Njegove murale možemo vidjeti u javnom prostoru Mostara, a jedan od njih nalazi se i u dvorištu OKC Abrašević. Riječ je o hobotnicama putem kojih Koraljko Greben – umjetnik iz doline Neretve donosi vodeno-morsku priču na fasade zgrada. U posljednje vrijeme motiv hobotnice dobio je i aktivističku pozadinu. Upravo njime želi ukazati na problem prodora mora u Neretvu. Nažalost, u Metkoviću ne nailazi na razumijevanje lokalnih vlasti za oslikavanje murala.

U stvaralaštvo Koraljka Grebena utkana je ljubav prema prirodi i zavičaju. Život pokraj vode i mora kao da je vječita inspiracija. Pored toga što se bavi street artom, aktivan je i na polju fotografije, a također izrađuje skulpture i suvenire.

Zašto baš Koraljko Greben? Kako si nadošao na to ime?

Jedno vrijeme sam zbog zdravstvenog problema bio maksimalno odvojen od civilizacije. Kako je bilo dosta slobodnog vremena, nakon početnog fokusa na oporavak na red je došao i kreativni rad. U toj kući gdje sam boravio tih pola godine, sam, vidio nekakvu polomljenu repliku stare dalmatinske kuće. Budući da sam bio okružen kamenom, palo mi je na pamet da izradim nešto slično. Kako se zovem Jelenko, prika iz tih dana, vidjevši moju opsjednutost kamenom, me je počeo u tim danima, u šali zvati Koraljko. U tim sprdnjama je isplivalo Greben, kao prezime, a opet je imalo taj prizvuk Dalmacije koja se je prožimala kroz cijeli koncept u to vrijeme. Kasnije mi se to učinilo kao najprimjerenije za pseudonim. U to vrijeme sam napravio par kućica, koje su se sa vremenom pretvorile u prepoznatljivi suvenir. Nedavno završih osamdesetu.

Što te najviše motiviralo da zakoračiš u svijet street arta?

U svijet street arta sam ušao slučajno, baš slučajno. Prije cca 4-5 godina u Opuzenu je u sklopu filmskog festivala organizirano oslikavanje zidova. Na poziv prijateljice Kristine napravio sam repliku starih dalmatinskih vrata, koje su u početku bile Koraljkov logo, opet kao posveta Dalmaciji. Izradio sam ih kombinacijom ljepila, fasadne boje i pravih kvaka, katanaca, lanaca. Ispalo je dosta dobro. Tek godinu nakon je pokrenut street art festival u Opuzenu, na koji sam pozvan. Te godine radim ja to – kontra struje – ogromno jato stiropornih riba koje plivaju kontra valova i struje i koje mogu biti asocijacija za više životnih momenata. Ispada da su vrata i bila simbolično ulaz u street art. Tek nakon toga dolaze hobe i priča postaje sve ozbiljnija, a sam motiv street arta, pa mislim potreba za stvaranjem, upoznavanje novih ljudi, gradova, slanje poruke, uljepšavanje ruševnih zidina, a u konačnici i izložba na otvorenom.

Hobotnica je čest motiv tvojih radova, pogotovo kada je u pitanju street art. Što onda za tebe točno predstavlja?

Hobotnica. Da. Pa nakon rata sam u Metkoviću radio jedan ilegalan rad u Parku tišine na željezničkom kolodvoru. Imao sam namjeru raditi nešto vezano uz vodu, more. Nakon riba mi se hoba učinila jako zahvalna za nacrtati, efektna za vidjeti i još kad sam istražujući i čitajući saznao činjenice o njoj, to je bilo to. Ma mislim, ljubav i respekt na prvi pogled. Evo naprimjer: hobotnice mogu da sklope slagalicu, da prepoznaju ljudska lica, da otvore boce, da nađu izlaz iz labirinta i da same sebe zabave izmišljanjem igrica. Tek na kraju je došla ideja, da bi se moglo radovima upozoriti javnost na političku scenu koja ju je na kraju krajeva sama prisvojila u svakodnevnim političkim pretumbavanjima. Sto posto sam siguran, da pitamo samu hobu što misli o tome, da bi ljutito zabranila svoju daljnju usporedbu sa gospodom.

Gdje se sve mogu vidjeti oslikani murali i za koji si najviše emotivno vezan?

Dosadašnji radovi se mogu vidjeti za sada na lokalnom području, Opuzen, Metković, Mostar. Ne znam kako drugi proživljavaju svoje radove, ali mislim da smo tu negdje svi isti. Murali su u mom slučaju kao djeca. Svi su različiti, a opet ne znam koje više volim. Za svaki rad me veže i nekakva intimnija priča, iza svakog rada se u sjeni nalazi još ljudi koji su na emotivni ili tehnički dio pomogli da se priča zaokruži. Bez njih bi bilo skoro pa nemoguće. Evo recimo zadnji rad se nalazi baš u Mostaru u sklopu dvorišta Abraševića. Jedno veliko srce, iz kojeg izlaze kraci hobotnice, kao respekt za jedan veliki grad koji dan danas prolazi svoju katarzu i kojem je potrebno puno ljubavi. Recimo da mi je uz opuzensku hobu taj rad, zbog same pozicije i poruke, najdraži.

Iz čega crpiš inspiraciju za stvaranje?

