POMICANJEM kazaljki sata za jedan sat unatrag, s 3 na 2 sata, završilo je ljetno i počelo zimsko računanje vremena, a time se mijenja razdoblje tarifa za obračun električne energije te je obvezna vožnja automobila s upaljenim svjetlima i tijekom dana.
Povratkom na zimsko računanje vremena razdoblje više tarife za obračun električne energije je od 7 do 21 sat, dok se po nižoj tarifi obračunava od 21 sat do 7 sati ujutro.
Vozači, pak, moraju obavezno danju upaliti dnevna/kratka svjetla pri vožnji automobila.
“Na motornim vozilima za vrijeme vožnje danju moraju biti upaljena dnevna ili kratka svjetla u razdoblju od 1. studenog do 31. ožujka. Na motociklu i mopedu za vrijeme vožnje danju moraju biti upaljena svjetla tijekom cijele godine. Novčanom kaznom od 30 eura kaznit će se za prekršaj vozač koji postupi suprotno odredbama ovog članka”, stoji u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama.
Kada će se pomicanje sata ukinuti?
Unatoč tome što je u ispitivanju javnog mnijenja 2018. velika većina od 4.8 milijuna sudionika ankete u EU izrazila želju da se ukine pomicanje sata i što je Europska komisija nakon toga sastavila prijedlog da se to učini, do toga još nije došlo.
Krajem 2022. nagađalo se da bi ovaj problem među svoje prioritete mogla uvrstiti Švedska za svojeg predsjedanja Europskom unijom. Međutim, za sada nema indicija da će se to dogoditi. Švedska je na svojim stranicama objavila da su njezini prioriteti sigurnost, konkurentnost, zelene i energetske tranzicije, demokratske vrijednosti i vladavina prava. Jedan od ključnih razloga zašto još nema ukidanja prebacivanja vremena u EU je to što se države ne mogu dogovoriti na kojem će vremenu ostati kao trajnom – zimskom ili ljetnom.
Kada se rasprava konačno pokrene i sporazum postigne, trebat će još najmanje jedna do dvije godine kako bi se osiguralo da usluge prijevoza, uključujući vlakove i letove, prilagode svoje rasporede. To znači da bi prebacivanje vremena moglo najranije biti ukinuto 2025.
Do danas su od prebacivanja vremena odustale sljedeće zemlje: Alžir (posljednji je put promijenio satove 1981.); Brazil (1932.); Egipat (2015.); Falklandski otoci (2010.); Filipini (1990.); Hong Kong (1979.); Island (1968.); Indija (1945.); Indonezija (1963.); Irak (2007.); Južnoafrička Republika (1944.); Kina (1991.); Kolumbija (1993); Pakistan (2009.); Peru (1994.) i Rusija (2014.).
Duga povijest prilagodbe računanja vremena
Ideja o prilagođavanju računanja vremena raznim dijelovima godine nije novost; ona je prisutna već stoljećima. Primjerice, u Rimskom Carstvu sat je definiran kao jedna dvanaestina dana, odnosno vremena koje je proteklo između izlaska i zalaska sunca. Budući da je trajanje dana variralo s godišnjim dobima, to je značilo da se mijenjala i duljina sata. Sat je zimi trajao 44 minute, a ljeti 75.
Britanski graditelj William Willett iz Chislehursta lobirao je za prihvaćanje ljetnog računanja vremena u svojem pamfletu Traćenje dnevnog svjetla iz 1907. godine. Navodno je doživio prosvjećenje dok je jedno jutro jahao konja. Shvatio je da “sunce obasjava zemlju nekoliko sati svaki dan dok mi još spavamo”, dok s druge strane “ostaje samo kratka čarolija opadajućeg dnevnog svjetla u kojem možemo provesti kratko razdoblje slobodnog vremena koje nam je ostalo na raspolaganju”.
U Sjedinjenim Državama ideja se povezuje s Benjaminom Franklinom. Dok je bio američki veleposlanik u Francuskoj 1784., Franklin je u eseju Ekonomski projekt za smanjenje troškova svjetla u šali predložio Francuzima da ustaju sat ranije kako bi uštedjeli vosak za svijeće. Koncept je u SAD-u usvojen 1918.
