Sto godina je danas od rođenja dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske. Rođen je 14. svibnja 1922. godine u Velikom Trgovišću. Tim povodom sam se prisjetio prve Tuđmanove političke biografije koju sam uredio još u vrijeme zaposlenja u Večernjem listu, kad je izašla 2010. godine baš u nakladi Večernjeg lista pod naslovom „Tuđman. Prva politička biografija“, autora Jamesa J. Sadkovicha, američkog povjesničara hrvatskih korijena. Ta je knjiga tada izazvala veliku pozornost javnosti, a od tada do danas ništa slično nije objavljeno. Iako se knjiga dominantno bavi Tuđmanom do 1990. godine, to je uistinu bila i ostala njegova prva politička biografija.

Objavio je portal Hrvatska povijest prenoseći Sadkovichev uvod iz te knjige: „Franjo Tuđman očito je bio žrtva represivnog aparata u Jugoslaviji, ali prije 1967. godine bio je također visokopozicionirani član partije s krugom poznanika i prijatelja, koji je obuhvaćao neke od najmoćnijih ljudi u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Tijekom šezdesetih godina preko volje je postao disident, sedamdesetih i osamdesetih dvaput je zatvoren, a onda ušutkan do 1989. godine. Stoga je zacijelo bio jedan od Gruenwaldovih disidenata, a do osamdesetih godina zamijenio je svoj prijašnji tvrdolinijaški komunizam nečim što bi se moglo nazvati evolucijskim komunizmom, da parafraziram naslov klasičnog djela o socijalizmu Eduarda Bernsteina. No kritičari su ga smatrali „autoritarnim“, zanimljiv izbor pojmova koji je više retoričko sredstvo, nego objektivna analiza.

Sâm je Tuđman svoju stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, smatrao demokratskim pokretom koji obuhvaća sve Hrvate i pozivao na pomirbu s neprijateljima, a ne mržnju. No čak i njegovi pozivi na pomirbu na njegove su neprijatelje ostavili dojam kao da je riječ o trikovima, kako bi se ispričalo za hrvatske fašiste i fašizam i opravdalo ih. Godine 1990. izabran je na dužnost, dijelom zato što su se izjalovila nastojanja Saveza komunista Hrvatske da namjesti izbore u svoju korist. Neimpresionirani, njegovi su kritičari inzistirali da nije imao mandat od naroda. Ipak, iako HDZ nije dobio većinu glasova naroda, dobio je veći postotak glasova nego britanski laburisti na zadnjim izborima pod Tonyjem Blairom i imao je radnu većinu u hrvatskom Saboru.

Unatoč tomu, Tuđmanovi su kritičari ostali neuvjereni i u legitimnost njegove vlasti i, očito, u parlamentarnu vlast kao takvu, s obzirom na to da su HDZ-ovo korištenje parlamentarne većine za donošenje zakona, koje je zagovarao, te popunjavanje uprave svojim ljudima, navodili kao dokaz autoritarne vladavine. Bili su osobito ljutiti što se većinska stranka nije obazirala na mudri savjet manjinske oporbe. Ipak, tijekom ključnog razdoblja rata u Hrvatskoj, od kolovoza 1991. do srpnja 1992., Tuđman je vodio vladu nacionalnog jedinstva u kojoj su bili članovi vodećih stranaka, a u kolovozu 1992. hrvatski su glasači njemu i njegovoj stranci opet dali kontrolu nad izvršnom i zakonodavnom vlasti na izborima koje je Komisija Sjedinjenih Američkih Država za sigurnost i suradnju u Europi smatrala i „slobodnima i poštenima“. Stoga bi se činilo da je Tuđman, barem tijekom prve tri godine mandata, bio sve samo ne autoritarni vladar. Unatoč tomu, naša sadašnja predodžba o Franji Tuđmanu ostaje vrlo negativna.

Djela koja su branila njega, a opovrgavala njegove klevetnike ili nisu bila čitana u širem krugu čitateljstva, ili su bila ograničena na one koji znaju čitati hrvatski. Propaganda je oblikovala našu predodžbu o tome hrvatskom vođi, a njezina ideološka sklonost staroj, nesvrstanoj jugoslavenskoj državi navela je ljevicu na Zapadu na gotovo instinktivnu reakciju koja je Tuđmanu dala ulogu negativca. Nesposobni da zaustave raspad Jugoslavije, oni na ljevici i u centru za propast multinacionalne države krivili su nacionalizam te, dakako, Tuđmana koji je predstavljao „tamnu stranu“ demokracije, hrvatskog cara u pratnji njegova vlastita Dartha Vadera iz Hercegovine, Gojka Šuška. Dodijeliti Tuđmanu ulogu zla čovjeka očit je, ali u konačnici neuvjerljiv argument, tako krivotvoren kao tvrdnje da je povećana religioznost uzrokovala nesnošljivost. Nema jednog objašnjenja koje će primjereno objasniti raspad Jugoslavije.

