Kada se iz vreline Doline Neretve kreneš prema sjeveru, gdje se Alpe uzdižu iznad guste zelene zavjese, znaš da te čeka nešto posebno. U društvu nekolicine pločanskih planinara početkom srpanja kročio sam slovenskim Karavankama.
Plan je bio jednostavan – biti pet dana u Karavankama, s bazom u planinarskom domu Zelenica, a sve ostalo je prepušteno planini i vremenu, pa što Bog da.
U popodnevnim satima stigli smo do ulaza u tunel Ljubelj koji se nalazi na 1064 m, nad kojim je najviši cestovni prijevoj u Sloveniji sa 13 serpentina koji je sada rekreacijska staza. U Drugom svjetskom ratu u teškim uvjetima tunel su gradili logoraši, uključujući i zatočenike iz nacističkog koncentracijskog logora Mauthausen, a za civilni promet je otvoren tek 1964.
Tu smo na parkiralištu (gdje asfalt završava, a planina počinje) ostavili svoja auta i uputili se prema domu Zelenica (1536 m). Visoki grebeni Begunjščice s kojih se spuštaju veliki sipari nadvijaju se nad nama. Dom je to divokoza koje nas sa zanimanjem promataju.
Uspon nije težak, ali ruksaci na leđima podsjećaju nas da nosimo kuću za sljedećih pet dana. Na vrhu je zaravan na kojoj se smjestila Koča na Zelenici, s južne strane vrhovi Begunščice i na sjeveru vrhovi koji su prirodna granica sa Austrijom (vrh Ne Možeh). Tu je od 1929., a prije nekoliko godina dom je potpuno stradao u požaru, sada je temeljito obnovljen. U domu nas dočekuje mladi slovensko-hrvatski par koji će nam biti na usluzi ovih pet dana.
Uspon na Veliki vrh i povratak preko izvora Završnice
Jutro je prohladno i vjetrovito, sunce tek dotiče padine, a mi krećemo prema Velikom vrhu (2060 m) – najvišem dijelu Begunjščice. Put vodi kroz klekovinu i preko ogromnih sipara niz koje se zimi spuštaju skijaši: krajolik se mijenja iz šume u kamen i zatravnjene padine. Na vrhu nas dočekuje kameni stol u koji su upisani smjerovi vrhova koje vidimo. Pogled puca u daljine: u podnožju na Gorenjsku dolinu, na zapadu su Julijske Alpe i najviši vrh Slovenije (Triglav 2864 m), na jugu u daljini Dolomiti, na istoku Košuta i Kamiško-savinjske Alpe, a na sjeveru vrhovi Karavanki kamo ćemo sutra.
Na povratku se spuštamo do Roblekovog doma, popularnog Robleka (1657 m). Smješten je na vidikovcu na zapadnom grebenu Begunjščice. Ime je dobio po Hugu Robleku, začetniku planinarstva u Gorenjskoj. Sagrađen je 1909., nekoliko puta je stradao, a 2005. su ga Slovenci potpuno obnovili. Ovdje smo napravili pauzu za ručak: neki iz ruksaka a neki su kušali domaću spizu koju svaki od ovih domova nudi svakog dana. Odmorni i siti zaputili smo se u dolinu, prema Domu na izvoru Završnice. Ni ovdje nismo popustili priliku za domaće štrudle, štrukle… i pivo.
K Stolu na vrhu Karavanki – kamen, visine i tišina
Zelenica je česta polazna točka za planinare. Pored doma u svako doba dana prolaze planinari, u grupama ili sami. Neki i svrate da bi nešto popili, pojeli ili pitali domare za informacije i savjete. Mreža planinarskih putova je poprilično gusta i u svim smjerovima. Neki putovi na prijevojima prelaze Karavanke (kao onaj prema Celoveškoj koči – Klagenfurter Hütte).
Treći dan odlučili smo pohoditi najviši vrh Karavanki – Stol (2236 m). Izabrali smo srednji pot – izravniji, ali zahtjevniji uspon koji prolazi ispod vrha Vrtača kojeg ovoga puta propuštamo, i na mjestu gdje se spušta u kotlinu osiguran je sajlom. Uspon vodi preko sipara, pored ogromnih kamenih gromada – vidi se djelovanje nekadašnjeg ledenjaka, erozija je ovdje ubojita – na trenutke nam se pričinja da se gorde Karavanke raspadaju u komadiće pred naletom atmosferskih sila i vode.
Napokon smo izašli iz ogromnog prirodnog amfiteatra, a pred nama se otvaraju velike travnate površine, pašnjaci i stada ovaca na preko 2000 metara i još jedan planinarski dom – Prešernova koča. Začas ih obilazimo i idemo prema vrhu – čeka nas Stol pod jakim udarom vjetra i neverom koja prijeti s austrijske strane. Nismo sami, ima tu još gorskih šetača iz svih krajeva svijeta.
Evo nas na Stolu, na krovu Karavanki, kao da stojimo između zemlje i neba. Utiskujemo žig u slovensku planinarsku obilaznicu i brzo pravimo fotografiju jer vrijeme nam nije naklono. Dodirujemo kamenu geodetsku oznaku međunarodne granice, a pri tome se oprezno navirujemo nad Austriju, pod nama je ogromna klisura. U razini su nam jedrilice koje hvataju povoljno strujanje zraka.
