Mukotrpan i rijetko težak posao, na granici ljudske izdržljivosti, posve svojstven Donjem Poneretvlju, jedini posao koji neretvanske žene nisu radile. Jendečenje! Postupak kojim se močvarno ili plavljeno zemljište pretvaralo u plodne njive i oranice, prijeko potrebne neretvanskome čovjeku za puko preživljavanje.

Način života neretvanskoga seljaka bio je toliko tegoban da se, kako je ustvrdio Vinko Medak iz Metkovića, koji se bavio temom jendečenja, nije odvijao nigdje drugdje na hrvatskome etničkom prostoru. Dolina i delta snažne rijeke koja je gotovo svake godine svoju dolinu pretvarala u veliko jezero dugačko preko 30 kilometara, uokvirene obroncima Biokova na zapadu, a Žabe i drugih brda i pobrđa na istoku, bile su prava osnova iz koje je nastalo jedečenje i posebna vrsta ljudi – jendečari.

Naime, škrta zemlja na brdovitim obroncima bila je oskudna hraniteljica i novu zemlju trebalo je oteti od Neretve. Prve obradive površine u dolini bile su na uskome pojasu uz rijeku nastalomu taloženjem plodnoga mulja za vrijeme visokih voda u zimskoj polovini godine. Tu su se sadile kulture kojima zimsko plavljenje nije mnogo smetalo, poput smokve, određenih vrsta vinove loze, najviše plavke, dok se povrće i dalje uzgajalo na brdovitim predjelima. Proizvodilo se samo za vlastite potrebe. A potreba za novim obradivim površinama uvjetovala je nastanak jendečenja, najtežeg od svih poljoprivrednih poslova. Močvarno ili plavljeno zemljište jendečenjem je trebalo izdignuti iznad razine močvarne vode tako da barem veći dio godine obrada tla bude moguća.

To se radilo kopanjem jendeka iz kojih se izbačena zemlja razvlačila po određenoj planiranoj površini. Kad se počelo jendečiti, ne možemo sa sigurnošću utvrditi, ali budući da je naziv jendek (jarak, prokop, rov, kanal), koji se održao do danas, turskoga podrijetla izvjesno je da je jendečenje uzelo maha tijekom turske vladavine. Jendečenjem su se obradive površine širile dalje od Neretve i njezinih pritoka i rukavaca. Smanjivala se opasnost od opake malarije, naplavna je ravnica postajala pitomijom i pogodnijom za naseljavanje.

Iako je delta Neretve jedinstven prostor, ima i određenih mjesnih posebnosti koje se poglavito ogledaju u različitosti između gornjega i donjega dijela toga područja. Na gornje dijelu Neretva još prima pritoke (Norin i Mislinu, odnosno Prunjak) dok se u donjem dijelu, zapravo pravoj delti, dijeli u rukavce od koji su najveći Mala Neretva i Crna rika. U donjem je dijelu veći utjecaj mora, plime i „dizanje mora“ za južnih vjetrova, pa je i zaslanjenost veća. Zbog toga su jendeci širi i dublji, dok su u gornjem dijelu rijetko bili širi od tri metra. Ondje se odmah nakon jendečenja i niveliranja površine moglo sijati i saditi, dok se u predjelima bliže Ušću ostavljalo određeno vrijeme da kiša i drugi atmosferski utjecaji obave postupak odslanjivanja. Širina objendečenih čestica obično je bila različita i tu nije bilo nikakvih pravila, međutim dužina je susjednih čestica u pravilu bila istovjetna i završavala je jendekom koji se nazivao uzglavnicom. Ako bi zemljište bilo objendečeno sa svih četriju strana, nazivalo se otokom i do njega se dolazilo preko brvna, ali i neretvanskim trupicama.

Portal Rogotin.hr i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose nevjerojatnu priču o neretvanskim jendečarima!