Nerješavanje „nacionalnog pitanja“ potkopalo je zemlju od njezina početka, ali nacionalno pitanje nije bilo pristupačno za jednostavna rješenja zato što je to bio kompleksan problem koji je uključivao sve, od ekonomije i dodjele novca to nacionalnosti i povijesnih prava. Njegovo nerješavanje više je bilo povezano s domaćom politikom i stvarnim razlikama među narodima Jugoslavije i njihovim interesima nego s apstraktnim pojmovima nacije. „Etnofederalne“ države sklone su nestabilnosti i dezintegraciji, što je razlog zašto ih je u svijetu ostalo tako malo, i nije bilo razloga zašto bi Jugoslavija bila iznimka, s obzirom na centraliziranu prirodu njezinih režima kroz povijest. One etno-federalne države koje su opstale, poput Španjolske i Švicarske, uspjele su balansirati široku autonomiju za svoje vrlo različite dijelove uz zadržavanje lojalnosti saveznoj vlasti, nešto što beogradski vladari, bilo monarhistički bilo komunistički, nikad nisu shvatili kako postići. Za obje skupine prisila je uvijek nadjačala ustupak, no nagrada i kazna kao taktika teško da potiču duh istinskog bratstva i jedinstva.

Tuđman je, kao i Hrvati i Hrvatska, patio zato što je bio na gubitničkoj strani u oba svjetska rata. Oni su napose patili, kako je Tuđman shvaćao, jer dovodili su ih u vezu sa zločinima koje su počinili pripadnici Nezavisne Države Hrvatske, koju su stvorile sile Osovine i koja je bila saveznica nacističke Njemačke i fašističke Italije. Na taj su način i srpski propagandisti i zapadni novinari običavali oblikovati svoje priče tijekom devedesetih: prema njihovu tumačenju Srbi su se samo branili jer ugrožavao ih je opasan nacionalist koji je vodio bandu radikalne političke emigracije koja je čeznula da ponovno stvori „ustašku“ državu iz Drugoga svjetskog rata.

Ne samo da su Srbi kao Srbi uživali ugled što su se borili s Antantom u Prvome svjetskom ratu, nego su i tvrdili da su bili i dominantna snaga u partizanskoj borbi protiv sila Osovine i lojalni demokrati koji su se borili protiv komunizma kao četnici koje je, jao, izdao Churchill, a zaveli na pogrešan put saveznički vođe. Srbi su bili plemeniti ratnici koji su se borili za demokraciju i nacionalno oslobođenje, a ne krvožedni neofašisti kao Hrvati, za koje je Tuđman smatrao da su nosili teret „crne legende“ koja ih je okrivljavala za sve negativno što se dogodilo u Jugoslaviji od 1918. do 1989. godine. Teško da su takve legende jedinstvene – Španjolska također trpi zbog jedne, koju su uglavnom oblikovali angloamerički protestantski povjesničari, a Tuđman je bio uvjeren da takva legenda postoji o Hrvatima. U određenoj je mjeri imao pravo; angloamerički znanstvenici osobito su bili skloni prikazivati Hrvatsku na ne baš laskav način. Na primjer, Joseph Rothschild, čije je djelo o Istočnoj Srednjoj Europi dugo bio standard u Sjedinjenim Američkim Državama, vjerovao je da su Hrvati imali „gotovo morbidno nepovjerenje prema vladama i vlasti kao takvima“ te su „veliku vrijednost“ pridavali „defenzivnom opstrukcionizmu“.

To je, ironično, bio sud koji je Tuđman djelomično podupirao, ali, za razliku od toga hrvatskog disidenta, Rothschild nije smatrao da su Hrvati ogorčeni i nepovjerljivi zato što su ih ugnjetavali strani vladari, bilo Habsburgovci, Srbi ili komunisti; on ih je smatrao sitničavima i nesusretljivima zato što su takvo ponašanje naučili od Austrijanaca i Mađara. Tipično, Rothschild je Stjepana Radića, vođu Hrvatske seljačke stranke i najutjecajnijeg političara u Hrvatskoj tijekom 20-ih godina, smatrao „nepredvidivim taktičarem i sterilnim strategom koji se općenito opredijelio za politiku suzdržavanja, bojkota i povlačenja“. Hrvati su, pisao je Rothschild, njegovo ponašanje ne samo tolerirali, oni su ga „dosljedno prikazivali kao znamenitu ličnost zato što je artikulirao njihove frustrirane bjesove“. Za razliku od toga, taj je američki sveučilišni profesor zaključio kako je nametanje diktature kralja Aleksandra 1929. bilo nužno, i dok je priznao da su „politički instinkti“ srbijanskog kralja bili „autoritarni i manipulativni“, Rothschild ga je smatrao „osobno hrabrim, pa čak i viteškim“ i „motiviranim visokim idealom jugoslavenskog jedinstva“.

