Jučer, 11. travnja 2025. u talijanskom gradu Vicenci u 101. godini života preminula je Nataša Medović – Gustini, vijest koji je potiho do nas došla od Mije Igora Ostojića i Marija Talajića.

Mnoge će njezino prezime Medović podsjetiti na hrvatskog slikara Matu Celestina Medovića iz Kune Pelješke, važnim predstavnikom hrvatske slikarske scene druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, koji je bio čest gost u Neretvanskoj krajini i u kojoj je često pronalazio inspiraciju i motive za svoja djela.

Ne slučajno! Nataša je bila Celestinova pranećakinja, rođena je u Metkoviću 29. studenoga 1924. godine u kući trgovca Angelopulosa (Anđelopolja). Majka joj se zvala Anka, a otac Ante Medović, tada direktor podružnice Ljubljanske banke u Metkoviću. Ante je zadužio Metković i činjenicom da je bio suosnivač i prvi predsjednik prvog metkovskog nogometnog kluba Narona osnovanog 1919. godine. Bili su vrlo vezani uz još jednu pelješku obitelj koja je iznjedrila za sada jedinog biskupa iz Metkovića, obitelj Carević. Ante Medović je bio poznat i kao jedan od najvećih dobrotvora u povijesti Neretvanske krajine.

Nataša je u Metkoviću provela rano djetinjstvo a potom se s obitelji preselila u Crkvice na Pelješcu, u kuću koju je sagradio stric njezina oca, spommenuti Celestin Medović, a gimnaziju je pohađala u Krku i Splitu.

– Moja metkovska idila završava godine 1931., kad se moj otac povukao iz aktivne službe, te se preselio u Crkvice u Celestinov ljetnikovac… – izjavila je prije nekoliko mjeseci u razgovoru s Mijom Igorom Ostojićem.

Udala se za Talijana dr. Ervina Gustinija koji je, kako je sama posvjedočila, odlično govorio hrvatski jezik proučavajući hrvatsku književnost, a u kući se govorilo hrvatski. Njezin sin Igor je rođen u Firenzi, u Veneciji je završio Akademiju likovnih umjetnosti (smjer slikarstvo), obranivši disertacija o slikaru Celestinu Medoviću, i vrlo je vezan za Hrvatsku. Član je HDLU Istre, HDLU Zagreba, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), živi i djeluje u Puli.

Zašto ovo pišemo? E to je Metković, grad na jugu Hrvatske koji je u njemu sklonim povijesnim okolnostima u 19. i 20. stoljeća u sebe sklonio mnoge došijence koji su svojom svježinom unijeli dašak novoga i tako obogatili njegovu šest stoljeća dugu povijest na razmeđu carstava i republika. Oni su ponekad tu bili u prolazu, po nekoj službeničkom dužnosti, stoga i zaboravljeni. Na nama je da ih ponekad činjenično dotaknemo i otkrijemo je naraštaju kojemu je pripalo da nastavi graditi ovaj naš grad.

Nataša, do jučer nastarija Metkovka po rođenju, jedna je od njih. Nikada nije zaboravila svoje korijene premda ju je znatiželja i želja za učenjem odvela u mnoge krajeve svijeta. Njoj su hrvatski jezik, neretvanska i pelješka zemlja, More i Rijeka trajno ostali u mislima i nije dopustila njihovo iskorijenjenje iz svoje svijesti. To je posvjedočila u jednom kratkom obraćanju učenicima OŠ Stjepana Radića – Metković 2013. godine kada se prisjetila Obrada Gluščevića ili, kako su ga odmila zvali, Buće.

Neka blago počiva u Gospodinu!