Ljetno računanje vremena (DST), u kojem se satovi pomiču jedan sat unaprijed u rano proljeće i vraćaju jedan sat unatrag u jesen, prvi put je u Europi 1916. godine uvela Njemačka u nastojanju da u jeku Prvog svjetskog rata smanji potrošnju ugljena kako bi ga mogla koristiti za svoje tvornice oružja. Većina susjednih zemalja, uključujući i Veliku Britaniju, SAD i Australiju, kasnije je slijedila njezin primjer.
Praksa je u Europi uglavnom napuštena nakon Drugog svjetskog rata. Ponovno je uvedena 1970-ih zbog naftne krize, odnosno zbog arapskog uvođenja embarga na naftu zapadnim zemljama koje su podržavale Izrael. Tu je razlog opet bila želja da se smanji potreba za umjetnim svjetlom, a time i potrošnja energije zbog poskupljenja nafte.
Loš utjecaj promjene na zdravlje
U međuvremenu su brojne studije pokazale da je utjecaj prebacivanja na ljetno računanje vremena na potrošnju energije u suvremenim uvjetima zanemariv, dobrim dijelom zahvaljujući napretku tehnologije.
S druge strane, sve je više dokaza da prebacivanje ima negativne učinke na zdravlje.
Primjerice, pokazalo se da u tjednu nakon prijelaza na ljetno računanje vremena raste broj srčanih udara te probavnih i imunoloških bolesti. Također se bilježi blago povećanje u broju prometnih nesreća. Dugoročno gledano, prebacivanje može imati negativne učinke koji će se manifestirati u obliku depresije, usporenog metabolizma, debljanja i glavobolja.
Uzrok ovih zdravstvenih problema je to što prebacivanje narušava naš prirodni cirkadijski ritam, odnosno biološki sat koji je usklađen sa Suncem.
Gradsko izborno povjerenstvo objavilo je podatke o izlaznosti birača na izbore za članove vijeća mjesnih odbora na području Grada Metkovića do 11 sati.
1. Za članove Vijeća Mjesnog odbora Centar Metković – biračko mjesto br. 1. Zgrada političkih stranaka, izašlo je birača: 151 ili 2,04% od upisanih birača
2. Za članove Vijeća Mjesnog odbora Sveti Nikola Metković – biračko mjesto br. 2. OŠ Don Mihovila Pavlinovića, izišlo je birača: 90 ili 1,76% od upisanih birača
3. Za članove Vijeća Mjesnog odbora Vid – biračko mjesto br. 3. Društvene prostorije Vid, izišlo je birača: 25 ili 3,95% od upisanih birača
4. Za članove Vijeća Mjesnog odbora Prud – biračko mjesto br. 4. Područna škola Prud,izišlo je birača: 26 ili 6,26% od upisanih birača
5. Za članove Vijeća Mjesnog odbora Glušci – biračko mjesto br. 5. Društvene prostorije, izišlo je birača:7 ili 14,58% od upisanih birača
Na mjesnom igralištu u Momićima danas su se okupile 32 ekipa s jednim ciljem: skuhati toć koji će po nepcima žirija 9. Toćijade u Momićima biti proglašen najukusnijim.
Uspjelo je to ekipi Gostiona Crazy Horse. Njima je osmočlani žiri dodijelio 79 bodova, pet bodova manje žiri je dodijelio drugoplasiranoj ekipi Jeguljari i žabari a 72 boda trećeplasiranoj ekipi Gurmani rujnička dica. Drvena medalja pripala je ekipi Roglićevi sinovi.
Nagradu za najljepše dekorirani stol dobila je ekipa Uvik kontra, najveselijom i najbrojnijom ekipom je proglašena ekipa razbribrižnog naziva Kako bilo.
Zabava se nakon podjele nagrada nastavila dugo u nož uz živu glazbu i obilje dobre spize.
Gastronomsko-zabavnu manifestaciju Toćijada u Momićima organizirala je KUU Škrapa koja će uskoro objaviti veliku fotogaleriju na svojoj Facebook stranici.
Marin Batinović je prvi pogodio Iza Vage, kapetan Neretvanca bio strijelac u 55. minuti, i taj rezultat je bio sve do sudačke nadoknade kad je izjednačila Neretva pogotkom kapetana Eduarda Raguža nakon ubačaja Domagoja Zovka iz slobodnog udarca. Početkom nastavka Neretvanac je imao prilike postići još koji pogodak. Nije to iskoristio.