Slične sudove o Hrvatima kao nesusretljivima i mušičavima, a o Srbima kao, ako već ne nesebičnim i plemenitim ratnicima, a ono državotvorcima koji su tvorili političku jezgru jugoslavenske države, može se naći u većini djela „zapadnih“ znanstvenika. Ostavljajući po strani pitanje je li integralni jugoslavenski „nacionalizam“ bio visoki ideal, slijedi ovo: ako su Srbi i njihov kralj bili motivirani visokim idealima, onda su njihovi glavni antagonisti, Hrvati, čak i njihov vođa-mučenik Stjepan Radić, zacijelo bili poticani prizemnijim, neplemenitijim uvjerenjima. Ako ne, zašto su se Hrvati suprotstavljali dobronamjernim Srbima? Poput Rothschilda, većina američkih i britanskih pisaca bili su skloni u isti koš staviti Radića, nepredvidiva populista, i Josipa Jelačića, hrvatskog bana koji je pomogao ugušiti liberalnu mađarsku revoluciju 1849. godine, te Antu Pavelića, ultranacionalističkog vođu Ustaša, koji su progonili Srbe tijekom Drugoga svjetskog rata. Hrvatska i Hrvati u inozemstvu imali su negativan imidž stotinu godina prije no što je Tuđman 1990. postao predsjednik zemlje.

Ljevica je osobito imala dugu tradiciju napadanja Hrvatske i Hrvata. Marx i Engels vjerovali su da Hrvati, kao i Srbi u Mađarskoj te drugi nevažni narodi kojima je suđeno da nestanu iz povijesti, nose veliki dio krivnje za neuspjeh revolucija 1848. godine, a Rebecca West smatrala je kako su Hrvati prisilili kralja Aleksandra da stvori represivnu diktaturu tijekom tridesetih godina 20. stoljeća. Hrvati nikad nisu dobili povoljne ocjene u tisku koje su Srbi uživali na Zapadu, od „junačkoga“ srpskog otpora Austro-Ugarskoj, preko „tvrdoglavoga“ srpskog otpora silama Osovine; niti su imali imidž naroda-mučenika koji su Srbi njegovali i u zemlji i u inozemstvu, a koji su ponovno uskrsnuli i njime manipulirali u početku devedesetih godina. Štoviše, tijekom sedamdesetih godina komentatori koji su bili skloni Praškom proljeću obično se nisu obazirali na Hrvatsko proljeće ili su ga prikazivali kao ružnu erupciju nazadnog nacionalizma. Kad su informacije bile u sukobu s općenito prihvaćenim mišljenjem, onda su se te informacije obično ignorirale ili ih se nastojalo ublažiti, što je potvrda činjenice da konkurirajuće paradigme obično opstaju, bez obzira na to što se pojavljuju nezgodni dokazi.

Kad je MKSJ (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) označio Tuđmana vođom zajedničkoga zločinačkog pothvata jer je u početku devedesetih podržavao Hrvate u Bosni i Hercegovini i protiv Srba i Muslimana, vrlo je malo bilo onih koji su sumnjali u optužnicu. Većina je promatrača, uključujući većinu znanstvenika, od kojih je nemali broj surađivao s tužiteljstvom MKSJ, prihvatila glavne crte argumenta tužiteljstva bez mnogo pitanja. Ipak, ta je optužba tužna ironija zato što su Tuđman i drugi hrvatski vođe inzistirali na stvaranju međunarodnog suda koji bi sudio za ratne zločine, a tijekom sukoba u Bosni i Hercegovini njegova je vlada pružila zaklon muslimanskim izbjeglicama nedobrodošlima na Zapadu i pomogla da se oružje prebaci oružanim snagama susjedne države dok je NATO bio zauzet provedbom embarga na uvoz oružja svim zaraćenim stranama u bivšoj Jugoslaviji. Tako se čini da Tuđman nije jednostavno bio zao, hrvatski brat blizanac Slobodana Miloševića.

