušeno (očigledno se nije željelo suviše zadirati u pojedine tradicije) vazmenom osminom (u kojoj se pjeva Slava dok u ostale vazmene dane ne), iako je prema Redu pristupa odraslih u kršćanstvo za mistagoške kateheze predviđeno cijelo vazmeno vrijeme. Ostala je također svetkovina Uzašašća četrdeseti dan nakon Uskrsa. Spomenimo da se iz nekih čudnih razloga u Italiji ova svetkovina prebacuje na sljedeću nedjelju. Tako su upropašteni simbolika četrdesetog dana i sedma vazmena nedjelja.

Duhovski je post dokinut, ali je zadržano duhovsko bdjenje koje, međutim, želi komemorirati i silazak Duha Svetoga i završetak vazmenog vremena kad u zbornoj molitvi kaže:

Svemogući vječni Bože, htio si da proslava Vazma otajstveno traje pedeset dana. Obnovi čudo prve Pedesetnice i daj da se razdijeljeni narodi, darom Duha ujedine…

Piše: dr. sc. Zvonko Pažin