Neretvanski ElClasico je odigran pred 800 gledatelja, domaćin je imao želju pobjedom preskočiti susjeda na tablici, ali i dalje ima bod manje, piše Dubrovački vjesnik.
1 of 2
U Splitu GOŠK Dubrovnik 1919. je dvadeset minuta prije kraja ostao s desetoricom, opet je, kao i prije neki dan u Posedarju Vlaho Skaramuca zbog drugog žutog morao u svlačionicu prije vremena. I dok je dubrovački sastav kod Hrvatskog viteza uspio osvojiti bod, sad to nije kod RNK Split. Domaćin je do pobjede stigao pogotkom u 87. minuti.
Udruga osoba s invaliditetom Prijatelj iz Metkovića već tradicionalno uoči svetkovine Svih svetih i Dušnog dana prodaje prigodne proizvode za posjet grobova najmilijih.
Na njihovim štandovima, na već uobičajenim lokacijama po gradu možete kupiti lampione, svijeće i cvijeće iz naše vlastite proizvodnje. Prodaju je započela danas, 28. listopada i trajat će do 2. studenog.
Ove godine u vremenu od 9:00 do 17:00 proizvode UOSI Prijatelj možete kupiti na sljedećim lokacijama:
Upravni odbor Hrvatskog rukometnog saveza jednoglasno je na svojoj 6. sjednici razriješio Nenada Šoštarića izborničke funkcije hrvatske ženske seniorske reprezentacije, a zatim izabrao i potvrdio Ivicu Obrvana za novog izbornika, objavio je HRT.
Riječ je o vrhunskom stručnjaku koji je do sada vodio najjače hrvatske klubove poput Metkovića, Medveščaka, Zagreba, ali i inozemne Gorenje Velenje, Chambery. Bio je izbornik i dviju muških reprezentacija, Sjeverne Makedonije te Bosne i Hercegovine.
Ivica Obrvan trenutačno obnaša dužnost trenera RK Podravka Vegete.
Podsjetimo, dosadašnji izbornik Nenad Šoštarić prihvatio je ponudu i postao trener Zagreba.
Kraljice šoka za mjesec dana očekuje Svjetsko prvenstvo kojem su domaćini Švedska, Danska i Norveška tako da je pred novim izbornikom iznimno kratko vrijeme za pripremu reprezentacije.
– Želio bih se zahvaliti Hrvatskom rukometnom savezu na imenovanju. Izuzetna mi je čast što ću postati trener ženske reprezentacije. To je veliko priznanje, ali i velika odgovornost. Zahvaljujem se naravno i klubu Podravka Vegeti koji je pristao i prihvatio moju dvostruku ulogu. I za njih je to vjerujem velika čast. Znate i sami da zbog natrpanog kalendara natjecanja nemamo mnogo vremena za upoznavanje i pripremu ekipe za Svjetsko prvenstvo, ali mogu reći da imamo sreću jer je ekipa dugo na okupu, dobro posložena, ima svoju čvrstu okosnicu i igru. Nadam se samo da će sve biti zdrave i na raspolaganju kada se uskoro okupimo. Svjetsko prvenstvo je veliki izazov za sve nas, rekao je Obrvan.
U organizaciji Udruge lađara Neretve u Gradskome kulturnom središtu Metković dana je predstavljena monografija ’25 godina Maratona lađa’.
Monografiju je izdala Udruga lađara Neretve. U sedamnaest ulančanih poglavlja iz pera znalaca koji sumiraju svoja dosadašnja istraživanja o neretvanskoj trupi i lađi te se monografija naširoko govori o značenju trupe i lađe u svakodnevnom životu stanovništva doline Neretve.
Na samome početku okupljenima se obratio predsjednik Udruge lađara Neretve Luka Oršulić, a potom su o monografiji govorili: recenzent dr. sc. Branko Belamarić te autori tekstova i urednici prof. dr. sc. Zoran Curić, prof. dr. sc. Nenad Bobanac, mag. etnologije Nikolina Luketić Delija, dipl. ing. Damir Fabijanić te dipl. iur. Ante Šprlje, ujedno i predsjednik Nadzornog odmora UL Neretve.
