Klaudia Kežić Mrkonjić na Hrvatskoj radioteleviziji iskazala se radeći u brojnim mozaičnim emisijama. Osim što je izvršna urednica emisije “Kod nas doma”, ovu Metkovku sa zagrebačkom adresom u posljednje vrijeme gledamo kao voditeljicu emisije Art.
O brojnim aspektima njezina televizijskog posla te pojedinostima iz redakcija i studija s Klaudijom Kežić Mrkonjić razgovarao je za Glas Slavonije novinar Marko Dobrecović.
Klaudia, odnedavno vas imamo prilike gledati kao voditeljicu emisije Art. Koliko je Art drukčijeg karaktera od ostalih projekata koje ste kroz karijeru radili te kako ste se adaptirali na njezin format?
– Mnogo toga sam prošla na Televiziji, ali moram priznati da mi je ovo prvo direktno iskustvo s programima iz redakcije Kulture. Ipak, bez obzira na projekt, stvaranje emisije ima ista osnovna pravila, tako da mi se čini da sam se brzo prilagodila, što svakako ne bih mogla bez jako dobre ekipe iz Redakcije, posebice kolege urednika Krešimira Zubčića. Ono što moram istaknuti, kao netko tko je radio u različitim redakcijama i programima Hrvatske televizije, da su upravo ovakvi sadržaji i programi možda najznačajniji doprinos HRT-a, jer, u društvu koje je sve više komercijalizirano, treba biti medijskog prostora i za teme koje obogaćuju naše društvo, a nisu nužno “tvornica novca”. U samo nekoliko mjeseci upoznala samo jako puno zanimljivih ljudi koji imaju što reći i čije je djelovanje možda za većinu tiho, ali ipak jako važno. Ne želimo biti jednodimenzionalno društvo, samo zato što neke teme nemaju masovnu privlačnost, trebamo graditi društvo različitosti i zato je i uloga Hrvatske televizije, posebice Trećeg programa, jako važna. Također, ono što nisam očekivala, puno je lijepih poziva i poruka od prve emisije, pa samo mogu zaključiti da ono što radimo mnogima nešto znači i da Art zasigurno ima svoju publiku i drago mi je da mogu biti dio te priče.
– Trenutno sam, u prvom redu, izvršna urednica emisije Kod nas doma. Kako se radi o dnevnoj, uvijek aktualnoj emisiji koja ide uživo, svaki je dan jako dinamičan. Srećom, cijela ekipa Kod nas doma, na čelu s urednicom projekta Elizabetom Biočinom, sastavljena je od pravih profesionalaca i uredničkih i novinarskih, tako da su i svakodnevni izazovi uvijek pod kontrolom i uvijek možemo računati jedni na druge. I moj posao je tako puno lakši. Otkada sam preuzela vođenje i uređivanje Arta srijedom, ta tjedna dinamika je postala žustrija, ali uz pravu podršku to nije problem. I Redakcija Kulture je jako uigrana, od kolega u režiji, studiju, garderobi i šminki do cijelog uredničkog kolegija koji me je dobro prihvatio i definitivno olakšao posao. Stilistica Nataša Svekler i fonetičarka Višnja Modrić nezaobilazan su dio moje pripreme za Art.
Odakle ljubav prema televiziji i ustrajnost svih minulih godina? Kako je tekla vaša karijera?
– Znate kako ono kažu: “Od malih je nogu pokazivao interes za novinarstvom.” U mome slučaju nije to daleko od istine, jer još se dobro sjećam svog prvog intervjua za školske novine kada sam s kolegicom Ines Babić u osnovnoj školi intervijuirala Enu Begović. Ipak, put do televizije bio je sve samo ne direktan. Ja sam po zvanju profesorica povijesti i sociologije, tako da me je čekalo mjesto u školi i novinarstvo nije bilo ni u planu. Baš u vrijeme kada sam trebala početi raditi u školi, otvorilo se mjesto u dopisništvu Hrvatske televizije u mome rodnom Metkoviću i iz čiste znatiželje prijavila sam se i završila pred kamerama.
