NOVI SPOMENIK

Učitelju, gdje ostaješ? Bilo je pitanje Andrije i još jednog bezimenog učenika kojim su započeli svoj hod za Pomazanikom (hrv. Kristom). A taj spomenuti učitelj poziva ih da dođu i vide. Zanimljivog li događaja! Oni “idu” za njim, a očito namjeravaju tako i dalje za njim hodati, iako njihovo pitanje ne zvuči prelogično, tj. nešto kao: “Kamo ideš?” ili “Kamo si krenuo?”, nego baš: “Gdje ostaješ?” (u nekim hr prijevodima stoji “stanuješ” što nije baš najsretniji prijevod!). Drugim riječima, oni s jedne strane žele hodati, a s druge pitaju za koordinate ostajanja. Samim tim naznačuju o kakvom se u biti hodu radi. Ne o fizičkom dakako, nego o hodu kroz “povijest”, jer onaj tko ostaje na jednom mjestu, ne miče se doduše geografski, nego polagano putuje kroz vrijeme. Važno je ovdje primjetiti, da ovaj glagol podrazumijeva i određenu statičnost. Naime, to da svatko od nas svojim životom putuje kroz vrijeme i nije baš nešto posebno i važno spomena, ta to nam je svakidašnjica. Pisac ovdje kao da zapravo želi reći, da ima nešto glede čega bi bilo jako, jako dobro da ostane nepromijenjeno unatoč vremenu (i novim okolnostima koje s njime dolaze), a to je u ovom slučaju sam Učitelj i njegov nauk kroz kojega se može doći Mu u susret. Još su dvije stvari koje bi trebale, svi ćemo se složiti vjerujem, ostati nepromijenjene na ovaj način, a također su spomenute u ovoj Ivanovoj knjizi, a to su put i istina. Zamislimo si kakav bi to kaos bio, kad bi nam se naše gradske i državne ceste svaki dan radikalno mijenjale! Svi bismo bili izgubljeni totalno. A koliko li je više izgubljen onaj koji dopušta da mu se istina života mijenja svako malo? Istina nije plitak pojam i dugo se upoznaje životom, ali mijenjati ju, bilo bi fatalno za svakoga, jer bi nas to učinilo izgubljenima. Nadalje nitko ne bi znao kamo ide i koji mu je cilj, te u bismo u biti išli u besmisao, a to je ona prava smrt. Ovaj sveti pisac, čije se riječi i danas čitaju, čak i nakon dva tisućljeća, i dalje nam progovara da ima nešto vrijedno “ostajanja”, tj. vrijedno spomena i daljnjeg spominjanja. Upravo zato on i piše to svoje štivo, tzv. “eu-anđelje” (grč. dobru vijest) u kojem opisuje gradnju jednog “spomenika”, tj. kako se do njega dolazi i u njega ulazi! O čemu se tu radi? O grobu! Prije nego nastavim, valjalo bi podsjetiti se što grob zapravo jest, a to nam vrlo jednostavno može objasniti grčka riječ za grob “mnemeion”. Ova riječ prije svega znači “spomenik”, budući da dolazi od glagola “mnemeo” što znači pamtiti/prisjetiti se (od tog istog glagola dolazi i današnja riječ “m(n)emorija”). Zapravo i danas svi su grobovi nekakva vrsta spomenika, samo je problem što to u svakidašnjici ne dolazi do izražaja. To znači da kada nekome, simbolički govoreći, radiš grob, ne šalješ ga u smrt, kako to možda na prvu zvuči, nego mu gradiš spomenik, po kojem ćeš sačuvati živim spomen na tu osobu. A što je osoba? Osoba je priča! Ne znam jeste li se ikada zamislili nad tim, ali kada te netko pita tko je taj i taj, odgovaramo pričom, tj. opisom događaja i svojstava koja iz njih proizlaze. To činimo već i za života ljudi, a pogotovo nakon smrti. Npr. tko je tvoj otac? Moj otac je osoba rođena tu i tu, završio tu i tu školu, oženio se tad i tad, radi to i to, (ne) voli ovo i ono, sagradio je… srušio je… bio je… itd. Znači i za vrijeme života svaki od nas jest jedna priča, tj. imamo “ime”, koje nije samo puki naziv određene jedinke. Kada sam ja npr. dobio ime od svojih roditelja, koliko mi je poznato, nisu uopće razmišljali o podrijetlu te riječi, pa ni o zvučnosti, nego o pokojnome ocu moga oca. Na taj način su, kao pobožni Duvnjaci, očito dali do znanja da se kroz mene nastavlja naša obitelj i običaji, bez obzira koliko su toga zapravo bili svjesni. Kada netko umre, među onima koji “ostanu” nastaje praznina, koju se nastoji popuniti sabirući što se više može od onoga što ostane od pokojnika. Čuvaju se predmeti, stvari, djela i sl. i grade se spomenici, da čuvaju živom uspomenu. Ali kao i za života, spomen na nekoga, nije samo “spominjanje” i prisjećanje