Povodom 110. godišnjice rođenja sluge Božjega o. Ante Gabrića (Metković, 28. veljače 2015.), u časopisu Radosna vijest, jedinom misijskom listu na hrvatskom jeziku, objavljen je razgovar s ocem Mirkom Nikolićem, DI, vicepostulatorom Kauze za proglašenje blaženim Ante Gabrića, poznata metkovskog isusovca i misionara, koji je surađivao i sa svetom Majkom Terezom.

Dragi o. Mirko, predstavite se našim čitateljima! Gdje djelujete i što podrazumijeva vaša služba?

Drago mi je da mogu rogovoriti o službi koja mi je povjerena, a to je vođenje postupka za proglašenjem blaženim i svetim našega najpoznatijeg misionara XX. stoljeća – sluge Božjega oca Ante Gabrića. Postoji knjiga Gabrić još govori! i najradije bih prepustio o. Gabriću da odgovora na pitanja. Bilo bi to daleko ljepše, vjerodostojnije, ispravnije i izvornije. Ali bit će u odgovorima i njegovih riječi!

Živim u Splitu u isusovačkoj rezidenciji – samostanu, u kojem je i novicijat Hrvatske provincije Družbe Isusove. Usto sam i odgovoran za završnu formaciju mladih isusovaca, treću probaciju (treću kušnju), u kojoj se probacioneri pripremaju za svečane zavjete i konačan ulazak u Družbu Isusovu. K tomu i pastoralno sudjelujem u našoj rezidenciji, držim duhovne vježbe i pišem knjige meditativnog sadržaja u duhu duhovnosti sv. Ignacija Lojolskoga.

Što je kauza i kako se pokreće?

Postoji dvije vrste kauza: novije i drevne. Ne bih ulazio u detalje, nego bih samo rekao ono najosnovnije. Novija kauza, kao što je Kauza sluge Božjega Ante Gabrića, ona je u kojoj se krjeposti ili mučeništvo sluge Božjega mogu dokazati usmenim iskazima svjedoka očevidaca. To znači da postoje osobe koje su vidjele i imale kontakt sa slugom Božjim i njih se onda propituje o njemu.

Drevna kauza, kao što je, recimo, Kauza sluge Božjega Josipa Stadlera ili Kauza bl. Augustina Kažotića, ona je u kojoj se dokazi o krepostima ili o mučeništvu sluge Božjega izvode jedino iz pisanih dokumenata, jer ne postoje očevidci. Zato se istraživanje u drevnoj kauzi temelji na ispitivanju stručnjaka u povijesti i arhivistici. Također je potrebno ispitati svjedoke o postojanju štovanja sluge Božjega u novijem vremenu i o njegovu glasu svetosti ili mučeništvu.

Cilj je kauza prikupljanje dokaza za postizanje moralne sigurnosti o herojskim krjepostima ili mučeništvu sluge Božjega za kojega se traži proglašenje blaženim i svetim.

Kako se pokreće kauza? Može biti pomalo neobično, ali je točno da pokretač kauze može biti svatko, pojedinac, onaj koji pripada Božjemu narodu, ako može jamčiti da će odvijanje kauze biti u redu u moralnome i ekonomskom vidu i kako je to određeno i propisano. To mjesni biskup mora provjeriti, jer je on nadležan za odvijanje kauze.

Pokretač kauze uglavnom je dijecezanski ili eparhijski biskup. To mogu biti i pravne osobe, kao što su biskupije ili eparhije, zatim župe, ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, kao i klerička ili laička vjernička društva koja je crkvena vlast odobrila. Na mjesnom je biskupu da provjeri sposobnost pravne ili fizičke osobe da preuzme obveze koje pripadaju službi pokretača.

Kad je otvorena Kauza sluge Božjega o. Ante Gabrića i koji je njezin status?

Novija kauza, kao što je to Kauza o. Gabrića, pokreće se najranije nakon pete godine od smrti sluge Božjega, a najkasnije trideset godina nakon njegove smrti. Ako se kauza pokreće nakon trideset godina od smrti sluge Božjega, pokretač (postulator) mora obrazložiti uzroke odgađanja. Kauza sluge Božjega A. Gabrića pokrenuta je u Zagrebu na stotu godišnjicu njegova rođenja. To je bilo 28. veljače 2015. Prije nego prihvati molbu za pokretanje kauze, biskup mora utvrditi je li se u narodu Božjem u tom razdoblju razvio vjerodostojan glas o svetosti ili mučeništvu osobe za koju se želi pokrenuti kauza.

