-

Glas iz dijaspore

U posljednje vrijeme možemo svjedočiti mnogim podjelama na raznim područjima. U nizu raskola počelo je spontano natjecanje tko će se više podijeliti. Kako vidim, podjele su postale i reklamni spot jedne tvrtke. Oni pak kažu kako se oni, dok se drugi dijele i razlikuju, prema svima jednako odnose. Možda to i uspiju ako pročitamo i ono napisano malenim slovima u ponudama ugovora.

Podjele su dakle naglašene. Među podjelama na ove ili one primjetljive su i podjele na domaće i dijasporu. Na naše i vaše…
Rado sam, na službi u dijaspori, prihvatio pisati ove retke vama u domovini, u rodnoj Neretvi. Nadam se da ću vam barem malo uspjeti privući pozornost i potaknuti vas na razmišljanje, što je moj jedini cilj.
Moja rubrika se zove: Glas iz dijaspore. Pokušat ću očima naših ljudi u dijaspori promatrati stvarnost koju zajedno dijelimo. Naglašavam zajedno jer koliko se god dijelili trebamo biti jedinstveni.
Otišao sam iz rodnog Metkovića prije dalekih 25 godina kao dječak sa svojim mislima i idealima. Boravak u svijetu, bliže ili dalje perspektive, potaknuo me je razvijati svoje stavove, mijenjati ih i nadopunjavati. Možda sam u tome uspio, a možda sam ostao isti, nepromijenjen u vašim očima. Svatko tko me poznaje može imati svoje mišljenje o onome što mislim ili vjerujem. Netko će se sa mnom složiti, a netko nezadovoljno vrtjeti glavom.
Misao, riječi i djela ljude međusobno zbližavaju ili udaljavaju. Bitno je da to bude spontano, osobno. Tada je i zbližavanje ili udavaljanje naše, osobno, dosljedno. Ne dopustimo da nam to netko sa strane nametne jer interes mu može biti drugačiji od naših očekivanja. Nekome je jednostavno draže druge razdvajati, što mu postaje zabava ili igra. Njih ne zanimaju posljedice, suze, krv, žrtve.
Trebamo biti jedno biće, u zajedništvu jer to nam je najbolja opcija za život. Zajedno živjeti, upoznavati se, pomagati – put je pronalaska mnogih životnih rješenja. Pri tome možemo i trebamo biti različiti kako bismo se nadopunjavali.
“Glas iz dijaspore” nije samo glas sigurne egzistencije, posla, napretka – kako nas mnogi u domovini doživljavaju. “Glas iz dijaspore” je glas realnog života u kojem će netko istinski uspjeti zbog svoje marljivosti i snalažljivosti, a netko drugi ostati problem sebi i drugima.
Naši ljudi na “privremenom radu” skupo plaćaju stil života koji će kasnije na ljetnim praznicima pokazati u domovini. Mnogi i ovdje strepe za sigurnost posla ili kako povezati sve troškove sa stvarnim prihodima. Uz to imaju i poteškoću što nisu svoji na svome, nego su u nekom zajedničkom „košu“ s drugim doseljenicima koje domaći nekad ocjenjuju čudnim mjerilima.
Život u tuđini nije jednostavan. Kao što bi rekao jedan radnik: “dišeš jednim plućnim krilom dok drugo pati za domovinom.”
Koliko god domovina očekuje pomoć dijaspore, toliko isto, možda čak i malo više, dijaspora očekuje razumijevanje.
Pokušajmo malo više o tome razmisliti prije negoli donesemo konačno mišljenje.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Sveti Román Adame Rosales