Put pod noge i k Prešernu: dočekuje nas druželjubiva domaćica Kata, umirovljenica koja ovdje sezonski priskrbi sebi koji euro. Gladni i umorni smještamo se unutar doma jer vani su još neriješene vremenske prilike: ručak po domaću i jedan Zlatorog bit će dovoljni. Dok jedemo, sunce ovladava nebom, oblaci se razastiru, a pogled se otvara prema Gorenjskoj dolini, do Bledskog jezera i Save Dolinke koja se tu negdje spaja sa Savom Bohinjkom i tako zajedno nastavljaju putovanje do Dunava. Iz nove perspektive promatramo jučerašnje vrhove, vidimo Robleka na drugoj strani Završniške doline gdje slobodno pasu krave i konji.
Razmišljam o vremenu kada je ovdje bila tvrda granica između dvaju svjetova, čuvali su je naoružani vojnici, a još se vide ostaci bodljikave žice: mnogi su je pokušali prijeći. Domaćica Kata nam kaže da je ovdje nedavno bio jedan Hrvat iz Kanade koji je ovuda 1948. sa ženom pobjegao iz Jugoslavije. Jedanaest godina nisu vidjeli sina kojega su ostavili u Zagrebu. Nakon toliko godina kao 90-godišnjak s unukom se ponovno uspeo na Stol.
Povratak je sporiji, jer je umor učinio svoje, ali skori u mir Zelenice ponovno će napuniti baterije.
Odlazak u civilizaciju – jezero Bled i kanjon Vintgar
Četvrti je dan: rezerviran je za “odmor” – povratak u civilizaciju. Spuštamo se niz nekadašnju skijašku stazu prema parkiralištu kod tunela Ljubelj. Nakon tri dana ponovno smo na asfaltu koji nam ni na trenutak nije nedostajao.
Nismo posjetili ni dvorac ni crkvu na otočiću – gužva i turizam nisu nas privlačili. Umjesto toga, prošetali smo uz obalu jezera, uživali u kremšnitama i krenuli prema kanjonu Vintgar. Taj kanjon je pravo iznenađenje – hladovina, šum vode i drvene staze (duge 1,6 km) koje prate tok Radovne. Priroda u Sloveniji je nekako dostupna i uređena za posjećivanje, a opet je sačuvala svoju iskonsku ljepotu i tišinu.
Finale uz pogled: Srednji vrh, Ljubeščica i Spodnji plot
Posljednji dan počinje rano. Naši domaćini su već poslužili doručak, a mi pogledavamo prema nebu. Trebali smo poći na Košuticu, još jednu graničnu planinu s druge strane prijevoja Ljubelj. Razgovaramo s domarom i on nam savjetuje da odustanemo jer vrijeme nije stabilno, najavljuju kišu i grmljavinu. Još jedan pogled kroz prozor, a pred nama gorski šetači u akciji: čini nam se da su domaći. Pa nećemo ni mi stajati u koči, mijenjamo plan i izabiremo lakši cilj, bliži domovima.
Idemo na Srednji vrh (1796 m) pored kojega smo prošli na putu za Stol: naoko lagan i slikovit uspon s kojeg se vidi cijela dolina Završnice i okolni vrhovi. Premda je nešto niži, smjestio se u sredini i kao takav je izvrstan vidikovac. Međutim, uspon pod vrhom je kratak, ali vrlo strm. Uz domaće mlade planinare koji vode planinarski tečaj, na vrhu nas dočekuju galice – ptice planinskih visova i klisura. Toliko su se navikle na ljude da su nam jele kruh iz ruke. Divimo se domaćim ljudima koji su na ovaj vrh iznijeli klupu… savršeno mjesto za smirujuće poniranje u sebe kroz pogled u daljine. Stječeš dojam da ništa nije važno osim onoga što upravo radiš – pogled od … dolara (sami stavite cifru!).
Spuštamo se niz strmu dragu koja završava pred Domom na izvoru Završnice gdje se već nekako osjećamo domaći. Oko nas pasu krave, skakuću telčići, a konji se drže svoga krda. Domaćini su na vratima izvjesili dnevni jelovnik: u oči mi upadaju kiselo mlijeko i palenta od heljde. Savršen izbor jer se ne želim natrpati prije sljedećega uspona, a fali mi tekućine. Fina domaća spiza koju sam zaključio svježim štrudelom sa šumskim voćem.
Još je dug dan pred nama i odlučujemo se popeti na još dva manja vrh koja su u blizini naše baze: na Ljubeščicu (1705 m), a zatim i Spodnji plot (1682 m). Penjemo se uz travnjake na kojima smo svako jutro gledali srne kako pasu, u blizini su i izvori vode. Izašli smo na greben koji je ustvari državna meja. I ovdje vidimo zahrđale metalne stupove i žicu. U zemlju su zabijeni betonski geodetski stupići s crnom crtom na vrhu: tako je pola stupa Slovenia, a pola Österrich. Ovaj dio zovu i Triangl. Prvo se uspinjemo na Ljubeščicu na kojoj je automatska meteorološka postaja kakvih smo ovdje dosta vidjeli. Nedaleko od ovoga vrha je Spodnji plot na kojem se nalazi križ. To je vrh klisure uz koju je postavljen smjer za penjače. S ovoga vrha se pruža lijep pogled na granični vrh Ne Možeh, Košuticu i Košutu, Podljubelj i istočni dio Begunjščice.
Zadržavamo se, sjedimo, nikamo ne žurimo, pogledom kao da želimo upiti što više slika, znamo da nam je ovo posljednje popodne na Karavankama i da slijedi spust do Zelenice, a sutradan duga vožnja i povratak u zavičaj, natrag u vrelinu ljetnih dana kakvu pruža Neretvanska dolina. Karavanke ostaju iza nas – visoke, tihe, čvrste – pamtimo ih kao osvježenje duha i tijela.