U kauzi postoje dva razdoblja ili dva dijela: biskupijski i rimski dio. Najprije treba završiti biskupijski dio kauze da bi se mogao nastaviti onaj u Rimu, u Kongregaciji za proglašenje blaženih i svetih. Što se tiče kauze sluge Božjega A. Gabrića, mi smo još u biskupijskom dijelu procesa. To je prilično zahtjevan posao. Budući da je otac Gabrić uglavnom proveo svoj život u Indiji, u Zapadnom Bengalu, gdje je i pokopan, onda je bilo logično da ondje i započne proces. Hrvatski vjernici u Hrvatskoj i u dijaspori također su očekivali da započne proces, jer su u ocu Anti gledali doista sveta svećenika misionara. Isto su mislili i u Zapadnom Bengalu, u Biskupiji Bariupur, kojoj je pripadao o. Gabrić, pa je biskup Salvadore Lobo htio pokrenuti proces, ali je njegova biskupija tako siromašna da to financijski ne bi mogla podnijeti, a nije mogao naći ni među svojim svećenicima postulatora koji bi vodio taj biskupijski dio procesa. Zato se obratio isusovačkomu provincijalu Kolkatske provincije, a on ga je uputio na isusovce u Hrvatskoj, iz koje je i došao otac Gabrić u Indiju. Tako je Hrvatska provincija prihvatila voditi kauzu, a sve je to trebalo urediti s Kongregacijom u Rimu, koja je onda prenijela odgovornost za kauzu na Hrvatsku provinciju Družbe Isusove.

Postupak je započeo na Kaptolu, a otvorio ga je uzoriti kardinal Josip Bozanić. Vicepostulator je tada bio isusovac o. Antun Volenik. Svečanost je završena euharistijskim slavljem u bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, a predsjedao je uzoriti kardinal J. Bozanić. U koncelebraciji su bili i splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić, postulator svih isusovačkih kandidata za proglašenje blaženima i svetima u Rimu o. Anton Witwer, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Ante Tustonjić, kao i provincijali drugih redovničkih zajednica i više svećenika. Na sv. misi bila je i rodbina o. Gabrića. Otvaranjem procesa otac Ante postao je sluga Božji, kako ga sada oslovljavamo.

To je prikazano u nekoliko rečenica, a moglo bi se pisati o pripremi i otvaranju postupka s puno više detalja koji su važni u samoj kauzi, ali je ovo dovoljno za opće razumijevanje početka kauze. Kauza ide svojim tijekom i najvažnije je da se svi molimo da o. Ante bude što prije uzdignut na čast oltara, kako i molimo u molitvi za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Kako biste predstavili o. Antu Gabrić, zašto je važan njegov lik i djelo?

Sluga Božji Ante Gabrić bio je doista izvanredan čovjek, svećenik i misionar. Evo kratka životopisa.

Rođen je 28. veljače 1915. u Metkoviću u vjerničkoj obitelji, kao najmlađe, deveto dijete. U ranom djetinjstvu osjetio je misionarski poziv. God. 1926., u svojoj jedanaestoj godini, primljen je u isusovačko sjemenište u Travniku, a nakon mature, god. 1933. odlazi u novicijat u Zagrebu. U Italiji studira filozofiju. Iz tog vremena jedan njegov subrat Talijan piše o njemu: „Sjećam ga se dobro, vitak, kratke i crne kose, simpatičan drug, uvijek dobro raspoložen, dobar igrač odbojke, svagda raspoloživ pomoći drugima… Marljiv student, ni u čemu kritičan prema profesorima i drugima. (…) Jedna od njegovih kreposti koja je najviše oduševljavala bijaše njegova spremnost na služenje.“ Ističem ovo što je o. Gabrića krasilo od kolijevke pa do groba: „svagda raspoloživ pomoći drugima“, „njegova spremnost na služenje“.

