Danas je blagdan sv. Dujma (Duje), nebeskog zaštitnika naše nadbiskupije i grada Splita. Tom prigodom prenosimo kratku studiju o sv. Dujmu povjesničara dr. sc. don Slavka Kovačića koji je od 1964. do 1968. bio župnik u Borovcima.

Sv. Dujam bi prema legendarnoj srednjovjekovnoj tradiciji bio prvi salonitanski biskup. To je ta tradicija morala zastupati, kad ga je već proglasila učenikom sv. Petra. Budući da bi prema toj i takvoj predaji njega u Dalmaciju poslao spomenuti apostolski prvak već prije svoga dolaska u Rim, dok je navodno bio na čelu Antiohijske crkve (danas se mnogo kasnije vijesti o tobožnjemu Petrovu biskupovanju u tomu sirijskom gradu ne smatraju vjerojatnima!), tvrdila je za nj da je Sirijac (Sirus origine).

Međutim, rezultati arheoloških iskapanja u Saloni i kritička analiza raznih hagiografskih i drugih vrela dokazuju da sv. Dujam nije mogao biti učenikom sv. Petra, jer je živio u Dioklecijanovo doba te, kako je već spomenuto, podnio mučeništvo 10. travnja 304. Već je naglašeno da nije prihvatljiva ni tvrdnja da je on bio prvi salonitanski biskup, pa je i vrlo kritički raspoloženi Bulić prvim smatrao sv. Venancija. Uvjereni smo da treba potpuno odbaciti i navodni Dujmov dolazak iz Sirije, odnosno sirijsko podrijetlo, jer njegovu pripadnost nekoj salonitanskoj obitelji čini vrlo vjerojatnom to što je tu imao sinovca ili nećaka (nepos) koji se zvao Primus te bio jedan od njegovih nasljednika. Činjenica da povijesna vrela potvrđuju upotrebu imena Domnio u ondašnjoj Siriji ništa ne dokazuje, jer imena toga i sličnih oblika tada su bila česta i na rimskomu Istoku i na Zapadu, pa i u Iliriku (sirmijski biskup Domno sudjelovao je godine 325. u radu Nicejskoga I. koncila).

Sigurno je samo to da je sv. Dujam prvi po imenu poznati salonitanski biskup, čije je djelovanje u Saloni nedvojbeno povijesno utvrđeno, te da je on ujedno i najslavniji salonitanski mučenik. Njega su Salonitanci i uopće Dalmatinci toliko častili, da su s vremenom izgubili iz sjećanja sve druge biskupe njegove prethodnike iz vremena skromnih početaka i polaganog razvoja svoje Crkve tijekom prvih stoljeća pa stoga upravo njega povezali s apostolom Petrom. Uostalom, on je živio u vrijeme, kad je ta Crkva bila već zrela, vrlo brojna te dala mnoge mučenike. Osim toga samo devet godina nakon njegove smrti kršćanstvo je dobilo punu slobodu i jednakopravnost s rimskom i drugim religijama pa je Salonitanska crkva mogla u miru i sigurnosti razviti njegovo štovanje, uresiti mu grob i grobove nekih drugih slavnih mučenika iz svoje sredine, iznad tih grobova napokon podići velike bazilike, na više mjesta uklesati u kamen ili složiti u mozaiku njihova imena pa im tako zauvijek sačuvati uspomenu. Tako je glas 0 Dujmovu mučeništvu i štovanju lakše i brže dopro u druge pokrajine Rimskoga Carstva, pa nije ništa neobično što je njegov spomendan unesen u Jeronimski martirologij (Martyrologium Hieronymianum). Taj je vrlo stari liturgijski spis – zapravo kalendar s kratkim podacima o najštovanijim svetim mučenicima iz svih zemalja i krajeva prema danima njihova mučeništva – nastao sredinom 4. stoljeća, ali mu se nije sačuvao original nego za čitavo stoljeće mlađa prerada, a i ta u više različitih rukopisa s nekim varijantama. Postoji i sirijski prijevod toga Martirologija iz godine 412., takozvani Breviarium Siriacum.

Rimski martirologij donosi Dujmov spomendan na 11. travnja, a samo jedan rukopis na 10. travnja. Da je upravo taj posljednji pravi nadnevak njegova mučeništva potvrđuje ulomak kamene ograde nađen u ruševinama Dujmove nadgrobne bazilike na Manastirinama s djelomično sačuvanim natpisom DOMN — IIIIID—. Mulić je taj manjkavi natpis nadopunio ovako: (Depositus) DOMN(7o episcopus martyr) IIII ID (us Apriles), a Egger (XP Memoria beati mar-tyris et episcopi) DOMN (ionis qui passus est) IIII ID (us Apriles). To se popunjavanje oslanja na već poznate činjenice iz spomenutoga martirologija i na stil sličnih natpisa iz 4. stoljeća. Bez obzira na različitost navedenih varijanti popunjavanja praznina u tom natpisu, sigurno je da je dan Dujmova mučeništva 10. travnja, jer u saču-vanomu dijelu stoji »quarto Idus«, a iz spomenutih liturgijskih vrela zna se da su to bile travanjske ide. Da se to nije dogodilo u vrijeme Trajanova progona, kako je htjela spomenuta tradicija, nego Dioklecijanova progona, svjedoči podatak iz spisa Chronicon Paschale u kojemu piše da su u Dioklecijanovu progonu mučeni Petar i Marcelin u Rimu, a Dujam i Feliks u Saloni. Tu je kao godina navedena 299-, ali je za rimske mučenike Petra i Marcelina dokazano da su pogubljeni godine 304., što se smatra nedvojbenim i za Dujma, jer se je upravo na proljeće godine 304. zahuktao krvavi progon te su upravo tada bili pogubljivani najugledniji kršćani, osobito crkveni predstojnici, koji su uporno odbijali žrtvovati rimskim božanstvima, a njihovim se pogubljenjem htjelo zastrašiti ostale kršćane, kako bi ih se privoljelo na otpad od vjere.

