Još od apostolskih vremena otajstvo muke, smrti, uskrsnuća i proslave Kristove slavilo se u Crkvi svake nedjelje. Godišnji spomen tog otajstva – Uskrs počeo se slaviti tek sredinom II. stoljeća.

U najstarijim je zapisima vazmeno slavlje predstavljeno kao strogi post od jednog ili više dana, nakog kojeg slijedi molitveno bdjenje koje se zaključuje radosnim euharistijskim slavljem. Sudjelovanje na ovom bdjenju bilo je toliko važno da se npr. Tertulijan protivi udaji jedne kršćanke za poganina, jer se nije moglo znati hoće li joj muž dopustiti da sudjeluje u noćnom vazmenom slavlju.

Vazmeni post čini prvi dio vazmenog slavlja, a drugi je dio euharistijska gozba. Didascalia apostolorum, dokument iz III. st. to ovako predstavlja:

U petak i u subotu postite i ne okusite ništa. Učinite zbor, ne spavajte, probdijte čitavu noć u molitvi, u zazivanju, u čitanju proroka, evanđelja, psalama… sve do tri sata po ponoći iza subote. Tada prestanite s postom… Prinesite tada vaće darove i onda jedite, budite radosni, razdragani i sretni jer je uskrsnuo Mesija, zalog vašeg uskrsnuća. Neka vam to bude zakon sve do konca svijeta.

Prva je Crkva shvatila bitnu povezanost krštenja s vazmenim otajstvom, pa su se krštenja slavila nedjeljom. S masovnim obraćenjima nakon 313. krštenje se podjeljivalo u vazmenoj noći nakon što su se katekumeni na nj pripremali kroz čitavu korizmu. To je bilo zlatno doba kršćanske inicijacije koja je imala svoj osobiti smisao dok su se krštavale odrasle osobe. kada nije više bilo odraslih za krštenje ova prebogata liturgija zamire, te u XI.st. vazmena liturgija na Zapadu gubi svako obilježje kršćanske inicijacije.

Upravo zbog toga što nije bilo odraslih katekumena vazmeno je bdjenje postajalo sve manje zanimljivo za vjernike.  Već u VII. st. je vazmeno “bdjenje” započimalo u 14 sati, zatim se čekalo do pojave prve zvijezde da bi se započelo s misom.

Uskoro se novi oganj počeo blagoslivljati već u podne, tako da je nestala sva simbolika Vazmenog hvalospjeva koji kliče “svetoj noći” i Kristu koji je raspršio tmine. Razumljivo da je narod sve manje sudjelovao u ovim za njih nerazumljvim obredima, nego su sve više pohađali ranu uskrsnu misu koja je za njih imala simboliku dolaska pobožnih žena na Isusov grob.

Pio V. je, konačno. 1566. zabranio slaviti poslijepodnevnu misu (euharistijski post!), pa se sve do 1951. (za stalno): vazmeno je bdjenje trebalo opet biti do duboko u noć, s mogućnošću da se anticipira u prvim satima noći. Uz službu čitanja bdjenje je opet uključivalo i euharistijsko slavlje.

Misalom iz 1970. vazmeno se bdjenje vratilo svojim izvorima. Ono je u biti noćno slavlje: može početi kad se smrači, a treba završiti prije zore. Obično se bdije jedan dio noći. Dolikuje da se ono slavi samo u župskoj crkvi, tako da se župska zajednica ne bi našla podijeljena u slavljenju vazmenog bdjenja koje je vrhunac čitave liturgijske godine.

Piše: Zvonko Pažin