Nepisano je pravilo da u nogometu na tisuću djece uspije jedno. Što je to uspjeh i kako ga definirati, ostavit ćemo za neku drugu priliku. Po nama je uspjeh ostati u sportu cijeli život, ako je taj sport nogomet i ako se ostane nogama čvrsto na zemlji, onda čim više. Tko se nije okušao, teško će znati koji su gušti, a i nevolje, odigrati niželigašku nogometnu sezonu od početka do kraja. Oni koji u tome uspijevaju znaju kako se postaje institucija u tome društvu.

Marin Jelčić Mara je još mlad, ali je na dobrome putu da postane ono što su recimo Hajduk Stipe Valenta s Klisa, Ante Rajčić iz Gomilice, Ante Ajduk Duka iz Opuzena ili Baldo Ante Terze iz Stobreča, piše Dalmacija danas.

Stoga smo upravo Jelčića, dok se likom i djelom nije institucionalizirao, zamolili da nam odškrine vrata voljenog kluba.

Tajnik ste koji je u zadnjih petnaest godina propustio samo četiri utakmice i koji živi za kvartovski klub. Dajte nam se prvo predstavite i opišite nam taj nagon da budete u klubu kojega svjetla reflektora rijetko kada zabljesnu…

– Ma gledajte, prvo ne bih htio da taj reflektor koji spominjete usmjerite samo na mene. Svi komplimenti gode, ali ja sam samo mali kotačić u klubu. Mene vodi prvenstveno ljubav prema desnoj strani Metkovića. Mi smo obiteljski vezani za klub, moj je otac Martin čovjek kojega ćete vidjeti na fotografiji koja je fotkana 1975. kada je ONK odigrao prvu utakmicu. Brat Nikola igra za prvu momčad i trenira djecu, tako da ja jednostavno nemam kud nego u moj kvartovski klub.

Ovo je trinaesta Godina da ste na mjestu tajnika? I makar će vaši vjerni navijači Jajani kazati kako o mrtvima, bivšima i NK Neretvi moraju kazivati sve najbolje, nama je rečeno da su vas iz gradskog rivala nekoliko puta zvali.

– To što su vam Jajani kazivali djelomično je istina. Sve mi je to nepotrebno spominjati, kako ovdje ne pričamo o meni nego o klubu, ja ću vam ovo pitanje preskočiti. Možda malo patetično, pogotovo jer pričamo u niželigaškim okvirima, ali moje srce kuca za klub s ove strane rijeke. A mi smo vam s ove strane rijeke prije trinaest godina mislili ugasiti prvu momčad. Bili smo u velikoj krizi. Čak bih rekao da smo zagrizli više nego je trebalo pa smo otišli u veći rang i upali u financijske probleme, a kad niste financijski stabilni organiziranog sporta ne može biti. Imao sam tada čast da se nađem u drušvu braće Plećaš, Josipa Ereša, Mile Bebića Đilde i Željka Dominikovića koji nisu htjeli pustiti da klub propadne i od tada kreće naš uzlet u nakakvu stabilnost i prepoznatljivost.

Jasno, ali mi niste odgovorili od kuda volja da se posvetite nečemu neprofitabilnom u vremenu kada se sve mjeri novcem i slavom.

– Svi mi živimo od novaca, ali ja sam svjestan da se u nogometu neću obogatiti. Mene i moje prijatelje u klubu stvarno drži na okupu taj osjećaj pripadnosti. Naš je klub jedna pozitivna društvena zajednica koju čine ona najmanja djeca, pa njihovi roditelji, pa svi oni koji istrče na teren kroz različite kategorije. Dio su kluba svi oni koji su tu i koji kad treba uskoče, tako da smatram da sam dio jedne zdrave proširene sportske obitelji. Vidjeli ste da nam je klupski moto da smo ekipa, a ne klub.

Dvije ste godine zaredom prvaci lige Dubrovačko-neretvanske županije, ne dolazi se do takvog uspjeha preko noći. Ispričajte nam ukratko put kojim ste išli.

– Bit ću vam krajnje iskren, mi smo životarili na početku kada smo preuzeli klub. Skupili bismo za gajbu pive, ako i to, da na kraju utakmice možemo počastiti gostujuće i naše igrače, i zasukali rukave. Puno je bilo odricanja i ulaganja slobodnoga vremena. Makar je klub amaterski, netko se, ako želimo i amaterski dobre rezultate klubu posvetiti mora. Moj prvi predsjednik je bio naš Željko Parmać, čiji sin Mile danas igra u kadetima Hajduka. Damir Vekić mu je bio desna ruka. Mi smo već tada sve polako stavili na svoje mjesto. Na Parmaćev poziv u klub dolazi Ivica Kaleb, isto naš čovjek iz kvarta, kojemu je ovo već drugi mandat na čelu kluba i u čijem mandatu su ostvareni najveći uspjesi kluba. I tako mi malo po malo gradimo momčad i atmosferu za prijeći u viši rang.

Spominjete da sin bivšeg predsjednika igra za juniore Hajduka. No upravo su Petković, Šutalo i Ćuže iz ONK Metković otišli u Dinamo, znači li to da je vaša suradnja s Hajdukom loša?