Na kraju studija filozofije dobio je pismo od oca provincijala u kojem mu javlja da mu je otac general dopustio da može ići u misije u Indiju. Neka se sprema za put! Kaže da je od radosti napravio salto mortale. U Indiju odlazi parobrodom iz Genove 20. listopada 1938. Najprije usavršava engleski jezik i uči bengalski, koji je savršeno naučio govoriti i pisati. Teologiju je studirao u isusovačkom kolegiju u Kurseongu, podno Himalaja, i zaređen je za svećenika 21. studenoga 1943. U to ratno vrijeme nitko mu nije mogao iz Hrvatske doći na ređenje ni na njegovu mladu misu, koju je služio sutradan u jednom sirotištu.

Svoj misionarski život provodio je na raznim postajama, a najviše je vremena proveo u Bošontiju. Razna ministarstva u Kolkati imala su povjerenje u njega i na njega su se oslanjala u svojim djelatnostima, napose kad su bile krizne situacije i zavladala nestašica hrane. Cijenili su ga i divili mu se kao strancu koji je iskreno voli narod kojemu je bio poslan.

Otac Gabrić bio je misionar susreta. Neumorno posjećuje sela, susreće hindue, muslimane i protestante. Pripravlja katehiste, obilazi svoje vjernike, napose siromahe i bolesne. Njegova je korespondencija nevjerojatna. Napisao je više od 7000 pisama. Piše uglavnom noću, jer je po danu bio posvećen ljudima. Zato je vrlo malo spavao, tri-četiri sata. Imao je snažnu logistiku među iseljenim Hrvatima u Australiji, u Sjevernoj i Južnoj Americi, na Novom Zelandu, u Njemačkoj te u onima u domovini, tako da je nakon poplava ili suša hranio tisuće siromaha, ne pitajući ih za vjeru ili nacionalnost. Gradio je crkve, kapele, škole i bolnice, domove za starije i nezbrinutu djecu, rješavao probleme pitke vode. Organizirao je podizanje nasipa uz Ganges, gradnju putova i mostova. Znao je prepoznati nadareniju djecu i slao ih na daljnja školovanja. Zadnja misijska postaja bila mu je Maria Poli – Marijino Selo. Radio je do zadnjeg dana. Tijekom duhovnih vježba koje je držao ženama u Mariji Poliju zarazio je želudac i osjetio da mu se približio dan odlaska Gospodinu. Rekao je svojemu kapelanu vlč. Silvestru: „Isus me zove!“ U kolima hitne pomoći na putu u Kolkatu preminuo je istog datuma kad je krenuo u misije iz Genove, 20. listopada 1988., u pedesetoj godini svojega misionarskog rada. Pokopali su ga, po njegovoj želji, u Mariji Poliju, pod palmama, uz crkvu, s grudom hrvatske zemlje i bočicom Jadranskog mora, koje je ponio sa sobom. Na sprovodu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hindua. Grob mu je hodočasničko mjesto na koje dolaze kršćani, hindui i muslimani, moleći se da im pomogne u njihovim nevoljama. Neki su iznijeli svoja svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima po njegovu zagovoru.

Otac Gabrić važan je zato što je toliko toga učinio u jednome od najsiromašnijih dijelova Indije. Za njega je rekao njegov provincijal otac Matthew da je „najsjajnija zvijezda na misionarskom nebu Bengalije“. Sv. Majka Terezija rekla je u Metkoviću prigodom njihova zajedničkog posjeta Hrvatskoj 1978. da bi trebali doći u Bengaliju i vidjeti što je to sve otac Ante učinio, jer je to nemoguće izreći. Rekla je: „On donio Isusa u srce Bengalije. Donio je Isusa i Mariju u obitelji i oni žive radosnim životom. On je živa Isusova ljubav.“

Bio je neumoran i požrtvovan u naviještanju radosne vijesti. Napose je imao razumijevanja za siromahe, jer je i sam živio krajnje siromašno i pokornički. Nije imao auto, nego bicikl, koji je bio njegov raspoznajni znak. U šali je znao reći da je za vrijeme kišnog razdoblja, kad praktički nije bilo putova, nego nepregledne kaljuže, katkada on nosio bicikl, a onda bicikl njega. Svugdje se zauzimao i ublažavao bijedu mnoštva siromaha. Usto je bio i čovjek molitve i u molitvi je nalazio snagu za svoj apostolat.

