Svjetsko nogometno prvenstvo i dalje traje, a mi se malo vraćamo u nedaleku prošlost. Naime, godine 1998. Vatreni su očito bili pretplaćeni na uspjeh jer ih je vodio trener nad trenerima, čije osobno ime jamči mir i slavu, a prezime mu po pučkoj etimologiji označuje blaženo stanje.
Da nismo uvijek gospodari vlastite sudbine, ma kako uspješno bili, pokazuje nadimak Ćiro (koje potječe od Ćiril, što znači gospodar). Njega je jedan od najpoznatijih Travničana (a bilo je zbilja velikana iz toga grada poput Ive Andrića…) navodno ponio po lutku iz predstave jednoga trbuhozborca, koji bi možda i bio zaboravljen da nije bilo Travničana u Zagrebu nesklonih promjenama u imenskoj formuli (gospodar si nogometašima, ali naš si i znamo te prije nego što si to postao).
Ratnici sjajne slave
Hrvatski su brončani reprezentativci uglavnom rođeni na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine prošloga stoljeća i njihova su osobna imena u velikoj mjeri odrazom političkih previranja iz toga razdoblja.
Prvo je što uočavamo vrlo malen udio kršćanskih imena. Zabilježena su tek dva: Ante (rekosmo u prošlome broju da je riječ o imenu etrurskoga podrijetla nepoznata postanja) i Petar (stijena), s tim da je nositelj prvoga imena potomak hrvatskih iseljenika. Nositelja je narodnih i stranih imena među nogometašima bilo podjednako.
Među nositeljima su narodnih imena bila dva Gorana i dva Zvonimira. Iako je narodno ime Goran (potječe od imenice gora) u hrvatskoj antroponimiji zabilježeno još u XIV. stoljeću u Boki kotorskoj, od druge se polovice XX. stoljeća uglavnom nadijevalo prema nadimku Ivana Kovačića zvanoga Goran nastala od etnika Goran(in), stanovnik Gorskoga kotara.
Hrvatsko proljeće utjecalo je na češće nadijevanje imena hrvatskih narodnih vladara (nositelji osobnoga imena Zvonimir trebala bi pozivati na mir, ali očito ne pod svaku cijenu ako se prisjetimo odvažnosti Bana Bobana na utakmici Dinamo – Crvena zvezda 1990.). Našlo se tu i nositelja narodnih imena Davor (ime slavenskoga boga rata; srodan Marsu i Aresu), Dražen (prema drag), Krunoslav (okrunjen u slavi; katkad se tako prevodilo kršćansko ime Stjepan), Vladimir (vlada u miru), Zoran (od zora; u primorskim krajevima to osobno ime puk povezuje s kršćanskim imenom Juraj) te etnonimskoga imena Slaven (podsjeća na sveslavenske težnje koje su trebale olakšati život svim Slavenima pod austrougarskom čizmom).
Među nositeljima stranih imena bila su po dva Roberta i Igora. Ponovno upadamo u zabludu misleći da je strano ime Robert razmjerno novo u Hrvata. Ne, ono je zabilježeno u XII. stoljeću, ali je tek odnedavna povratilo sjajnu slavu (ime je nosilo to značenje). Obojica su njegovih nositelja igrala svojedobno u kraljevskome klubu, Realu. Igore smo posudili od Rusa, a Rusi od Germana. S obzirom na borbenost jedinoga Metkovca u tadašnjoj reprezentaciji i jedinoga Hvaranina, nije im slučajno dano ratničko ime.
Ruski se utjecaj ogleda i u osobnome imenu Aljoša (prema Aleksandar, branitelj, a Vatreni se Lakat rado branio oštrim dijelom ruke), talijanski u imenima Dario (nastalo prema imenu perzijskoga kralja koji je držao bogatstvo), Marijan i Mario (pučki morski ili prema Marija, obljubljena) te Silvio (šumski; imali smo nekoć i mi takva narodna imena, primjerice Šumelj), a albanski u Ardijan (Ardijejac, pripadnik jednoga od ilirskih plemena).
Procjena sudačke štete prije VAR-a
Prezimena su izvornih Vatrenih uglavnom nastala od osobnih imena. Prema kršćanskim su imenima nastala prezimena Blažević (iako je Ćiro blagoglagoljiv, ime mu znači mucavac), Jarni (lik imena Bartolomej u značenju sin Talmajev, tj. sin osobe kojoj je potrebna krema protiv bora jer osobno ime Talmaj i srodno Ptolomej znači naboran, izbrazdan), Jurčić i Jurić (prema Juraj, ratar), Marić (prema Marija, ljubljena), Šimić (prema Šimun, Bog je čuo), Tudor (prema Teodor, hrvatski Božidar) i Vasilj (usp. Vasilije/Bazilije, kraljevski; među Hrvatima je to osobno ime potvrđeno barem od XV. stoljeća).
Narodna su se imena odrazila u prezimenima Bilić (usp. Bjeloslav; osobno se ime obično nadijevalo osobama sa sijedim ili plavim pramenovima, a bivši nam je reprezentativac djelomično prosijedio tek kad je sam postao izbornikom), Boban (prema Bogdan, a zbilja je bio bogomdan igrač) i Stanić (prema Stana od Stanislava, ona koja zastane u slavlju).
Prezimena su muslimanskoga postanja, koja su u Hrvata često nastajala od kodnih imena nadijevanih kako Osmanlije ne bi razlikovali raju od muslimana, Asanović (prema Hasan, lijep, krasan) i Šerić (od Šehrija, građanin, danas bi se reklo urbani tip).
Prezime je Čakovačke Mačke (Dražena Ladića) nastalo od pomađarenoga lika slavenskoga imena Vladislav (vladati u slavi). Nadimačkoga su postanja prezimena nastala po nesvakidašnjim navikama (Mamići su raspomamljeni, a Mrmići vole mrmljati), o modi računa ne vode Krpani, na bezroge životinje upućuje prezime Šuker, a na domaće Kozniku (od koza; velik je udio albanskih prezimena slavenskoga postanja).
Od naziva zanimanja nastala su prezimena Soldo (prema soldat, vojnik) i Štimac (kako je Igor procjenjivao suparničke napade, predci su mi procjenjivali poljsku štetu).
Na podrijetlo prvotnih nositelja upućuju prezimena Prosinečki (prema mjestu Prosinec nedaleko od Zaprešića, čije se ime dovodi u vezu s nazivom žitarice proso) i Vlaović (prema Vlah).
Kol’ko nas ima
Izvorni su Vatreni po mnogo čemu ušli u legendu, što je najrazvidnije i po tome koliko im je slikovitih nadimaka nadjenuto (od Vatrenoga Lakta, preko Čakovačke Mačke do Bana Bobana i Žutoga). Hoće li ih i ovaj naraštaj zavrijediti, ostaje nam vidjeti.
Metkoviću je na ponos to što je imao jednoga od simbola Vatrenih, a koliko su Metkovke fatalne, pokazuje podatak da su među njima u Francuskoj bila i dva metkovska zeta. Poslije se Metković dičio Igorom Štimcem kao izbornikom i Dariom Srnom kao kapetanom, a i danas je, koliko mi je poznato, jedan reprezentativac metkovski zet… Ako ne znate koji je, raspitajte se na štekatu u Make… Tamo su i meni sve rekli, a dotad sam živio u blaženu neznanju.
