Mnoge bivše reprezentativce iznenadila je odluka Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza da nakon četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj smijeni izbornika Željka Babića te njegove suradnike Ivana Balića i Petra Metličića. Svoje viđenje cijele situacije dao je i jedan od najboljih rukometaša svih vremena Patrik Ćavar.

U igračkoj karijeri 45-godišnji Patrik Ćavar puno je toga prošao, što u dresu hrvatske reprezentacije s kojom je između ostalog postao olimpijski pobjednik 1996., što u dresovima velikih klubova kao što su Zagreb i Barcelona s kojima je ukupno pet puta postao prvak Europe. U 20 profesionalnih sezona promijenio je puno trenera i stoga je na temu važnosti učitelja/trenera te smjene zbog jednog nesretnog poraza (polufinale SP-a, Norveška, op. a.) imao što za reći.

‘Da se mene pita ja sigurno ne bih smijenio Željka Babića te njegove suradnike Balića i Metličića. Ovoj reprezentaciji potrebna su tri, četiri iskusnija igrača koje sigurno imamo i time bismo postali konkurentni za zlatnu medalju na svakom natjecanju. Igrača kao što su recimo Čupić, Vori, Lacković, Sulić i drugi prelagano se odričemo. Reprezentacija uvijek mora igrati u najjačem mogućem sastavu, a podatak kako za Francusku igra 37-godišnji Narcisse ili 33-godišnji Nikola Karabatić dovoljno govori. Da ne spominjem Omeyera koji ima 40 godina… Dakle, sve je jasno’, za tportal.hr kazao je Ćavar dodavši:

‘Mislim da reprezentaciju prebrzo pomlađujemo i da ne koristimo koliko bismo mogli igrače koji mogu pomoći. I to ne bilo kakve igrače jer većina njih igra još uvijek na visokom nivou u vrhunskim europskim klubovima. Koliko pratim neki od njih će igrati na sljedećem EP-u u Zagrebu i mislim da je to odličan potez!’

S Babićem, koji je prekrižen, ostali smo bez izbornika i čeka se imenovanje novog. Na pitanje je li opcija povratka Lina Červara – koji se nametnuo kao prva opcija – dobro rješenje, Ćavar kaže:

‘Ne znam što bih vam rekao jer ako povučemo paralelu između Lina Červara i Veselina Vujovića, tu nema neke velike razlike, u igri su nijanse. Kako god se okrene, tko god bio novi hrvatski izbornik jasno je kako prevagu rade igrači. Trener je naravno važan, ali u ovoj priči nije najvažniji. Zato sam i rekao kako ja Babića ne bih mijenjao. Možeš ti biti najbolji trener na svijetu, ali ako nemaš prave igrače koji u ključnim trenucima mogu riješiti utakmicu ili zabiti gol zahvaljujući individualnoj kvaliteti, ništa ti ne pomaže uputa s klupe’, kazao je tako Ćavar veliku istinu o trenerima o kojoj mnogi igrači šute. No Ćavar ipak iza sebe ima bogatu karijeru i sigurno zna što govori.

Za kraj nije izdržao i želio je reći i jednu rečenicu o svjetskom prvaku Francuskoj i izborniku Didieru Dinartu.

‘Mislim da bi kvalitetniji trener – a ima dosta takvih – osvojio sve one medalje s Francuskom uključujući i ovu posljednju. To je dokaz onoj tezi kako igrači obavljaju većinu posla, oni su na terenu i svakako su zaslužniji od trenera za uspjeh.’

Prenosimo zanimljiv članak koji potpisuje RK Jerkovac prije godinu dana kada su naši rukiometaši osvojili broncu na Europskom prvenstvu u Poljskoj, kao podsjetnik na ono što imamo, a prenosimo ga u cjelosti:

Nakon osvojene brončane medalje naše reprezentacije na Europskom prvenstvu u Poljskoj svi pričaju o izborniku Željku Babiću rodom s Vlake. Dijete Neretve, svoju igračku karijeru počinje s 10 godina u Opuzenu. Prelazi u rukometni div Metković, a sa Zagrebom je bio prvak bivše države, Hrvatske i dva puta Europe. Dio karijere proveo je i u Italiji igrajući za Pallamanou iz Prata i u Modeni.

Tako je i nama palo na pamet staviti na papir stvarno koliko je Dolina Neretve i sam grad Metković dao našoj rukometnoj reprezentaciji. Od osamostaljenja, pa do danas naših 22 igrača/trenera predstavljalo je Hrvatsku na velikim natjecanjima i osvojili 51 medalju(zajedno). Sigurno ni ova brojka nije točna, s obzirom na nedostatak informacija.

To su igrači/treneri: Slavko Goluža, Patrik Ćavar, Vladimir Jelčić, Nikša Kaleb, Davor Dominiković, Ivan Čupić, Dragan Jerković, Goran Čarapina, Hrvoje Batinović, Ilija Brozović, Mario Bjeliš, Goran Jerković, Ilija Puljević, Damir Batinović, Mario Obad, Josip Vidović, Zdravko Medić, Siniša Markota, Renato Sršen, Mate Šunjić, Ivica Obrvan.

Podsjetimo se da se u našem gradu kalili igrači koji su stekli afirmaciju tj. razvili se kao igrači poput:

Ivano Balić, Petar Metličić, Renato Sulić, Blaženko Lacković, Valter Matošević, Mario Kelentrić, Gyorgy Zsigmond, Ivan Vukas, Nenad Kljaić, Ivan Markovski, Marko Kopljar, Dario Jagić, Luka Raković, Igor Karačić, Sandro Uvodić, Stanko Sabljić.

Vrijeme je i da se reprezentacija vrati u Metković. Zašto se kvalifikacijske utakmice moraju igrati u Poreču, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, a ne u NAJVEĆEM RUKOMETNOM GRADU U HRVATSKOJ.

Možemo se samo sjetiti riječi Stefana Kretzschmara da mu je bila najluđa atmosfera u Metkoviću gdje se nabije i do 1000 navijača više nego što u dvoranu stane, te Ivana Balića kako mu je najdraže bilo u Metkoviću, gdje ga je i najobičnija baka na cesti znala zaustaviti i upitati što ima nova i kad će utakmica.

Tekst i foto: Rk Jerkovac