Jendečilo se najčešće krajem ljeta za vrijeme najnižega vodostaja, kad je bilo najmanje poljskih radova, a tada su i vremenske prilike bile pogodne, dakle nakon žetve i kosidbe, a prije berbe grožđa. Tada su se održavane čuvene jendečarske mobe u kojima je sudjelovalo i do dvadesetak jendečara. Nije svatko mogao biti jendečar, tražila se snaga i izdržljivost jer se radilo „od sunca do sunca“. Znanje i vještina brzo bi se stekli, riječ je o dosta jednostavnome i jednoličnome poslu, ali trebalo se moći prilagoditi i uklopiti u skupni rad. Jendečari su radili bosi i goli do pojasa, iznimka su bili zimski mjeseci, čizama nije bilo, a pitanje je i kako bi se moglo u čizmama jendečiti. U niske bi se ulijevala voda, a u visokim bi čovjek bio nespretan i neokretan. Dodatnu su neugodu izazivale pijavice. I u takvim uvjetima vrcale su pošalice i doskočice, poticalo se one koji bi zaostajali, što je bilo olakšavajuće u tome tegobnom poslu. Strane jendeka morale su biti blago nagnute da ne bi došlo do urušavanja. Iz istoga razloga dio obrađenih površina uz jendek ostavljao se neobrađenim i zatravljenim. Taj se dio do pola metra širine nazivao obrvom, te se više puta godišnje kosio, jer je služio i kao prometna veza.

Jendeci koji nisu bili izravno povezani s vodotokom bili su s njime povezani s jarugom. Jaruga, i taj je riječ također turcizam, je zapravo širi i dublji jendek kojim se, osim trupom, plovilo i lađom. Dok su jendeci bili privatnim vlasništvom, jaruge su bile zajedničko vlasništvo određenih obitelji ili čak zaselaka. Tako Vinko Medak ističe da i danas postoje, primjerice, Romića, Dragovića, Grgića i Bebića jaruga (nazvane po prezimenima), te Vrijačka i Strimenska jaruga (nazvane po zaseocima) itd. Na početku jaruge bio je zajednički slobodan prostor gdje bi se u trupe i lađe ukrcavali poljoprivredni proizvodi, sijeno, gnojivo i sl. ili iskrcavali iz njih.

Jendečarska nadnica (neretvanska dnevnica) iznosila je do dvije dnevnice koje su se plaćale za druge poljoprivredne radove poput kopanja ili berbe. Ipak, češće se jendečenje plaćalo jendečenjem, po načelu usluga za uslugu, ili kako se govorilo „leđa za leđa“. Mobe su se održavale samo za kopanje novih jendeka, dok bi čišćenje i obnavljanje jendeka obavljala uglavnom svaka obitelj za sebe. Tada su, naime, obitelji imale mnogo više članova nego danas, nerijetko su to bile prave obiteljske zadruge.

Zadivljujuće je da je sva ta gusta mreža jendeka, jaruga i kanala iskopana snagom i silnim trudom naših predaka uz pomoć badilja, jednoga od najmanjih poljoprivrednih oruđa. Badilj je sličan lopati, ali i bitno različit od nje. Lopata ima veći kovinski dio i dužu dršku (palicu) i služi za zahvaćanje rastresitih materijala, šljunka, pijeska, zemlje… Za razliku od lopate, badilj ima naoštren kovinski dio koji je služio isključivo za jendečenje. Dio zemlje koji bi se oštricom badilja zasjekao i izbacio iz jendeka nazivao se lotom. Uz badilj je kao pomoćno oruđe služila motika.

Tehnički napredak uvelike je olakšao život ljudi iz donjoneretvanske nizine. Umjesto badiljem jendečenje se danas obavlja suvremenim strojevima, jaružalima, pa su jendeci znatno širi i dublji, a životni vijek neretvanskih trudbenika uvelike se produžio. Nestalo je jendečara, ostaje samo sjećanje na njih i njihov mukotrpan život, te rad kojim su nam ostavili u naslijeđe svu ljepotu koju uživamo, uz obvezu da je očuvamo za naše nasljednike. Jendečari, na žalost, nikada nisu dobili zasluženo priznanje za svoj rad, pa im je Vinko Medak napisao jednu lijepu pjesmu:

Jendečari

Spominju se često ribari, mornari,

ali vrlo ritko stari jendečari.