Po selima je često prenoćivao u malim kapelama, u kojima je molio i katkad pisao. Njegova pisma i molitve koje je pisao izlazile su iz srca i otkrivaju čovjeka duboke i neprestane molitve. Kao misionar donosio je i davao Isusa drugima. Privlačio je mlade u duhovna zvanja. Sadašnji biskup te biskupije mons. Shyamal Bose kao dječarac oduševljavao se radom i svećeničkim i misionarskim životom o. Ante i odlučio je i sam biti svećenik kao on.

Što znači njegovo životno geslo: „Gorjeti i izgorjeti za Boga i za duše“?

Da, to je bilo njegovo životno geslo i ono se poput refrena ponavlja cijeli njegov život. Ono pokazuje da se potpuno davao Bogu i neumorno radio za duše. U jednoj svojoj molitvi, koju je molio u jednoj seoskoj kapelici nakon naporna puta, gdje je titraje svojeg srca sjedinio s titrajima svijeće, napisao je ovo: „Tajna vječnoga svjetla tajna je mojega života. Ja sam njegovo živo svjetlo, određeno da bude vječno svjetlo. Tama je još posvuda. Mrak i hladnoća. Isus mene treba. On me je odabrao za ovu uzvišenu službu: svijetliti, gorjeti i napokon za njega izgorjeti u njegovoj službi, pred životnim oltarom mojega predanja njemu i neumrlim dušama. Jesam li se posve odazvao tom pozivu? Koliko je duša sred tame bilo privučeno titrajima mojega životnog svjetla k Spasitelju? Ovo je životno pitanje. Odgovor je tek jedan: odgovor mojega života, potpunoga predanja mojega života u njegovoj službi, vječnog svjetla Vječne Ljubavi.“

Opet jednom drugom zgodom duhovito je rekao: „Treba gorjeti i  izgorjeti… A  mi  dimimo! Zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?“

Evo, to je otac Gabrić, tako jednostavan, a opet dubok. Potpuno Božji, a opet sasvim uz čovjeka u potrebi. Sretan, a pun skrbi. Mistik i djelatnik. Kontemplativan u svojem djelovanju. Zavidio je jedino svjećicama na oltaru, koje su tiho i neumorno gorjele i izgorjele. I on je bio takav. Uspio je spojiti stoljetni kršćanski ideal molitve i rada, akcije i kontemplacije. Spojio je suprotnosti koje mi nikako ne uspijevamo spojiti. U tome je bila i njegova svetost.

Gabrić ozbiljno je shvaćao svoje redovničke zavjete, osobito siromaštvo, a misijski zavjet učinio je još puno prije u travničkom sjemeništu, pri odlasku u Indiju o. Vizjaka, kad je tada mali Ante obećao da će i on krenuti njegovim putem. Odakle toliki misionarski žar i ljubav prema Bogu i ljudima?

Bio je redovnik, isusovac, čiji su zavjeti bili njegov raspoznajni znak. Siromaštvo je na poseban način bilo prisutno u njegovu životu, kao i zavjet čistoće i poslušnosti. Imao je toliko toga, kao nijedan misionar u Bengaliji, zato što je imao snažnu logistiku među Hrvatima gdje god su živjeli. Ali za sebe ništa nije zadržao ni imao. Kao njegov Učitelj, „koji se potpuno oplijenio uzevši lik sluge“, takav je bio i o. Gabrić, koji je Učitelju potpuno darovao svoj život. Sam je rekao: „Svijet gleda na nas. Preko tri naša zavjeta, tri čavla što nas na križu drže, ljudi žele u nama vidjeti samog raspetog Isusa.“