1 of 7
Na predstavljanju monografije su, između ostalih, nazočili župan Nikola Dobroslavić, županijska pročelnica Žaklina Marević, zamjenik gradonačelnika Metkovića Robert Doko, predstavnici gradova i općina doline Neretve iz Doline Neretve te susjedne Bosne i Hercegovine, predstavnici MUP-a, vatrogasaca, Lučke uprave, Lučke kapetanije, HGSS-a, turističkih zajednica, udruga iz doline Neretve te bivši i sadašnji lađari i lađarice.
U sklopu predstavljanja monografije dodijeljene su i plakete pojedincima zaslužnima za doprinos očuvanju i promicanju neretvanske lađe. Priznanja su dobili nekadašnji predsjednik Udruge lađara Neretve Marko Marušić, župan Nikola Dobroslavić, Ivan Burić, Ante Glamuzina Lemza te posthumno Ivan Šprlje te Tomislav Zubčić Zupa. Program je vodila Jadranka Bulić, a svojim nastupom su ga uveličali Klapa sv. Nikola te Marijo Jurković u ulozi kneza Domagoja.
Večeras je u Gradskoj knjižnici u Metkoviću simpatični meteorolog Zoran Vakula održao radionicu za djecu pod nazivom Vremenaste priče.
Radionica se temelji na seriji slikovnica o različitim meteorološkim pojavama.
1 of 9
Pojavu ‘Vremenastih priča’ Zoran Vakula najavio je riječima: S proljećem, kao kakva lasta, od dvojice entuzijasta, s nešto, al’ ne puno kontrasta, za većinu mlađeg uzrasta, bez obzira kakvog su rasta, dolazi priča vremenasta. I to prva, “Vjetropirasta”. Šarenkasta, nimalo tmasta. Ozbiljna, ali i djetinjasta. Povremeno i vragolasta. Nekima čak možda i luckasta, ali nikako budalasta. Gdjekad k’o vjetar zvrkasta…“
U poučnim interaktivnim slikovnicama koje su oplemenjene lijepim ilustracijama (Nik Titanik), Zoran Vakula kroz jednostavnu priču i simpatične junake poput dječaka Vala u Vjetropirastoj slikovnici, djevojčice Vedrane u Oblačastoj, Sunčice u Sunčastoj, Snješka u Pahuljastoj, Rose u Kapljičastoj i dječaka u Munjastoj opisuje prizore iz prirode i objašnjava osnovne meteorološke elemente i pojave poput kiše, snijega, tuče, rose i mraza, munje i gromova, kako se ponašati za vrijeme grmljavine, vjetra i oluje…
Vremenaste slikovnice potiču djecu na promatranje svijeta oko sebe, da predviđaju, zaključuju, igraju se, istražuju prirodu i pojave u prirodi.
Čak dvije ekipe učenika OŠ Stjepana Radića – Metković izborile su plasman na državno natjecanje školskih sportskih društava u krosu, i to učenici do 6. razreda i učenici do 8. razreda, objavila je OŠ Stjepana Radića.
U utorak, 24. listopada 2023. godine na stadionu Lapad u Dubrovniku, u organizaciji Županijskog školskog športskog saveza održano je natjecanje u krosu za djevojčice i dječake do 6. razreda.
Za Školsko sportsko društvo Predolac koje vodi uč. tjelesne i zdravstvene kulture Boris Brčić nastupili su: Franko Bebić, Petar Božinović, Jakov Crnjac i Mile B.aće. Nakon istrčanih 1000 m ekipa dječaka zauzela je 1. mjesto u konkurenciji od 14 ekipa.
Posebno priznanje stiglo je i našim učenicima Franku Bebiću i Ivanu Vrnogi koji su bili najbrži pojedinci među svojim vršnjacima iz drugih škola Dubrovačko-neretvanske županije.
Nastavniku Borisu i učenicima, županijskim prvacima, iskrene čestitke na prilici da našu školu i županiju predstavljaju na državnom natjecanju koje će se održati 27. i 28. studenoga u Poreču, objavila je OŠ Stjepana Radića.
U četvrtak, 26. listopada u zavjetnoj crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu služena je misa zadušnica za Metkovca, dubrovačkog biskupa-mučenika Josipa Mariju Carevića. Misu je predvodio salezijanac don Josip Krpić.