tog pojedinca, jer čovjek nije komarac ili muha, ili stoka pa da se eventualno prebroji koliko grla posjeduješ, nego nešto neponovljivo i veliko, pogotovo ako se radi o značajnijoj osobi. Npr. spominjati i proučavati važne povijesne likove znači izgrađivati svoj identit i nastavljati put gdje su oni stali. Za bilo kakav napredak u umjetnosti, znanosti, kulturi i sl. nužno je poznavati spomenike koje su gradili i ostavili naši preci. Klasičan primjer su egipatske piramide, koje nisu ništa drugo nego “samo” grobnice (tj. spomenici) pojedinog vladara. Kada sam ih imao prilike posjetiti u Kairu i pri tome gledao mnogobrojne turiste iz cijelog svijeta, kako rade svakojake vrste što veselijih i što luđih samoslika (hrv. “selfija”), pitao sam se, znaju li oni da se zapravo nalaze na groblju! Ili zamislite, kada bi naša vlast donijela zakon, kojim određuje da će se cijela naša država i sve institucije podrediti samo jednom cilju, građenju grobnice za našeg premijera! Bez obzira na to o kome se to radilo, pretpostavljam da bi se na tu pomisao moglo samo čuti ruganje… da, ruganje i podsmjehivanje, a u Egiptu ljudi dolaze gledati te grobove i dive im se, a domaći ljudi, hoteli, firme, država itd. od toga i žive još i danas! Slične pokušaje imamo i u Rimu (carske grobnice), Moskvi (Lenjinov mauzolej), Engleskoj (kraljevske grobnice) i sl. Ivan pak želi pokazati nešto drugačije, nešto NOVO! I zato toliko inzistira na činjenici da je Isusovo tijelo položeno u “novi” grob, a to znači da je i njegova simbolika nova, drugačija, pa čak i revolucionarna. Ako se ograničimo na čitanje samog ukopa nećemo otkriti puninu ove “novosti”, zato treba proširiti horizonte i na ostatak eu-anđelja. Ako pregledamo sve riječi kojima se pisac služi u pisanju svoga djela, vidjet ćemo da samo dvije “stvari” u cijeloj priči naziva “novima”. Grob/spomenik i zapovijed. Grob od kamena, zapovijed (od) ljubavi. To linguistički govoreći znači da su ove dvije stvari povezane kao da se zapravo radi o jedno te istoj stvari/simbolici. To “mjesto” odakle Isus ustaje (uskrišava) nije samo neka “kamena prostorija”, nego upravo ljubav, kojom je služeći položio život za sve! Upravo ta ljubav jest ovaj trajni grob/spomenik Isusu. Jer kada netko vidi spomenik/grobnicu, iz njenog oblika i natpisa može saznati o kome se tu radi, upoznaje tu priču i osobu. Ivan želi da upravo tako funkcionira ljubav među nama kršćanima. Kada netko vidi kako se ljubimo, da to bude znak po kojem ćemo biti prepoznavani mi sami i kome pripadamo, od koga dolazimo, tj. tko nas je tome naučio! Štoviše na taj način, po Isusovim riječima, i On sam će kroz nas biti prisutan u ovom svijetu! Zbog svega toga Ljubav ne može biti labava, nego čvrsta kao zapovijed, kao kameni zidovi toga spomenika, baš kao što i govori Pjesma nad pjesmama (tekst koji je uostalom nadahnuo cijelo Ivanovo Evanđelje): “Ljubav je jaka kao smrt, ljubomora teška kao grob!” Ova simbolika groba i ljubavi, ne želi s druge strane oduzeti vrijednost povijesnosti ovih događaja, nego ih izraziti na novi, dublji način. Ivan ne želi biti samo most do “grada” Jeruzalema, kao da je zaposlenik neke turističke agencije, nego do Ljubavi uskrsloga! Želi nas naučiti, ne kako se zidaju grobovi, nego kako se ljubi, a ljubav je oblik govora i komunikacije. Vjeruj mi, dragi čitatelju, bio sam kao student Biblije i u sv. Grobu u Jeruzalemu i proveo nekoliko noći bdijuću u bazilici Božjega groba. Jedno lijepo iskustvo u svakom pogledu! Ali bez ovih riječi evanđelja i taj grob i ta bazilika ostaju samo obično “kamenje na kamenu”, kakvog kod nas u Hercegovini ima di god i koliko god hoćeš! I gledajući to kamenje, i grleći ga i klečeći, nisam postao onoliko bolji čovjek, koliko poniznim čitanjem ovih svetih Ivanovih riječi! Kamenja i grobova ima svagdje, ali ovakvih riječi samo u Evanđelju! Kako bi rekao jedan naš duhovnik, otvoreni grob jest zapravo slika otvorenog Evanđelja, u koje možeš i sam ući, te poput ljubljenog učenika, povjerovati i izići svjedočeći ljubav koju si u njem doživio! I ta ljubav neka… neka ostane!