O njegovu misionarskom pozivu može se govoriti i kao o pozivu unutar svećeničkog poziva. Pojavili su se gotovo zajedno i to vrlo rano, već u Metkoviću, kad je bio dječarac. O tome svjedoči njegov najstariji brat. Jednom zgodom dvojica su mladih isusovačkih odgajatelja u poznatoj travničkoj gimnaziji na putu prema Splitu zakasnila na parobrod u Metkoviću. S njima se susreo Antin brat Ivo. Evo što je o tome zapisao jedan od tih mladih isusovaca: „Idemo mi od željezničke postaje u grad, kad pred nas stade jedan pristali mladi gospodin. ‘Hvaljen Isus, velečasni, jeste li vi Isusovci?’ ‘Jesmo.’ ‘Ja sam Ivo Gabrić.’ Mi mu iznesemo našu nepriliku sa zakašnjenjem na parobrod. ‘Lako za to, dođite vi samo mojim roditeljima, koji će biti veseli da vas prime. Znate, ja imam maloga brata koji je završio osnovnu školu. On čita sarajevsku Nedjelju (kasnije je postao Katolički tjednik). Osobito voli misijsku rubriku, pa stalno govori da želi biti misionar. Primljen je u sinjsko sjemenište, ali fratri ne idu u misije među pogane. Pa baš mi je drago da sam vas sreo da o tomu progovorimo.’ Bili smo jako lijepo primljeni, maloga Antu vidjeli i obećali da ćemo pisati p. Provincijalu čim u Split dođemo, da maloga Antu primi u Družbino malo sjemenište u Travniku. Dalje je povijest koju svi znamo.“

U Travniku u gimnaziji bio je muzej o misijama, a u sjemeništu misijska skupina, u koju se i mali Ante uključio. Prigodom posjeta hrvatskih misionara u Indiji jedan od njih (J. Vizjak) postavio pitanje svim učenicima u travničkoj gimnaziji: „Hoće li i tko od vas poći u misije?“ Nastao je muk, a onda mali Ante digne ruku i reče: „Ako ne želi nitko drugi, ja ću!“ O tome je kasnije uvijek rado govorio i nikada to nije zaboravio. Također je sudjelovao u predstavama u kojima se prikazivalo kako misionar poučava djecu ispod palme, a ulogu tog misionara uvijek je htio imati Ante, iako je bio u nižim razredima. U tom su se već uočavali žar i ljubav prema Bogu i ljudima, koji će kasnije prerasti u pravi oganj.

Što vama osobno, ali i kao vicepostulatoru, predstavlja o. Ante Gabrić?

Kao sjemeništarac susreo sam se s o. Antom kad je dolazio u Hrvatsku. Na mene je ostavio snažan dojam čovjeka koji živi ono što govori. Još više sam se susreo s njime u knjigama u kojima su sabrana njegova pisma, a mi smo ih kao novaci čitali za vrijeme ručka. Pročitali smo sva četiri velika sveska njegovih pisama, koja smo s oduševljenjem slušali i kasnije komentirali. Svidio mi se njegov stil, koji je bio duhovan i duhovit, jasan i poticajan. Napose su njegove molitve takve da čovjeka ne ostavljaju indiferentnim.

Baveći se njegovim životom kao vicepostulator, još sam više uočio njegovu veličinu i požrtvovnost u radu za Boga i za ljude. Sve što je imao i dobivao dijelio je onima kojima je bio poslan naviještati radosnu vijest. Sve je susretao s ljubavlju i nije gledao kojoj vjeri pripadaju ni kojeg su naroda. Njegov pokornički život bio je vidljiv. Njegova ljubav prema svećeništvu i radost što je Kristov svećenik rijetko se susreće među svećenicima. Rekao je: „Lijep je naš svećenički život. Što više posla i  žrtve, to  on postaje sve ljepši i ljepši.“  Svaku godišnjicu ređenja proslavljao je u molitvi i živio je svoje svećeništvo onom radošću koja ga je prožimala na njegovu ređenju. To na mene ostavlja snažan dojam i stoga gajim posebnu pobožnost prema njemu. On je, jednostavno, bio radostan svećenik. Evo kako o tome govori: „U 38 godina što sam tamo u Indiji, nijedan dan nisam bio nesretan. I ljudi me pitaju: ‘Je li to moguće?’ Ja kažem: ‘Jest!’ Dok živimo s Isusom, dok se s Isusom žrtvujemo, moramo biti sretni. Ja se nisam ni jedan dan, ni jedan čas niti pokajao niti sam požalio što sam se odazvao Isusu, što sam se odazvao dušama. Sretan sam! Tu sreću želim i svima vama.“

Živimo u ubrzanu vremenu, punu poteškoća, nemira i izazova. Što mislite da bi o. Gabrić savjetovao kako isplivati iz tih poteškoća i pronaći radost i mir?