Propovijed don Josipa Krpića…
1 of 4
Biskup Josip Marija Carević je rođen 16. veljače 1883. u Metkoviću. Školovanje je završio u Splitu i Rimu, gdje je doktorirao filozofiju i teologiju. Zaređen je za svećenika Splitske biskupije 28. listopada 1908. godine. Bio je ugledan splitski svećenik i vjeroučitelj na realnoj gimnaziji. Imenovan je dubrovačkim biskupom 13. travnja 1929., posvećen je za biskupa 4. kolovoza 1929. godine u Zagrebu, a ustoličen u Dubrovniku 8. rujna 1929. Ostaje biskupom Dubrovačke biskupije do 1940. godine, kada je odlukom Svete Stolice umirovljen, a upravu biskupije preuzima apostolski administrator mons. Pavao Butorac, biskup kotorski.
Biskup Carević dolazi u Zagreb, te se kao umirovljeni biskup nastanio na području župe Sv. Marka u Zagrebu, u Jurjevskoj ulici. Povremeno je obilazio po Zagrebačkoj nadbiskupiji i držao prigodne svečanosti. Tako je 13. lipnja 1940. u župi Kloštar Podravski obavio blagoslov barjaka Društva katoličkih muževa, a 16. lipnja 1940. godine obavio je svečanost prve sv. Pričesti. Ostao je ondje kao župnikov gost osam dana, jer je kloštarski župnik Alojzije Stella bio također ranije svećenik Splitske biskupije. U srpnju 1941. godine bio je u župi Peteranec i obavio svečanu posvetu glavnog oltara u župnoj crkvi. Nalazimo također da je 25. kolovoza 1943. godine, bio ponovno u Kloštru Podravskom, te ondje 27. kolovoza dijelio sakrament sv. Potvrde. Ostao je u župi kao gost do 10. rujna 1943. godine i dijelio sakrament sv. Potvrde u Ferdinandovcu i Kalinovcu.
Spisi u Arhivu Biskupske konferencije govore da je trebao postati njezin generalni tajnik, odnosno vojni ordinarij.
Prema jednom svjedočenju, došla je na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 1943. godine delegacija ljudi iz župe Veliko Trgovišće moliti svećenika za ispomoć o božićnim blagdanima za filijalu Strmec. Svećenika nije bilo dovoljno ni za redovite potrebe župa, a kamoli da idu u filijalne kapele, pa je uprava nadbiskupije kanila ljude odbiti. To je čuo biskup Carević i on se ponudio da pođe za božićnu ispovijed i božićne blagdane u Strmec. Tako je otišao u prosincu 1943. u Zagorje i nikad se više nije vratio u Zagreb. Naime, biskup je nakanio i ostati ondje.
Kuća u kojoj je biskup stanovao bila je drvena, sada je na njezinom mjestu zidana kuća. Svaki je dan služio Svetu misu u kapelici Majke Božje u Strmcu, dijelio svete sakramente, te je bio od pomoći i koristi župniku u Velikom Trgovišću vlč. Matiji Horvatu, koji je ondje bio župnikom do svoje smrti 1960. godine.
Nadbiskup zagrebački, mons. dr. Alojzije Stepinac pozivao je biskupa Carevića u Zagreb, bojeći se za njegov život, zbog blizine partizanske zone, no on je to odbio, držeći da dobro poznaje partizane i da mu se neće ništa dogoditi.
Rudolf Komerički, župnik u Velikom Trgovišću, spominje u svom pismenom izvješću od 3. listopada 1990. godine da se biskup Carević “tokom svog boravka ovdje gotovo svakodnevno susretao s partizanima, jer je Strmec bio njihovo područje. Bio je s njima u dobrim odnosima, služio za njih mise i ponekad sprovodio njihove poginule. Zlo se dogodilo odmah prvih dana po svršetku rata kad ga je jedan župljanin, s kojim je bio posebno dobar i povezan i pred kojim je mogao otvoreno iznijeti svoje mišljenje o svemu, pa i o partizanima, možda i ne sluteći zlo, uvukao u klopku. Partizani su čuli što biskup Carević misli o njima. Tada su ga uhvatili i nakon strašnog mučenja ubili u šumi na području župe Luka. Značajno je spomenuti da je biskup svojim mučiteljima prorekao kako će koji umrijeti, što se i ostvarilo, jer kad sam došao u ovu župu, još su trojica njegovih mučitelja bila na životu i točno su tako završili kako im je biskup prorekao. Za grob mu se točno ne zna, ali se zna šuma u kojoj je pokopan.”
