U sjeni velike metkovske obljetnice gotovo nam je promaknula jedna još starija, a jednako tako okrugla. Naime, jedno turističko naselje na neretvanskoj obali ove godine slavi okrugli 700. rođendan.
Iz današnje perspektive čini se gotovo nevjerojatnim da je Klek bio jednim od triju najvažnijih trgovišta solju (uz Drivu, današnju Gabelu, i Slano) od Neretve do Sutorine. To se slivanjsko naselje prvi put spominje 1322. kao luka bosanskih vladara (nikakvo čudo da su ga danas zaposjeli bosanskohercegovački turisti i vikendaši), koju su, gle čuda, zakupili Dubrovčani po starome vragužeoskom načelu: „Ti radi za moje zadovoljstvo!“.
Pretovar se soli u Kleku odvijao i početkom osmanlijske vladavine, o čemu svjedoče dokumenti iz 1490. i 1492., a u Kleku se usto trgovalo i robljem (od osobnih su mi se imena robinja iz povijesnih vrela urezala narodna imena Bosnica i Milost). Nakon što su ga napustili dubrovački trgovci, Klek se utopio u opće sivilo života na đumrukani sve dok ga koncem XVII. stoljeća nisu proslavile mletačko-osmanlijske bitke nakon kojih je oslobođen, a zatim i obranjen od dvostoljetne osmanlijske vlasti.
U Kleku je tad svoj utvrđeni ljetnikovac podignula vlasteoska obitelj Nonković, jedna od najzaslužnijih u protuosmanlijskim borbama, te je uza nj izgradila obiteljsku kapelicu posvećenu svetomu Nikoli biskupu u kojoj se bogoslužje obavljalo do 1858. S postupnim padom moći Nonkovića Klek je ponovno počeo stagnirati sredinom XIX. stoljeća, ali je uoči Prvoga svjetskog rata njegov položaj ponovno došao do izražaja da bi se Klek kakav danas poznajemo postupno počeo graditi nakon prolaska Jadranske magistrale 1962., a kulturno uzdizati od 1981., nakon otvaranja Galerije „Stećak“ (moram malo reklamirati bivšega urednika Stjepana Šešelja kad se već Hrvatsko slovo izgubilo u bespućima povijesne zbiljnosti).
Klek danas osim ugostitelja i hrvatske kulture (Je l’ tako, Mlađo?) ima i svoje ribare (neki su potegli čak sa Širokoga i iz Panonije, a neki se, na užas domaćih snaga, pozdravljaju s Oklen ti?), lignjare, maslinare (još da im hrvatska kultura nije zapasala uljaru…), redarstvenike, krijumčare, sezonsku metalnu industriju (kad Julio vari dok gosti sami toče piće i varnice im padaju po glavi), usmene kroničare i samostojeće (da ne rečem stand-up) komičare s kojima rado kratim dokona popodneva.
Prije nego što čestitam Klečanima, moram malo zakukati jer me uvijek zaboli kad vidim kako nam je neposredno susjedstvo (čitaj Ston) živnulo obnavljanjem spomeničke baštine, pa se i sad pitam može li se nešto slično dogoditi u našim stranama, pogotovo kad iz prve ruke znam da nemale zasluge za obnovu Stona imaju i Neretvani, pače Zažapci. Uostalom, Smrdan-grad je u nemjerljivo boljemu stanju nego što je konavoski Sokol-grad bio prije obnove, a i pogled je s Grada, brat bratu, znatno ljepši jer gleda na more. Samo, uz Grad ne možeš popiti ni čašu vode, a u Sokol-gradu je kafić uz dva restorana pod njim.
Nadalje, vjerujem da tek rijetki Neretvani znaju priču o Gospinoj slici koja se sama vraćala iz Gradca na Slivno, pa ni vjerski turizam nije neostvariv. Dakako, i neka se vrsta kostimirane izvedbe bitke na Gradu po uzoru na Morešku ili Dane Neretvanske kneževine ne smije isključiti. Hajdemo, dakle, proširiti ponudu na 700. obljetnicu prvoga spomena Kleka, a budući da nam je nepoznat točan nadnevak prvoga spomena, predlažem da Klečani svoj 700. rođendan proslave 8. kolovoza kad se ujedno obilježava i 740. obljetnica prvoga spomena Slivna (8. kolovoza 1282. Slivno se još zvalo Hum). Dotad je sasvim dovoljno vremena za pripremu proslave obiju obljetnica.
Na koncu, sretan rođendan, Klečani, ponajprije oni zimski, a tek zatim ljetni, proljetni, povremeni, privremeni… Ako je i slučajno, lijepo je da ste, kao i Metkovci (600.) i Janjinari (800.), za svoj okrugli (700.) rođendan dobili Pelješki most. Jedino me malo peče što sve to nije dočekao moj stari prijatelj Mile Babić, ali uz njegova dostojnoga nasljednika Žiku za stolom i piće u šjor Milinu čast, bit će i to nekako lakše prebroditi.