To je on snažno uočavao kod ljudi, napose kad je pohađao zapadne zemlje. Iako je sam bio velik apostolski putnik, nije bio uznemiren ni zabrinut. Potpuno se predavao Božjoj providnosti. Zato je govorio: „Mi se tužimo, mi sve gledamo kroz crne naočale… Nemirni, nezadovoljni, žurimo se, trčimo, letimo – i ne nalazimo mira ni ljepote. A mir i ljepota  tako su nam blizu, u nama su. Da, da, manje ludog trčanja, manje lude žurbe, manje besmislena trošenja vremena uz televizor (danas bi tome dodao kompjutore i mobitele). Više biti radin u tihu i neumornu radu u Božjoj službi i u službi brata čovjeka.“ Time je rekao sve i na najbolji način. Nama se čini da ne bismo mogli živjeti bez kompjutora i mobitela. A do nedavno smo sasvim dobro bez njih funkcionirali. Jednom zgodom je ovo rekao: „Možda sam ja malo zastario, no sretniji sam vam ja kad spavam na hasurama u vlažnim kapelicama delte rijeke Gangesa, i gladan, i u groznici, nego što bih bio u luksuzu!“

Gabrić tjelesno je bio slab i često se šalio na svoj račun, ali neumoran u naviještanju i djelovanju. U čemu je tajna, kako učiniti najviše što možemo i još malo više?

Da, to je zanimljivo. Zbog krhka zdravlja nije služio vojsku. Kad je odlazio u Indiju, liječnici su mu prognozirali da će brzo umrijeti. On se nije na to obazirao. Na misijskoj postaji u Bošontiju svojim radom promijenio je cijelo mjesto, koje je postalo grad. O tome je svjedočila misionarka sestra Silvana Mužić, koja je dugo radila u toj postaji kao bolničarka. Kad se nakon više godina vratila u Bošonti na proslavu pedesete godišnjice ženskog samostana, kaže da nije mogla prepoznati tu postaju koliko se promijenila. Prije su ondje bile kolibe i naokolo močvare, a sad su kuće zidanice, asfaltirane ulice, ljudi na biciklima i motorkotačima. Sve to treba zahvaliti misionarima, a napose ocu A. Gabriću.

Nije bilo nikakve bolnice i prvu je sagradio o. Gabrić i predao ju u ruke redovnica Kćeri Sv. križa da ju vode. Ista redovnica svjedoči o o. Gabriću da ga ne bi mogli ni lancima zaustaviti kad je odlučio poći u obilazak sela, jer je jednom zgodom teško povrijedio nogu i unatoč svemu otišao u obilazak sela. Ako on kaže: „Glavna pokretna snaga u mome je radu raspeti Isus“, onda mi tu ne možemo ništa bolje ni više o njemu reći. On je to sažeo u jednu jedinu rečenicu i njom rekao sve. Nama treba „puno tinte“ da bismo to prikazali i objasnili.

Evo još jedne njegove misli o tome: „Caritas Christi urget nos! Ljubav nas Kristova potiče! Ne da mi mira. Goni me na rad, na žrtvu, na žrtvu za čitav svijet.“ U tome je njegova tajna i ono „malo više“! Svaki je naš komentar na to suvišan.

Jesmo li mi uopće svjesni važnosti misija i vrijednosti misionara i misionarka, koji daruju cijele sebe da bi pomogli braći i sestrama u potrebi te donose živog Boga onamo gdje za Boga još nisu čuli?

Crkva je svjesna važnosti misija i rada misionara i misionarka. Zato je uvedena i Misijska nedjelja, kada na poseban način mislimo na tu djelatnost Crkve i za nju molimo. O. Gabrić je napose za svojeg pohoda domovini Hrvatskoj 1969. oduševljavao vjernike i probudio veliko zanimanje za misije i za naše misionare. Svojim pismima raznim glasilima i pojedincima podržavao je i širio taj misijski duh. Ne smijemo se osloniti samo na Misijsku nedjelju i tada nešto učiniti i malo se pomoliti. Radosna vijest u tom smislu puno čini. Gabrićevski rečeno: ona gori za misije!. Trebalo bi u svima nama biti takvo raspoloženje kao što je sam Gabrić zapisao o Misijskoj nedjelji: „Ta Misijska nedjelja nema ni noći, ni ponoći, nego je to vječna zora, vječna nada Njegove misijske molitve: ‘Dođi kraljevstvo Tvoje!’“ Napisao je o. Ante i prekrasnu molitvu prigodom 50. godišnjice Misijske nedjelje.