Iz jednog drugog ranijeg zapisa doznali smo neke zanimljive detalje koji nadopunjuju župnikovo izvješće. Kako je biskup Carević svaki dan služio Svetu misu na Strmcu i išao onamo i natrag pješice, na povratku se znao zaustaviti u klijeti Andrije Korabelija iz Domahova. Bio je to dobar i plemenit čovjek. Nije bio partizan, te je biskup s njime mogao otvoreno porazgovarati. Andrijin sin bio je u partizanima. Iako su partizani općenito dobro gledali na biskupa Carevića, ipak su mu postavili zamku. Biskup se i toga dana, navratio svom znancu ne sluteći ništa zla.
No, partizani su, odnosno sada nova vlast, nagovorili toga čovjeka da postavi biskupu Careviću neka pitanja o svjetskoj i domaćoj situaciji, o novoj vlasti i slično. Biskup je otvoreno govorio što je mislio, vjerojatno nešto i kritički, ne sluteći da je u zamci i da ga četvorica ili petorica prisluškuju. Oni su bili na tavanu u zasjedi. Odmah su skočili, zgrabili biskupa i poveli natrag prema Strmcu. Bio je uhićen i najprije grozno mučen. Ljudi su vidjeli i zapamtili što se dogodilo ali su se bojali bilo što reći. Pročulo se da su biskupa tukli, jašili na njemu, parali ga nožem, rezali mu organe i konačno da ga je jedan dokrajčio metkom iz pištolja. Bilo je to, po jednima, polovicom travnja, a po drugima polovicom svibnja 1945. godine u šumi, na tromeđi od granice župe Veliko Trgovišće prema župi Luka i Klanjec, ispod kapelice na Strmcu. Tu je biskup Carević ubijen i pokopan.
Spomenuli bismo iz tog starijeg zapisa i činjenicu da su se, prema pričanju ljudi, ispunila proročanstva biskupa Carevića. Glavni zločinac koji je sve isplanirao i tukao biskupa, nestao je 1954. godine, i on i njegova žena. Sve istrage nisu ih našle. Kćerka mu je radila na policiji u Zagrebu, vodila se poduža istraga, te su ih napokon našli pokopane na njivi, na kojoj su u jesen posijali pšenicu. Već je i pšenica porasla i nitko nije ni pomislio da su ondje. Ubio ih je njihov sin, pokopao na njivi gdje je svježe bila posijana pšenica, nadajući se da će tako zametnuti svaki trag. Neki K., koji je biskupu prijetio pištoljem i konačno ga, nakon zvjerskog mučenja i mrcvarenja ubio, – kasnije je i sam bio nehotice ubijen od svoga druga. Na vojnoj vježbi u Krapini, njegov kolega, čisteći oružje, nehotice ga je ubio iz pištolja. T. iz Velikog Trgovišća, gulio je biskupu kožu i rezao udove; kasnije je i sam umro u groznim mukama od raka. Čovjeku koji je jašio na biskupu i tukao ga, biskup je navodno prorekao da ga čekaju velike muke. Umro je u teškom stanju, ali ga je župnik Komerički ipak ispovjedio, što neki pripisuju zagovoru biskupa Carevića. Petom, D. K. iz Vižovlja, koji se derao na biskupa, biskup je navodno uzvratio kako će ih biti mnogo u obitelji, ali će svi biti bez mira i blagoslova Božjega. Navodno da je tako i bilo. Mnogo ih je bilo u obitelji, dosta su posjedovali iza rata, ali nemir i nesloga sve su raznijeli. Narod pamti i prenosi tu predaju, tvrdeći da je to stoga što su tako grozno i zločinački mučili i konačno ubili nedužnog biskupa Carevića, za kojeg još biskupi u Pastirskom pismu od 20. rujna 1945. godine tvrde da ne znaju gdje je i što se s njim dogodilo. Nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić dobio je jedno pismo 1995. godine, u kojem svjedok navodi da su biskupa Carevića iz sela Vižovlja odvela četiri partizana. “Pogubljen je u šumi “Puškara” na području župe Luka.” Dok su ga vodili na pogubljenje, zlostavljali su ga, jahali i mučili. “Morao si je iskopati grob. Prije smrti svakom je posebno prorekao sudbinu!”