Sveti Román Adame Rosales, meksički svećenik i mučenik, rođen je 27. veljače 1859. u Teocalticheu (država Jalisco). Dijete siromašne obitelji, u djetinjstvu se nije redovito školovao. Studirao je teologiju u Gudalajari (Jalisco), a zaređen je za svećenika 30. studenog 1890. Ponizan i skroman duhovnik, djelovao je u mnogim župama, a zatim je postavljen za župnika u Nochistlánu (država Zacatecas). Veliki prijatelj siromaha, bolesnika i djece, štovatelj Blažene Djevice Marije, predavao je vjeronauk, održavao pučke misije, vodio duhovne vježbe i otvarao župne škole. Sagradio je mnoge kapele na području Nochistlána i utemeljio udrugu Kćeri Marijinih od noćnog klanjanja (Las Hijas de María y la Adoración Nocturna). Kad su meksičke vlasti na čelu s predsjednikom Plutarcom Elíasom Callesom započele progoniti Crkvu i katoličku vjeru, nastavio je djelovati u tajnosti, ponajviše u privatnim kućama i na osamljenim rančevima. Vodio je 18. travnja 1927. korizmene obrede na području Rancha Veladones. Netko od nazočnih vjernika prijavio ga je zloglasnom progonitelju katolika, pukovniku Quinonesu i velečasni Román uhićen je idućeg dana.

Zatvoren je najprije u gradu Mexticacánu (Jalisco), a zatim je pješke sproveden u župu Yahualica. Pukovnik Quinones pretvorio je tamošnji župni ured u svoj stožer. Velečasnog Romána držao je preko dana svezanog u dvorištu, a noću je mučenika zatvarao u mračnu izbu. Nije mu davao ni hrane ni vode. Neki vjernici ponudili su otkup za svećenikovu slobodu, a Quinones je zatražio 6 tisuća dolara. Uzeo je novac, a potom naredio da svećenika ubiju. Jedan od vojnika, Antonio Carillo Torres, odbio je pucati u velečasnog Romána pa su vojnici ustrijelili i njega. Mučenik za vjeru Kristovu, Román Adame Rosales, strijeljan je na današnji dan, 21. travnja 1927, na groblju u Yahualici (država Jalisco). Njegove relikvije kasnije su prenesene u Nochistlán. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 22. studenoga 1992, a svetim 21. svibnja 2000, zajedno s još 24 sveca i mučenika, žrtava progona meksičkih vlasti u razdoblju od 1926. do 1929, poznatom kao „Guerra Cristera“ ili „Cristiada“.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Sveti Severin

Današnji sveti zaštitnik je Severin, misionar i apostol Norika (latinski Noricum), istočnoalpske pokrajine i keltske kraljevine, koja se prostirala na području današnje Austrije i dijela Slovenije. Rodio se oko 410. u južnoj Italiji ili u Africi. Rimljanin nepoznata podrijetla, pustinjak u egipatskoj pustinji, pojavio se nakon Atiline smrti (453) kao hodočasnik na Dunavu (između Passaua i Beča), pomažući rimskom stanovništvu pred prodorom germanskih naroda sa sjevera. Djelovao je i u drugim krajevima Norika (Salzburg, St. Pölten, Linz), današnje Austrije i Bavarske kao misionar i vjerovjesnik. Osnovao je dva samostana koje je vodio kao laik (Boiotro kraj Passaua i Favianis iznad St. Pöltena).

Putujući propovjednik s darom ozdravljivanja i proročanstava, hodao je bos, postio, spavao na pokajničkoj kostrijeti, osnivao prihvatilišta za prognanike i skupljao novac za spas ratnih zarobljenika. Pripisuju mu mnoga čudesa, pored ostalog i odleđivanje Dunava, kako bi u Favianis mogle doploviti lađe s hranom. Njegov životopis („Vita sancti Severini“), važan i za povijest ondašnjeg Norika, napisao je 511. njegov pratilac Eugipije, kasnije gvardijan samostana Castrum Lucullanum kraj Napulja, kamo su Severinovo tijelo prenijeli Rimljani nakon smrti. Preminuo je na današnji dan, 8. siječnja 482, u Favianisu (danas Mautern an der Donau, Donja Austrija), pjevajući Psalam 150 („Nek’ sve što diše hvali Gospoda“). Zaštitnik je Austrije, tkalaca, kožara, krojača, kotlara, brusača, pletača slame i mnogih naselja, župa i crkava širom svijeta.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
1...1.9081.9091.910Page 1.910 of 1.910

Zadnje objavljeno

© 2015-2024 LIKEmetkovic.hr