– Nipošto, mi smo u klubu svi veliki Hajdukovci. Ne želim uopće ulaziti u raspravu zašto spomenuti igrači nisu zaigrali za Hajduk i zašto su u Dinamu ili na posudbama kroz Dinamo. Ja bih sve dao da svako talentirano dijete iz Dalmacije završi u Hajduku, zašto tome nije tako nije moje da govorim i pametujem. Ali vam moram kazati da je naša suradnja s Hajdukom izvanredna. Tako se moram pohvaliti da smo mi već 2014. prvu važniju utakmicu odigrali upravo protiv Hajduka. Nama je bilo bitno da svima dokažemo kako smo se posla uhvatili ozbiljno, tako smo učinili sve da ugostimo Hajduka na našem terenu. Mi se često znamo našaliti kako se nedavno ugašeni Hajduk B upravo stvorio kod nas i protiv nas na našem terenu. Tada nam je Hajduk poslao u goste Ivu Grbića, Vlašića, Balića. Bila je to prava fešta. A kada spominjemo suradnju s Hajdukom 2017.  nam Nikica Krnić šalje opremu, što za naš mali klub nije mala stvar. I ovo ne kažem da bih klub branio, naši su mladi igrači stalno na radaru Hajduka, s Matom Radićem iz Akademije smo stalno u kontaktu, tako se nadam da neki novi Šutalo i Petković, a vjerujte mi, da ih imamo, neće pobjeći.

Svi kazuju kako imate jedno od najboljih omladinskih škola u Dubrovačko-neretvanskoj županiji? Jajani se hvale kako svi talenti hrle vama. Nedavno je i najveća nada Neretvanca došla k vama, u čemu je tajna?

– Nemojte me svađati s prijateljima iz Opuzena. Meni je jako bitno naglasiti da su svi igrači iz omladinskog pogona prvenstveno djeca. Ono okružje gdje su tribine krcate roditeljima i prekupcima talenata nikako nije zdravo. Toga vam u nas nema i od toga bježimo. Nijednog vam mladog našeg talenta neću poimenice istaknuti. Bit je da se djeca razvijaju, da paralelno idu u školu i da prvenstveno postanu ljudi. O svemu tome se brine deset licenciranih trenera u omladinskom pogonu, a ako koji od njih završi u Hajduku, nitko od nas u klubu sretniji neće biti.

Jajani su vam velika potpora. Duguju li naziv obližnjoj Hercegovini ili?

– Izvrsni su. To je sve naša ekipa iz kvarta koja se voli profeštati. Ime su dobili po voditelju iz Noćne more. Kako je Crni Put država u državi, tako nam je Republika Pešćenica svima srcu bila draga. Osnovani su 13.3.2003., tako da ubrzo slavimo velikih dvadeset godina. Sprema se nekakva fešta, ali ne bih u njihovo ime najavljivao ništa.

Stadion koji je dobio ime po legendarnom igraču i treneru Jozi Ćužić Štruvi je bio tijesan na zadnjim kvalifikacijama za viši rang. Ljudi kazuju da iglica nije mogla više stati.

– Na prvim kvalifikacijama, kada nismo dobili licencu zaigrati na svom terenu protiv Zadra je bilo šestotinjak ljudi. Na zadnjim kvalifikacijama protiv GOŠK-a i Omladinca je bilo po petstotinjak. Imajte na umu da smo mi mali kvartovski klub, a tražila se zbilja karta više. Ja sam u jednom trenutku došao u napast zbog poziva za ulaznice izgasiti mobitel. Sada su to lijepe priče, ali smo na jedvite jade zadovoljili da nas puste igrati na našem terenu, tako da me bilo strah da što ne krene po zlu u svoj toj masi. Bilo je to organizacijski zahtjevno. A za dobivanje licence nam je puno pomogao i grad Metković, koji nas zbilja prati. Tako su nam napravili tri svlačionice, postavili semafor, stavili rasvjetu na glavnom terenu, napravili nam umjetnu travu na pomoćnom igralištu i navodnjavanje na glavnom.

Dali ste jednoj od najvećih legendi kluba Jozi Veraji Mami obećanje da ćete osvojiti prvenstvo, taj trenutak kad vi osvajate titulu i odnosite pehar čovjeku na grob spada u jedan od većih buklizama dalmatinskog amaterskog nogometa.

– Jozo Veraja Mama je jedan od najvećih naših klupskih ikona. Čovjek se oprostio od aktivnog sudjelovanja u klubu 20. 5. 2018. Da vam kažem da su mu videa za umirovljenje poslali i Srna i Jakirović nećete vjerovati, ali smo ga umirovili baš sa stilom. I nedugo zatim on nažalost umire. Onda smo dali riječ da ćemo mu kada mi osvojimo titulu poći na grob. A to vam je u razini kao da sada kažemo da će Hajduk osvojiti kakav europski kup. I zbilja, što smo rekli nismo porekli. Našem smo se Jozi nakon osvojene titule došli pokloniti.

Nažalost, moramo kazati kako vaša lijepa kvartovska sportska priča ima zbog birokracije uvijek tužan kraj…

– Mogli bismo o tome nadugo i naširoko. Sustav i propozicije su loše, jer ispada jedan i ulazi jedan. Sistem kvalifikacija u sportskom smislu nije pravedan, bilo bi mnogo pravednije da ispadaju četiri i da iz svake županije ulaze četiri. Ovako postanete prvaci i pitanje je možete li se domoći višega ranga. Tu vam se igrači zasite i javlja se s pravom pitanje isplati li se natjecateljski uopće igrati Prvu županijsku ligu. Ali, da ne ispadne kako se žalimo, vjerujte da ćemo mi ponovo biti u prilici napasti prvo mjesto, a u rang više ćemo ući ako, da parafraziramo Ivića, nam dozvole, makar će to ove sezone, jer zaostajemo osam bodova biti vrlo teško, piše Dalmacija danas.