Uredništvo portala likemetkovic.hr želi svima SRETAN USKRS!

Metković, 4.4.2015.- Mnoštvo ljudi okupilo se na blagoslovu hrane danas u 18 sati u crkvi svetog Franje na Kladi. Crkva je bila dupkom puna tako da je dio ljudi ostao pred crkvom. Obred blagoslova je predvodio fra Lukica Vojković.

[Best_Wordpress_Gallery id=”23″ gal_title=”klada blagoslov”]

likemetkovic.hr stupio je u kontakt sa fra Mirom Babićem, franjevcom provincije Bosne Srebrene. Fra Miro je voditelj franjevačke misije Lower Subukia, gvardijan misijskog samostana Gospe od anđela i definitor za Keniju franjevačke provincije Istočna Afrika. U Afriku je stigao 2004. kao mladi svećenik.

Sa 14 godina upisao je Klasičnu franjevačku gimnaziju u Visokom. Budući da je izbio rat u BiH, godinu novicijata je proveo u talijanskom Bariju. Prvu godinu bogoslovije studirao je u Sarajevu, a zatim je prešao u Zagreb. Tek pred kraj studiranja, netko u njegovoj sobi zaboravlja misijski vjesnik “Radosnu vijest”. Prelistao ga i tada prvi put osjeća želju da želi biti misionar. Maštao je da ide u divljine Amazone i tamo pronosi evanđelje. S tom je željom nakon zaređenja došao pred provincijala. Nakon nekog vremena stigao je odgovor. Dobio je potvrdu da može u misije, ali nisu ga trebali u južnoj Americi nego u Africi i ponuda je bila uzmi ili ostavi. Ponudu je prihvatio “svim srcem” kako kaže.
Tada još nije znao da ime ”Miro” na lokalnim plemenskim jezicima u Istočnoj Africi znači ”čovjek iz Afrike”. No čini s da Netko gore jest i poslao ga da u Njegovo ime donese svjetlost.