Ne samo da je pripadao drugom naraštaju u odnosu na Miloševića, nego je i tijek njegova života bio temeljito različit od onoga srbijanskog vođe. Ne shvatiti tu razliku znači ne shvatiti baš ništa. Prije nego što se počne odgonetavati događaje s početka devedesetih, nužno je shvatiti tko je Franjo Tuđman uistinu bio i što je zapravo radio prije nego što je u svibnju 1990. postao hrvatski predsjednik. Ali dosad imamo samo siluetu sastavljenu od miš-maša različita materijala, veliki dio kojega baš i nije potpuno pouzdan, uključujući odabrane navode tužiteljstva MKSJ te vještaka koje je ono pozvalo; navrat-nanos pisana i često netočna izvješća novinara; retoriku hrvatske oporbe; te tradicionalno neprijateljstvo prema Hrvatskoj na ljevici. Mnogo toga napisano je o vanjskoj politici i embargu na uvoz oružja te identitetu i „drugima “ te rješavanju sukoba i etničkom čišćenju, ali gotovo ništa nije napisano o stvarnoj politici HDZ-a, unutarnjoj hrvatskoj politici, uvjetima u zemlji, ili Hrvatskoj koja je pružila zaklon i hrvatskim i muslimanskim izbjeglicama iz područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su okupirali Srbi.

Malo toga postoji na engleskome o Tuđmanovoj povijesti prije 1989. godine, osim nekoliko raštrkanih, pristranih i obmanjujućih digresija. Ova studija stoga nastoji ispuniti tu veliku prazninu u literaturi i tako ispraviti neke od pretpostavki o Franji Tuđmanu. Poglavlja koja slijede ocrtavaju intelektualni i politički put kojim je Tuđman prošao od mladenačkog komunista do nacionalnog disidenta u nastojanju da se shvati kako je partizanski politički komesar i general JNA završio kao intelektualac koji je opetovano izazivao partijsku liniju o jugoslavenskoj i hrvatskoj povijesti i nastojao skinuti kolektivnu krivnju koju su, vjerovao je, Hrvatima nametnuli jugoslavenski povjesničari. Prva su poglavlja nužno kronološka i namjera im je utvrditi neke temeljne činjenice o Tuđmanovu životu te ga staviti u povijesni kontekst. U tim se poglavljima također raspravlja o njegovoj intelektualnoj aktivnosti, koja je bila sve intenzivnija nakon objavljivanja njegove prve knjige 1957. godine i koja je na posljetku komesara preoblikovala u intelektualca. Zadnja poglavlja raspravljaju o Tuđmanu kao povjesničaru i njegovu viđenju jugoslavenske povijesti.

Njegovo putovanje započeto kao sina mjesnog gostioničara dovelo ga je do jednoga od najvažnijih hrvatskih disidenata te njezina prvog predsjednika, putovanje započeto u malom selu u Hrvatskom zagorju, a završeno u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu, nakon dugog prekida u glavnom gradu Jugoslavije (i Srbije) Beogradu. Na neki se način vratio na početak; sin aktivista Seljačke stranke odbacio je ideologiju internacionalizma i postao čovjek koji je stvorio hrvatsku državu. Ali krug koji je tako opisao nije bio savršen. Tuđman nije stvorio seljačku republiku, nego liberalnu, slobodno-tržišnu Hrvatsku koja bi Stjepanu Radiću, vođi Hrvatske seljačke stranke, koju je podržavao njegov otac, bila prokletstvo. Nije stvorio ni dunavsku konfederaciju o kojoj je sanjao Radić, nego zemlju koja teži da napusti Balkan i da se preko EU ponovno priključi Europi. Radić, pacifist, nastojao je stvoriti seljačku republiku moralnim uvjeravanjem, a Tuđman, aktivan političar i partizanski borac, nastojao je to napraviti pregovorima, a, pošto je JNA napala Hrvatsku, vojnom silom. Obojica su Bosnu i Hercegovinu smatrali geopolitički povezanom s Hrvatskom, i obojica su Hrvate iz Bosne i Hercegovine smatrali svojim sunarodnjacima, ne strancima iz druge države. Obojica su bili i hrvatski domoljubi koji su tražili srednji put, izbjegavajući ekstremizam i reakcionarne desnice i marksističke ljevice. Radića je sasjekao atentator 1928. godine i nije vidio stvaranje Banovine Hrvatske 1939., ali Tuđman je poživio do starosti i vidio ostvarenje svog sna prije nego što ga je rak oborio 1999. godine.“

Zvonimir Despot / Hrvatska povijest