Ministar kulture Berislav Šipuš otvorit će novi stalni postav Ornitološke zbirke Prirodoslovnog muzeja Metković 17. srpnja 2015. godine u 19 sati u zgradi nekadašnje Duhanske stanice „Vaga“ (Kralja Zvonimira 4, Metković). Ta jedinstvena zbirka formirana zaslugom dr. Dragutina Rucnera predstavlja bilje i životinje različitih staništa delte Neretve, a ovom prilikom iz Ministarstva su ukazali na tri zanimljive priče o prirodnoj baštini Neretve, koje prenosimo u cijelosti.
IRIS ILLYRICA – najmirisnija sredozemna perunika
Oaza unutar krškoga okvira, bogata vodom i plodnim tlom, obiljem životinjskoga i biljnog svijeta, još od pretpovijesnih vremena prirodan je put kroz dinarski masiv u unutrašnjost.
Vrlo rano, u 4. st. pr. Kr., maleno ilirsko naselje iznad rijeke Naro (Neretve) došlo je u doticaj s grčkim trgovcima. Tada je prvi put zabilježeno i ime rijeke Naro-Narentium-Neretva.
Neizravno Naro spominju Pseudo Skilak i Teopomp. Aristotelov učenik Teofrast ostavlja bilješku o najmirisnijoj sredozemnoj perunici – Iris illyrica, a Nikanadar bilježi „perunika koja raste na Drilonu i obalama Narona“, dok Plinije piše: “Na najvećoj je cijeni ilirska perunika i to ne ona pri moru nego ona u šumovitim predjelima Drilona i Narona“.
Iz njezina su korijen pripremani cijenjeni mirisi, mirisno ulje i pomade, od smljevenog korijena se dobivao i konzervans i mirisni dodatak za vino ili lijek za različita oboljenja.
JEGULJA – demon voda
Ta je riba zbog svoga tajanstvena života oduvijek budila znatiželju. U prošlosti se malo znalo o njezinu životnome ciklusu pa su je stoga Iliri smatrali svetom životinjom, demonom voda. Čak se i ime ilirskoga plemena Enhalejaca, koji su živjeli uz rijeku Neretvu, izvodi iz grčkoga naziva za jegulju.
Odrasle, spolno zrele ženke, nakon desetak godina življenja u muljevitim riječnim vodama, obično za olujnih jesenskih noći u velikim jatima kreću prema ušću rijeke gdje ih čekaju mužjaci. Otuda jata, ne hraneći se više, odlaze u Sargaško more u Atlantskome oceanu gdje se u velikim dubinama mrijeste i ugibaju. Ličinkama trebaju tri godine da se razviju u male slijepe jegulje koje se s toplom golfskom strujom kreću natrag prema europskim rijekama.
Ribolov na Neretvi oduvijek je bio usmjeren na jegulju, izlovljavala se u velikim količinama te je bila vrlo značajan izvozni proizvod. Međutim, melioracijama u dolini, a posebice izgradnjom nasipa koji su ograničili velike migracije, broj jegulja se danas značajno smanjio. Danas se love u manjim količinama i završavaju, uglavnom, na stolovima lokalnih restorana.
Uobičajeno je da se živa jegulja čuva u burću (burać – drvena posuda) kroz koji struji voda.
Jegulja se u njemu hrani u prirodnome okolišu, pa joj se tako čisti organizam te je ukusnija.
Jegulja ima kost ispod škržnoga poklopca koja se može izvaditi i s njenih se prstena, poput godova na deblu, može očitati starost. Svake se godine oblikuje novi prsten.
PIJAVICA – najkvalitetnija na svjetskom medicinskom tržištu
Medicinske pijavice (Hirudo medicinalis) tisućama godina koristile su se za puštanja krvi u liječenju gotovo svih bolesti. Njihova slina sadrži snažan antibiotik i anestetik koji se pokazao vrlo korisnim u liječenju.
Do Prvoga svjetskog rata neretvanske su se pijavice lovile prema potrebi u svrhu liječenja, međutim u ratno doba proglašene su najkvalitetnijima na svjetskom medicinskom tržištu pa se počinju masovno loviti i izvoziti iz Neretve. Početkom tridesetih godina prošloga stoljeća vrijednost im je skočila za punih 100 posto, u jednom mjesecu 1933. kupljeno je u neretvanskom kraju pijavica za 150.000 dinara. U prosjeku po 50 dinara za jedan kilogram.
Lovile su se na primitivan način gaženjem u vodu i oponašanjem kretanja toplokrvnih životinja. Kada bi se zalijepila na nogu ulov je bi uspješan!
Pojavom lijekova i razvojem medicine pijavice su polagano odlazile u zaborav, dok se nakon nekog vremena nisu sasvim prestale koristiti u suvremenoj medicini.
http://dubrovackidnevnik.rtl.hr/