[Best_Wordpress_Gallery id=”19″ gal_title=”fra miro babić”]

Zamolili smo fra Mira da nam napiše jedan članak o sebi i svom životu u Africi. U vrlo kratkom roku to je i učinio i zahvalni smo mu na tome! A ovo je njegova priča:

“Kažu na engleskom jeziku kako riječ strah (eng. fear) ima dva lica – Forget Everything And Run – zaboravi sve i bježi. I drugo lice – Face Everything And Rise – suoči se sa svime i uzdigni. Kada sam stigao u Afriku kao tek stasali svećenik, misionar sa svojih 29 godina, prošao sam oba lica straha. Bilo je situacija na početku u kojima sam gotovo bio siguran da neću moći izdržati poziv za koji sam se javio, da sam pogriješio, te da ću dići sidro i pobjeći. Bio sam spreman reći provincijalu kako ja to ne mogu, prihvatiti svoju nemoć i vratiti se. A onda sam sav svoj strah i nemoć predao Gospodinu, rekao sam mu ”Ako si me tu doveo onda znaš zašto si baš mene izabrao. Ma nisam se ja mogao sam sjetiti i odlučiti da ću biti misionar, ti si imao svoje prste u tome. Vjerujem da ćeš mi dati snagu i biti sa mnom dok se budem suočavao sa situacijama u koje si me ti poslao, a ja ću biti otvoren da tvoju ljubav prenesem drugima kojima sam došao služiti ovdje u Africi.“ Danas, deset godina kasnije, Subukija, planinsko mjesto u neposrednoj blizini ekvatora u centralnoj Keniji, je moj dom u kojem dijelim sudbinu 20-ak tisuća ljudi koji žive na ovom području. Preživljavaju na rubu siromaštva, između kišne sezone kada smo zbog neprohodnih blatnih puteva gotovo odsječeni od ostatka svijeta do sušne sezone kada sve što je na ovoj afričkoj crvenoj zemlji bude sprženo, ozbiljno nam se iscrpe izvori vode, a puno očiju i usta upereno je u mene, s vjerom da neće ostati gladni. Kukuruz je za nas čisto zlato. Vreća od 90 kilograma košta oko 200 kuna, osigurat će da prosječna obitelj koja broji 8 članova preživi mjesec i pol do dva. A ja svaki mjesec kalkuliram kako preliti iz jedne ruke u drugu i imati dovoljno da nahranim 300 djece za koje skrbim u sirotištu Mali dom i školi St Francis koje vodim u misiji, te preko dvije tisuće ljudi u prognaničkim kampovima koji su izbjegli za vrijeme plemenskih nesuglasica uzrokovanih nesređenom politikom u zemlji i koji su potpuno zaboravljeni. Ja i moj najbolji prijatelj Isus koji je uvijek sa mnom na suvozačkom mjestu, jurimo nesređenim putevima zasad prohodnim samo za terence, djelomično ih lokalne vlasti naspu šljunkom svakih par godina u vrijeme predizbornih kampanja. Kada izbori prođu zaborave nas do sljedećeg puta, pa tako naš put još uvijek nije prohodan do kraja. Isus me uvijek pusti da mislim kako ja vozim, ali cijelo ovo vrijeme on u stvari upravlja. I s njim smo svi sigurni – i ja i ljudi kojima služim.