Nad Dujmovim su grobom kršćani nakon prestanka progona najprije podigli manju spomen kapelu (cella memoriae), zatim skromnu crkvu i napokon na početku 5. stoljeća veliku trobrodnu baziliku. U blizini mučenikova groba ukapani su poslije salonitanski biskupi. Jedan od tih bio je i njegov sinovac ili nećak već spomenuti Primus na čiji je sarkofag uklesan sljedeći natpis sastavljen na pučkomu (nepravilnom) latinskomu jeziku: »Položen Primus biskup 21. siječnja, sinovac/nećak Dujma mučenika« (DEPOSITUS PRIMVS EPISCOPVS XII KAL. FEBR. NEPOS DOMNIONES MARTORES). Tu u blizini nađeni su natpisi sedmorice biskupa, jednog korepiskopa, triju svećenika, dvaju đakona, dvaju subđakona, jednoga crkvenog vratara (ostiarius) i jedne opatice. Od polovice 5. stoljeća biskupi se više nisu ukapali tu nego blizini groba mučenika sv. Anastazija na Marusincu. U i oko nadgrobne bazilike na Manastirinama ukopano je poslije vrlo mnogo salonitanskih kršćana, pa je tu pronađeno i više stotina njihovih nadgrobnih natpisa, a istraženo čak oko tisuću grobova različitih oblika.

Kako su relikvije sv. Dujma u 7. stoljeću bile prenesene u Rim, a Splićani kosti toga mučenika štovali u svojoj katedrali; uz to legendarna tradicija govorila o sv. Dujmu kao učeniku sv. Petra mučenomu za cara Trajana, a neka vrela kao mučeniku toga imena iz Dioklecijanova vremena, neki su, na primjer u svoje doba Toma Arhiđakon, pokušali te suprotne vijesti pomiriti tako da su pribjegli pretpostavci o dva Dujma slična, a ne istog imena, Domnija i Domniona, od kojih bi prvi bio Petrov učenik te bio pogubljen u Trajanovu progonu, a drugi Dioklecijanov dvor-janik pogubljen u njegovu progonu. Kosti bi prvoga bile prenesene iz Salone u Split, a drugi bi bio pogubljen u Italiji pa njegove kosti prenesene u Rim. Prema tomu pokušaju pučkoga tumačenja do zabune bi došlo navodno zbog sličnosti imena Domnius i Domnio. Neki su takva tumačenja pokušali braniti i u spomenutim raspravama vođenim početkom 20. stoljeća, ali ih je povijesna znanost sasvim odbacila.

U svezi sa štovanjem sv. Dujma nije nevažan ni položaj njegova lika na mozaiku u Lateranu. Stariji su povjesničari i hagiografi, Bulić i ostali, tumačili da je tu na najčasnijemu mjestu prikazan sv. Venancije, jer se njegov lik nalazi s desne strane sv. Bogorodice i apostola. Međutim, u novije je vrijeme poznati hagiograf Fabijan Veraja dobro uočio da je na časnijemu mjestu lik onoga sveca koji se nalazi desno gledatelju, a ne svecu naslikanomu do njega, pod uvjetom da se uspoređuje s onim likom koji je gledaocu s lijeva te da su oba promatrana lika u jednakoj uda-ljenosti od središnjega lika na toj slici. U slučaju mozaika u oratoriju Sv. Venancija taj zaključak potvrđuje činjenica da su uz središnji lik Bogorodice ostali svetački likovi prikazani sljedećim redom: najprije gledaocu s desne strane sv. Ivan Evanđelist, s lijeve sv. Ivan Krstitelj (kapela je uz krstionicu, gdje se posebno štovalo oba sveta Ivana!), zatim s desne sv. Petar, a na istoj uda-ljenosti s lijeve sv. Pavao, pa s desne sv. Dujam, s lijeve sv. Venancije, pa s desne sv. Maur, a s lijeve sv. Anastazije i tako redom. Kao što sv. Petar u štovanju, osobito u Rimu, uvijek ima prednost pred sv. Pavlom, tako ga ima i sv. Dujam pred sv. Venancijem s obzirom na položaj na tomu mozaiku. Očito je da je umjetnik likove svetaca poredao po sljedeća dva kriterija: po časti njihove službe u Crkvi i po intenzitetu njihova štovanja.

Na pitanje, zašto se u Splitu blagdan sv. Dujma slavi 7. svibnja, a ne na dan njegova mučeništva 10. travnja, odgovor je siguran i jasan: razlozi su praktične naravi naveli ili, točnije rečeno, prisilili Salonitansko-splitsku crkvu da tu veliku svetkovinu pomakne za punih 27 dana unaprijed, jer bi je inače vrlo rijetko mogli svečano slaviti. Deseti dan mjeseca travnja, naime, zbog pomičnosti najvećega kršćanskoga blagdana Uskrsnuća Gospodinova, često bude u korizmi, u velikom tjednu ili u uskrsnoj osmini, kad liturgijski nije moguće svečano slaviti sveca, pogotovo, ako ta proslava uključuje i nekoliko dana za pripremne molitvene skupove i svečanosti.