Iz tiska je izašla nova knjiga Darka Utovca Najstarije fotografije Slivna koju je objavio Ogranak Matice hrvatske u Čitluku i Ogranak Matice hrvatske u Opuzenu.
Predgovor je napisao Domagoj Vidović:
Kad bi me netko pitao što je bilježito za hrvatski narod, rekao bih da radije gleda nego što čita. Time bih sam sebe okrstio neprosječnim hrvatskim izdankom jer sam za masti (rekli bi Turci boje) slijepac, a svjetlopise (Grci bi rekli fotografije) u knjigama vazda preskačem jer mi smetaju u štavljenju štiva. Ipak me ni takva, kao ocjenjivača na dvoru slivanjskoga kneza, nije mimoišao žuhki bo kalež novoga mu uratka.
Darko se Utovac ovoga puta uhvatio u koštac s najstarijim znanim slivanjskim slikopisima i na temelju njih još jednom ispripovjedio priču o najvećemu neretvanskom poluotoku čije sasvim prirodne međe nikako da spoznaju stanovnici njegova neposredna susjedstva (pa neka se sami prepoznaju jer mi se ne povlači po sudovima). Iz te ću priče izdvojiti tek nekoliko pojedinosti.
Prvo, onima koji misle da je hrvatsko ime proizvod XIX. stoljeća i postupka izgradnje suvremenih naroda (da ne rečem nacija), usta je začepio nazivom hrvatsko konjaništvo koji se već početkom XVI. stoljeća počeo širiti mletačko-osmanlijskom tampon-zonom, isprva u okolici Zadra, a podatak da se tijekom XVII. stoljeća rabio i u Neretvanskoj krajini upućuje na to da razmjerno česte srednjovjekovne potvrde osobnih imena motiviranih etnonimom Hrvat na povijesnome području Trebinjske biskupije nisu slučajne.
Drugo, priču o Gospinoj slici koja se iz Gradca vraća na Grad Slivanjci još nisu poduzetnički iskoristili (pazite, uzeli su nešto Hercegovcima i nisu vratili, to pismohrane ne bilježe barem trista godina), što im ne služi na čast s obzirom na hercegovačke korijene i veze s Pelješcem, pa se Utovac s pravom čudi nepoduzetničkome ozračju u najpoduzetnijemu kutku Neretvanske krajine. Možda je stvar u o tome što se na Gradu danas čuva tek patvorina, a ne izvorna Gospina slika, pa eto prigode Slivanjcima da razmisle malo o tome. Priču o (ne)poduzetništvu dodatno oprimjeruje legenda o Matku Babiću koji je na bijelome konju prolazio kroz zidove s tim da nije posve izvjesno jesu li tijekom njegova pohoda Slivanjci vidjeli i bijele miševe. Bilo kako bilo, možda bi se uistinu priča o vukodlaku Matku i njegovoj zazidanoj kući mogla uvrstiti u ponudu za izletničad (da ne rečem turiste) ili barem ponuditi roditeljima koji muku muče s nestašnom djecom, naravno ne bez odobrenja dječje pravobraniteljice.
Treće, da se štošta u našoj svakodnevici nije promijenilo, pokazuje to što su pošiljke iz Dubrovnika do Slivna putovale šest dana. Nekoć je tako bilo zato što se pošta odvozila triput tjedno, a zašto je tako danas, treba upitati dobitnike Zlatne kune.
Na koncu, ako se pitate je li ocjenjivač (latinski recenzent) malo preduboku zavirio u čašicu, pa piše tek da nešto napiše jer računa na to je čitatelj prosječan Hrvat koji radije gleda nego što čita, niste posve u krivu, ali ako je išta razlučno (da ne rečem latinski differentia specifica) u ovome Utovčevu djelu u odnosu na prethodna, onda su to iskričave crtice iz bivšega slivanjskog života (joj što mi je omilila sveza bivši život koju sam popalio od Joška Božanića) što kao da od zbirke razglednica čine slikomet, pokretnu vrpcu koja kanda je vratila život u slivanjske vrleti. Stoga dopustite Darku da vas povede u razdoblje kad na Slivnu nitko nije slikao (a danas slivanjska općina ima dvije galerije), ali su se slike same šetale te kad je Slivanjcima mjesto utjecajiša (da ne rečem engleski influencera), komaraca i pijavica krv pio vukodlak Matko. Kao prvi sam čitatelj zla oka svjedok da vam neće biti dosadno.