Inspiraciju za stvaranje crpim iz svakodnevnice, obitelji, iz života. Nekad iz radosti, pozitivnih emocija, a nekad iz tuge, ljutnje, ili negativnih emocija dolazi do same ideje. Nema pravila. Često običan razgovor, detalj pokreće maštu, stvaram sliku i onda vremenom sliku i izrađujem. Skoro pa cijeli grebenov koncept se vrti oko vode, mora Dalmacije. Evo na primjer kućice, ribice, ptice, leuti (brodovi od naplavina sa ušća Neretve), kornjače. Tu i tamo dozvolim sebi i neke drugačije stvari, ali rekoh, more, Dalmacija su nepresušan izvor.

Kako gledaš na činjenicu da u Metkoviću gradske vlasti ne žele dopustiti da oslikaš mural hobotnice u javnom prostoru ?

Mural hobotnice u Metkoviću je ispolitiziran, za šta su krive same vlasti. Još prije pola godine kad sam ispred udruge mladih Kolektiv krenuo u službenu proceduru, zbog stava gospođe iz Lučke uprave (na čijem zidu sam tražio dozvolu), znao sam da će biti problema. Vlast u Metkoviću inficirana njenom teorijom o mafijaškim kracima hobotnice, nije uspjela razaznati Grebenovu ideju o slikanju murala kao upozorenju javnosti o problemu slanoće vode u Neretvi. Naime, poznato je da hoba ne trpi slatku vodu, a imamo zabilježeno više slučajeva ulova na predjelima koji su od mora cca. desetak km. Meni osobno paše da sa balkona skačem u more, ali pitajte ljude koji žive od poljoprivrede. Zadnjih par mjeseci sam u dva navrata primljen kod gradonačelnika. Dolazim na razgovor, sa skicama, skečbukom, fotografijama prijašnjih radova… ozbiljno spreman kao da dolazim na diplomski. U razgovoru primjećujem strah od činjenice zlouporabe hobinog imena u političke svrhe. Mene ne zanima nikakva politika. Mene zanima mural na tom zidu i ponašao bi se jednako da je bilo koja stranka na vlasti. Na kraju krajeva, ovim postupkom samo dokazuju osjećaj krivnje, straha. Žao mi je hobe.

Da li namjeravaš odustati od te ideje?

Iako je do sada potrošeno dosta energije, ne pada mi na pamet odustati od te ideje. Znam da mogu raditi mural na nekoj drugoj lokaciji, a opet sam svjestan da je ta stvorena za ovaj rad, jer bi njome postigao efekt da hoba izlazi iz vode i lokaciju je nemoguće ne vidjeti prolaskom kroz grad, pa bi samim time s.o.s. o slanoći vode dobio na snazi.

Da li je težak put za tebe kao umjetnika da opstaneš u tome što radiš i budeš prepoznat? Kakvo je iskustvo na tom polju?

Smatram da je svaki ispravan put sukladno tome i težak, ali i lagan. Ne bi se ograničavao samo na umjetnost. Tako je na skoro svim životnim putevima. U mom slučaju je možda teže jer sam iz male sredine, a opet i lakše jer možeš ako ništa u toj sredini biti iznimka. Ne mislim za sebe da radim nešto posebno. Postoje horde mladih ljudi koji na svom i širem području rade, djeluju. Poznam vrhunske majstore, u raznim granama, koji i žive od toga. Siguran sam u to da nitko nije započeo zbog financijske strane. Ponekad je splet okolnosti presudan. Kod mene je prije svega najprisutnija pozitivna energija i zadovoljstvo pri stvaranju, a onda ako se to nekome i svidi, pa možeš zarađenim novcem uložiti u slijedeći projekt, tu i tamo popiti pivo, ručati… Super. Onda je lakše.

Što je ostavilo najljepši trag u tvojoj stvaralačkoj karijeri?

Najdraži su mi festivali. Ogromna pozitivna energija kruži na tim okupljanjima. Upoznao sam puno ljudi koji razmišljaju na sličan način, puno kontakata koji mi opet pomažu na razne načine za daljnje stvaranje pa i život. Ljudi te prime u svoje domove, par dana podrede svoje obaveze tebi… To su stvari koje se ne mogu platiti i to me naravno raduje, u ova današnja vremena. Takva iskustva me na neki način resetiraju od svakodnevnih ovozemaljskih briga. Djeluju na mene ljekovito.

Koji su planovi za budućnost?

Planovi za bližu budućnost su upornost u dobivanju dozvole za mural hobe u Metkoviću. Također u Metkoviću, u gradskoj knjižnici je u tijeku izložbu fotografija koju bi krajem godine prebacio u Opuzen, pa na kraju u Zagreb, gdje bi izložba završila, tako što bi tih 16. fotografija podijelio ljudima koji su na neki način pomogli i koji pomažu oko grebena. Pregovaram za mural u Zagrebu i vjerovatno na ljeto izložbu rukotvorina, kiparija na kojoj pomalo radim stihijski, zadnjih par mjeseci. I najvažniji plan u cijeloj priči je i dalje stvarati, putovati, upoznavati nove ljude, u konačnici u skladu sa svojim mogućnostima i na svoj način doprinijeti ljepšem boravku na kugli.

1 of 12

Razgovarala: Marina Đapić/abrasmedia.info

Foto: koraljko greben