Župnik Matija Horvat nije, nažalost, vjerojatno iz obzira i straha pred osvetom, ništa ubilježio u župnu spomenicu o tom strašnom zločinu. Horvatov nasljednik vlč. g. Rudolf Komerički, sadašnji župnik u Velikom Trgovišću, čuo je priče od ljudi o raznim detaljima tog nezapamćenog zločina nad biskupom Carevićem, glede kojega nikad nije vođena istraga niti su zločinci bili suđeni ili kažnjeni. Takvi zločinci bili su “ugledni” u novoj vlasti i narod ih se strahovito bojao. Zanimljivo je kao primjer spomenuti kako je vlč. g. Ivan Fink, nekoć župnik u Velikoj Erpenji, koga su također htjeli ubiti, a spasio se bijegom, kao umirovljeni župnik došao na ispomoć u Veliko Trgovišće, dok je vlč. Rudolf Komerički bio bolestan. Vodio je jedan sprovod. Vidio je još živog i jednog mučitelja biskupa Carevića, koji ga je pokušao likvidirati. Prošle su mnoge godine, došla su nova vremena, ali vlč. Fink se doslovno tresao od straha kad se sjetio tog sprovoda. Jer, ljudima se znalo utjerati strah u kosti. Onda nije ni čudo što je prošlo i 45 godina od zločina nad biskupom Carevićem, a da istina o njemu tek sada izlazi na vidjelo.
Zanimljivu izjavu o biskupu Careviću dao je u Klanjcu, 10. lipnja 1993. godine Zvonko Knezić Društvu ratnih veterana “Hrvatski domobran”. On ističe, da je biskup Carević došao rodbini u Vižovlje, općina Veliko Trgovišće. “Hodao je služit sv. misu u crkvu na Strmec, 3 km udaljenu od mjesta stanovanja. Dne 19. 3. 1945. došla je posada iz Velikog Trgovišća u crkvu, gdje je Biskup obavljao obred, pa su odveli njega i više vjernika, među kojima je bio i danas živ Filko iz Polica. Bili su odvedeni u školu u Veliko Trgovišće na ispitivanje. Prvi je bio pušten Biskup. Potom Filko i drugi. Biskup se vratio rodbini u Vižovlje. Onamo dolazi Martin Kralj, partizanski terenac i traži jesti. On odvodi Biskupa 3 km daleko, do mjesta Vadine, južno od crkve, tromeđa Luka-Domahovo-Klanjec. Na tom putu je jašio Biskupa, pozvao seoskog barbira (veterinara) koji ga je morao uškopiti. Nakon toga mu je izbio zlatne zube, te iz tijela rezao kožu u obliku “žnirancov”. Kad je Biskup izdahnuo, pokopao ga je. Uz put je bagremova šuma, pa je na mjestu ukopa posadio bagrem.
Pisac Mirko Ivanjek izdao je knjigu Veliki petak 1945. Biskup Josip Maria Carević. Život za narod – smrt u ime naroda. Bogdan Radica, u svojoj knjizi, bilježi svoj susret u Beogradu u hotelu Majesticu s donedavnim čelnikom Orijune, visokopozicioniranim partijskim čovjekom Ljubom Leontićem i dr. Milošem Žankom, koji ističu, da „konačno Hrvate treba integrirati u Jugoslaviju. Hrvati moraju osjetiti i shvatiti da ne mogu biti ništa drugo nego Jugoslaveni. Zato treba likvidirati svaki pa i najmanji trag hrvatstva.
Drugo što se mora učiniti, to je ubiti jednog biskupa, tako da narod izgubi svaki strah od Boga i Crkve“. Leontić je bio mišljenja, da „treba udariti na dva bunkera – HSS i Katoličku crkvu. Neka svijet vidi da se ne bojimo ni Crkve ni HSS-a“. Trebalo je naći povod. Spominje se neki okršaj na strmečkom groblju između ustaša i partizana, kada su stradali i neki članovi partizanskih obitelji, pa su zbog toga navodno optužili biskupa Carevića da je otkrio partizanske položaje. Po tome bi bio osuđen na smrt po prijekom partizanskom sudu, kojem je predsjedala neka Slavica Kosović iz Vadine. Put od Vižovlja preko Vadine do šume Puškare, očito je bio dugačak i mukotrpan za biskupa Carevića, koji je predstavljao Crkvu, „tako omraženu ustanovu masonima, orijunašima i komunistima“.