Trenutno je sa mnom u misiji je još četvero Hrvata volontera, altruista koji dolaze u misiju pokloniti svoje znanje, vještine, dobru volju, kako bi pomogli da život odbačene bolesne djece u Malom domu, ali i svih ljudi koji ovdje žive bude lakši i vrjedniji. Među volonterima su stomatolog i liječnica koji rade u misijskom Health Centru. S njima je naš zdravstveni centar dobio doktora jer inače jedina medicinska pomoć koju ljudima možemo pružiti je putem medicinske sestre i tehničara koji vrši testiranja na malariju, hiv i još neke analize. U ovom podneblju malarija je vrlo raširena i česta, a komarac malaričar još uvijek je na prvom mjestu ”ubojica” na afričkom kontinentu. Na sreću, u zdravstvenom centru uspijevamo uvijek imati lijekove pa svakim danom smanjujemo smrtnost ljudi od malarije. Naš zdravstveni centar kao i cijela misija financira se od donacija, a za jedan paketić antimalarika potrebno nam je 2 eura.
Također priključila nam se i fizioterapeutkinja iz Dubrovnika koja će tijekom pedesetak dana koliko će boraviti u misiji raditi s bolesnom djecom u Malom domu. Ovo je prvi put da nam je u misiju stigla stručna osoba za fizioterapeutski rad s nepokretnom djecom. Većina njih ima dječju paralizu izazvanu poliom kojim je zagađena voda, uslijed čega je nastupila mišićna slabost, nažalost za cijeli život. No naša fizioterapeutkinja vjeruje da će ih za svog boravka osnažiti i ostaviti samostalnijima kada ode natrag u Hrvatsku.
Ono što volonteri koji dolaze u misiju najsnažnije dožive je vjera, na afričkim misama, među ljudima koje potpuna materijalna neimaština uopće ne sprečava da svojim veselim afričkim ritmom slave život i zahvaljuju što su upoznali Boga. To su oni ljudi kojih sam se plašio na početku i strepio da im u teškim uvjetima u kojima žive neću znati otvoriti srce za Gospodina. Danas oni svjedoče vjeru i bijelcima koji dolaze u misiju, takoreći tjeraju ih da vjeru udahnu punim plućima. Četvrta volonterka je studentica iz Pule i ona je ovdje doživjela buđenje vjere. Naime, na Veliku Subotu, na Uskršnjem bdijenju, uz milijune katekumena po cijelom svijetu i ja ću po prvi put u Africi krstiti i krizmati bijelca volontera. Svakodnevno uz volonterski rad ona s nama prolazi katekumensku pripremu za sakramente i znam da će biti spremna. I to je ono što se događa s crkvom, ona sve snažnije raste u zemljama trećeg svijeta, u zemljama u koje smo mi misionari hrabro krenuli prije nekog vremena, a sada, čini se, taj kompas se polako okreće i vjerujem da će se za pedesetak godina smjer misionara koji donose svjetlost Isusa Krista promijeniti i krenuti iz Afrike ka razvijenim zemljama i kontinentima gdje je vjera malo usporila ili se izgubila u preopterećenosti modernog života. Tamo će doći novi misionari izrasli iz djece koju danas odgajam i borim se da im djetinjstvo bude dostojanstveno.

Kada u zapadnom svijetu netko na utakmici, ulici ili u udobnim uredima dobije inspiraciju i zapleše svoj ples iz duše, ma sigurno će ga sa strane snimiti i završit će na Facebooku i YouTubeu pa će u tren oka prikupiti milijune fanova i lajkova. Ovdje u divljini suptropske Afrike daleko od očiju svijeta, ljudi oko mene, i odrasli i djeca, neprestano plešu svoj ples životne radosti. Dok satima pješače zemljanim putevima da bi stigli do crkve, na misama kada naše drvene crkve poskakuju uz bubnjeve, dok čekaju svoj red ispred zdravstvenog centra, dok na pojilištu čekaju da se vodom napune teški kanisteri koje će potom remenom okačiti na glavu i odnijeti u svoje zemljane kuće. Ples je nerazdvojni dio života afričkog čovjeka, s plesom se ovdje rađa i umire. Ne znam koliko ću još ostati na afričkom kontinentu i kamo će me dalje Isus odvesti, ali siguran sam da će ritmom afričkog plesa moje srce uvijek kucati za vrijeme mise, ma gdje bio.

Srdačno vas pozdravljam i svima vam želim da Uskrs doživite čistog i radosnog srca, razigranog kao što je u mojih afričkih susjeda.”

fra Miro Babić,
Subukia, Veliki tjedan 2015.

Za više informacija o fra Miru i o tome kako pomoći možete saznati na njegovoj web stranici www.malidom.com ili na facebook stranici www.facebook.com/Malidom.Africa.