Danas s početkom u 15:30 u metkovskoj župnoj crkvi sv. Ilije ninski biskup naslovnik nadbiskup Martin Vidović služio je sv. misu za pokojnog don Fabijana Veraju.

Naime, ove godine se napunilo 100 godina od rođenja i 9 godina od preminuća Metkovca don Fabijana, svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije i visokoga dužnosnika Apostolske Stolice u Rimu.

1 of 4

O doprinosu kojega je don Fabijan dao Crkvi, svom hrvatskom narodu i rodnom Metkoviću možete pročitati u osvrtu nadbiskupa Vidovića:

Riječ je o Metkovcu, koji je pred kraj Drugoga svjetskoga rata prispio u Rim i jugoslavenski komunisti nisu mu dopuštali, baš kao i nepreglednomu mnoštvu drugih hrvatskih ratnih izbjeglica, povratak u Domovinu. Svo vrijeme od tada pa do svoje smrti proveo je u Rimu, osim neznatnoga kraćega razdoblja na sjeveru Italije. Njegovi pak posmrtni ostatci do dana uskrsnuća tijela o Kristovu ponovnome dolasku na svršetku vremenâ počivaju u obiteljskoj grobnici na metkovskomu groblju svetoga Ivana.

U Rimu dovršava u Hrvatskoj započete studije i biva zaređen za đakona i prezbitera te ondje stupa u službu Svete Stolice. U Rimu (Grottaferrata) ostaje i nakon odlaska u mirovinu. U Domovinu počinje dolaziti jednom i dva puta godišnje tek nakon raspada jugoslavenske države i uspostave hrvatske države. Svekoliko vrijeme u tuđini uvijek je spremno i bez oklijevanja bio na raspolaganju i Crkvi u Hrvatâ i Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, kao i svima kojima je bila potrebna pomoć. Nije štedio ni vrijeme ni materijalna sredstva kako bi pomogao osobno ili preko drugih dobrotvora. U tuđini bijaše tijelom, a srcem, molitvom i djelom uz Domovinu. O tome je u jednoj prigodi napisao:

Providnost je tako udesila da sam sav svoj svećenički život proveo izvan svoje biskupije za koju sam bio ređen, dapače izvan domovine. No, srcem sam bio uvijek u domovini, osjećao s progonjenom Crkvom i narodom, te kad bi mi se pružila prilika da nešto učinim u korist domovinske Crkve, rado sa to činio. Mogu reći da je i na tom polju Providnost upravljala mojim koracima. Uostalom mi smo ljudi oruđe u rukama Božjim, te Bogu ide slava ako se On dostoji nešto dobra učiniti po nama. Utemeljitelj Družbe svetoga Pavla (Paolini), don [Jakov] Alberione (blaženim ga je 27. travnja 2003. proglasio papa sveti Ivan Pavao II., primjedba MIV), znao je reći: “Noi solo guastiamole opere di Dio” (“Mi samo kvarimo Božja djela”).

Inače, posebno se je istaknuo kao vrstan stručnjak za postupke proglašenja svetih. Dovoljno je spomenuti da se sadašnji temeljni propisi za postupke proglašenja svetaca temelje upravo na prijedlogu, kojega je on izradio i kojega je prihvatio i usvojio papa sveti Ivan Pavao II. Jednako tako i papa Benedikt XVI. prihvatio je njegov prijedlog glede načina proglašenja blaženih, toga pretposljednjega stupnja u postupku proglašenja svetih.

I dok je radio za opću Crkvu mislio je i na Crkvu u Hrvata te je tako dao nemjerljiv doprinos proglašenju blaženima Ivana Merza te priznanju mučeništva prezbitera Crkve porečko-pulske Miroslava Bulešića, a dao je i svoj prijedlog za postupak proglašenja svetima blažene Jule Ivanišević i drugaricâ, mučenicâ, poznatih kao Drinske mučenice, i sluge Božjega Josipa Stadlera, biskupa. Istodobno, zahvaljujući upravo njemu, sveti Nikola Tavelić i drugovi, mučenici, proglašeni su svetim na grobu svetoga Petra u vatikanskoj bazilici u Rimu na onako svečan način, suprotno prvotnoj zamisli. Naime, papa sveti Pavao VI. u cijelosti je prihvatio njegovu bogoslužnu i pravnu primjedbu glede oblika i stupnja svečanosti proglašenja tih svetih mučenika iz Jeruzalema.

U svemu je i uvijek bio jedinstveni promicatelj Metkovića i Hrvatske u Rimu i svijetu. I svi su znali da je iz Metkovića i Hrvatske. Time se je ponosio, baš kao i time da je prezbiter Crkve svete splitske, jednoć solinske, i makarske.