Ta prva iskustva u dopisništvu bila su najvažnija za moj profesionalni razvoj jer u dopisništvu nema redakcija ni biranja tema. Radi se za sve emisije, izvještaji, reportaže, javljanja uživo. Moram zahvaliti našoj tadašnjoj maloj ekipi u Metkoviću, kolegama Peri Štrbi, Iliji Marčinku i Juri Jerkoviću, s kojima sam ispekla zanat. Poslije sam preko Informativnog programa došla u Zagreb, gdje sam radila u Hrvatskoj uživo pa poslije u još nekim emisijama. Prije nekih sedam godina prelazim u Zabavni program, prvo kao novinarka, a ubrzo zatim i kao dnevna urednica u Kod nas doma. Posljednje tri sezone sam izvršna urednica te naše popularne emisije i od veljače, jednom tjedno, voditeljica i suurednica Arta srijedom o filmu, kazalištu i serijama.
Koje najuzbudljivije trenutke vam je donio posao novinarke?
– Mnogo je tu zanimljivih trenutaka. Posao novinara je sve osim dosadan. Ipak, neke stresne situacije s početka karijere su mi se urezale u pamćenje. Sjećam se da sam se kao mlada novinarka javljala u središnji Dnevnik HRT-a, što je bila velika stvar. Javljanje je bilo iz Ploča s neretvanskog Maratona lađa. Pobjednička ekipa koja je upravo ušla u cilj, u svom slavlju, nije bila fokusirana na moje pozive da krećemo s javljanjem. Stajala sam sama, i baš kada je trebao biti fijasko, neki dobri čovjek, ne sjećam mu se imena nažalost, ali u mom je srcu ostao zapamćen kao “dobar čovjek”, pitao me je što se događa i dovukao cijelu ekipu oko mene 20 sekundi prije javljanja. I bude baš javljanje uživo kako treba biti. Takvi trenutci nekada mogu usmjeriti cijelu karijeru, a ja sam imala tada sreće da je dobar čovjek bio tu negdje blizu, a čini mi se da me to prati i dalje s većinom kolega s kojima sam radila. Uzbudljivo mi je bilo i prošlo ljeto, kada sam na poziv urednice Diane Roko vodila svoju prvu studijsku emisiju – Prizmu.
Što ste naučili o sebi, drugima, svemu ostalom za duge profesionalne karijere?
– Mislim da prethodni odgovor dijelom odgovara i na ovo pitanje. Jednu stvar uvijek brzo naučiš, a to je da sam ne možeš mnogo, posebice u poslu kao što je televizijsko novinarstvo. Kada gledatelj gleda emisiju, fokusiran je na voditeljicu ili voditelja, a sigurno ne razmišlja o tome koliko je ljudi iza kamere. Urednici, redatelji, snimatelji, novinari, montažeri, osvjetljivači, šminka, garderoba, tehnička podrška, svi oni odrade svoj posao, tako da sve na ekranu funkcionira kako treba i upravo oni čine sve ono što treba da se njihov posao, na neki način, ne primijeti. I ako imate dobru ekipu, mislim da ovo vrijedi i za mnoge druge profesije, posao postaje lakši i rezultat bolji. Sad se ježim od sreće kad se sjetim kolega kao što je Vesna Luković Žarn, koji su mi došli pružiti podršku na prvom snimanju Arta.
Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?
– Napravila bih veliku nepravdu kada bih izdvojila samo jedan savjet. Radila sam, posebice u informativnom programu, s nekim od najvećih novinarskih i uredničkih imena u Hrvatskoj. Tu je bilo izvrsnih voditelja redakcija, urednika Dnevnika, kolega novinara, voditelja i u svakoj interakciji s njima nešto naučiš i tako gradiš svoj put. U svemu tome nekada naučiš i ono što ne treba ili kako ne treba raditi, ali tako se gradi profesionalna osobnost. Čini mi se da danas imamo sve manje vremena i strpljenja saslušati tuđa iskustva, naučiti nešto iz iskustva drugih, a to zna biti dragocjeno. U vrijeme procvata tehnologija, komunikacija postaje sve više jednosmjerna i neosobna. Ne trebamo zaboraviti slušati, to je možda dobar savjet.
Pokraj ozbiljnih izraza lica, prisutnih u informativnom programu, njegujete li dijete u sebi? Na koji način? Što radite s velikim entuzijazmom?
– Kao što zabavni program nije samo zabava, ni informativni ne znači biti samo ozbiljan. Svaka redakcija ima svoju dinamiku i odnose, “šaku suza, vriću smija”. Bez toga ne bi bilo ni posla. Ja osobno uživam u interakciji s kolegama, kada je ta komunikacija pozitivna i malo više od posla. Imam sreću da radim u takvoj redakciji i još kada se poklopi neka tema koja me posebno zanima, djevojčica u meni pleše.
Piše: Marko Dobrecović / Glas Slavonije
Foto: Matko Švarc