Nabrekle mišice, lote samo lete:

„Brže, brže, Mate, osić ću ti pete!“

Pijavice grizu, bose noge gaze,

A komari bodu leđa i obraze.

Jendek sve je dublji,

Iđe ko po špagu;

„Nemoj podlokavat,

sve će otić k vragu!“

Badilj do badilja, ko će da ji broji,

tako sve dok jendek s jarugom se spoji.

Mara ručak nosi u bronzinu plavu;

„Pazi, ne obaraj, razbit ćeš mi glavu!“

Zvizdan prži, žeže, u lad bižat triba,

ne moreš pripoznat čovika od gliba.

Tako cilog dana, možda niste znali,

sve dok svitnjak svoju šteriku zapali.

Spominju se često ribari, mornari,

ali vrlo ritko tvrdi jendečari.

Sve u svoje vrime, što bi stari rekli,

samo nek se znade oklen smo potekli.

Jerko Šunjić: „Nisam imao ni 18 godina kada sam prvi put jendečio“

Jerko Šunjić iz Rogotina danas ima 75 godina. Jedan je od ljudi koji je sudjelovao u stvaranju stotina kilometara jendeka i jaruga, u izbacivanju badiljem stotina tisuća „kubika“ zemlje, a počeo je prije punoljetnosti.
„Nisam imao ni 18 godina kada sam prvi put jendečio, bilo je to na području Lisne. Nije me nitko učio, gledao sam kako to rade stariji, iskusniji jendečari i, kada sam procijenio da mogu, sam sam se ponudio. Ostavio sam dobar dojam, jer su me stariji pitali: Mali, čiji si ti?“ Od tada su me stalno zvali. Radio sam sa pokojnim Vlatkom Šunjićem. Ne znam ni sam koliko puta i gdje sam sve jendečio. Bilo je teško, nekada se zemlja izbacivala i do tri metra visine. Nemoguće je reći je li bilo teže raditi po studeni ili vrućini. Jednom smo na predjelu Ribara morali razbijati mraz kako bi mogli raditi. S druge strane, iako se ljeti rijetko jendečilo, bilo je i takvih situacija u kojima sam sudjelovao. Vrućine su bile neizdržive, pili smo enormne količine vode. Vino nismo smjeli da se ne napijemo. Ali, zato bi se, nakon obavljenog posla, znali opustiti i zabaviti. Uz vino“, prisjeća se Jerko.

On pripada zadnjim generacijama jendečara, kada su se, ipak, koristile čizme. Cijelu „karijeru“ koristio je isti badilj i motiku, kojom je čistio zemlju i uklanjao eventualnu vodu prije početka jendečenja. Čuva ih i danas. „Da, bilo je teško, ali bilo je lijepih trenutaka i zajedničkih druženja. To me je privlačilo, nisam imao toliku potrebu jednečiti, ali mi „đava nije da mira“. Dnevnice nisam naplaćivao, primjenjivali smo princip „rebro za rebro“, ljudi u kojih sam jendečio vraćali su mi dnevnice na mojoj zemlji“, kaže Jerko i podsjeća da je to bilo vrijeme gladi.

„Često smo bili gladni, a običaj je bio da se nakon obavljenog posla pripremi ovan na lešo. Nosili smo hranu i kući. Takva su bila vremena. Kasnije su se pojavili bageri, nije više bilo potrebe za jednečarima. No, ni bageri nisu mogli doći svugdje, pa se, s vremena na vrijeme, ipak jednečilo. Ja sam to radio zadnju put prije petnaestak godina“, zaključio je Jerko.

Piše: Ante Šunjić / Rogotin.hr
Foto: Mario Talajić / Rogotin.hr