Voljeli bismo da se proces za proglašenja blaženim ubrzo privede kraju te da i službeno imamo zagovornika na nebu. Kako možemo molitvom pomoći?

Da, to je želja nas svih, a napose onih koji su susreli o. Gabrića i koji su ga poznavali. Mnogi Hrvati su se obradovali kad je Majka Terezija bila proglašena blaženom i svetom, ali su i uzdahnuli s tugom u srcu, jer su očekivali da bi i o. Gabrić trebao biti zajedno s njom uzdignut na čast oltara. Njih dvoje bili su srodne duše. Iako je mlađi od sv. Majke Terezije, on je prije dogorio. Kad su joj sestre to javile, bila je u Rimu. Samo je kratko rekla: „On je u nebu!“

Sam proces ima svoju zahtjevnost i svoj postupak, svoj put. Ono što možemo svi učiniti i što trebamo najprije činiti jest da molimo za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tiskali smo sličice s njegovim likom i molitvom na poleđini. Trebamo se moliti u svojim potrebama i bolestima, jer tek kada bude službeno od liječničke komisije u Vatikanu prihvaćen takav čudesni događaj po njegovu zagovoru, onda će i biti proglašen blaženim. Uslišanja i ozdravljenja po njegovu zagovoru mogu se slati na adresu Vicepostulature: vicepostulatura.oag.@isusovci.hr.

Trebamo širiti pobožnost prema njemu i pomagati djela koje je u Zapadnom Bengalu činio. Za to je napose zaslužna Zaklada „Otac Ante Gabrić“, koju možete pratiti na internetu i vidjeti kako djeluje.

Kolika je važnost molitve za naš život i rast u vjeri i koja je vaša omiljena molitva?

Postoji izreka: „Reci mi kako i koliko moliš i reći ću ti kakav si vjernik!“ O. Gabrić bio je velik molitelj. Molitve su mu izlazile iz srca i išle su Božjemu Srcu. Čudesno je kako je spajao molitvu i rad. Izrekao je i napisao lijepih molitava u tako različitim zgodama života i u svim vremenima liturgijske godine. Poznate su mu jutarnja, podnevna i večernja molitva misionara. Time ujedno ukazuje kako su to povlašteni trenutci dana kad bismo se trebali moliti. Svatko treba naći svoje vrijeme u danu kad mu je najbolje i najlakše moliti. Trebali bismo svakako početi i završiti svoj dan molitvom. Ima puno metoda i načina molitve koji nam mogu pomoći da nađemo svoj vlastiti put molitve. Taj je put nemoguće naći ako ne molimo. Molimo li usmeno, meditiramo ili kontempliramo, svejedno je. Samo da nam dan ne prođe a da se barem malo ne pomolimo. Molitva nam daje duhovnu kralježnicu, koja onda sve drži. Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu molitve su par excellence i izvan svake kategorije i konkurencije. Možda ćete se iznenaditi, ali tri kratke molitve koje sam od majke naučio u najranijem djetinjstvu još uvijek molim i vrlo su mi drage. Nisam ih ni u jugoslavenskoj vojsci propuštao dnevno moliti.

Ako se Isus, naš jedini i pravi Učitelj u molitvi, tako često povlačio na samotna mjesta da bi molio i noći provodio u molitvi, onda i mi to moramo činiti. To tiho zajedništvo sa svojim Nebeskim Ocem bilo je kamen temeljac njegove zemaljske misije i izvor njegove snage. U svakome ključnom trenutku svojeg poslanja Isus se okretao molitvi, pokazujući njezinu središnju i presudnu ulogu u njegovoj službi. I mi smo pozvani činiti isto.

Koji je vaš omiljen biblijski citat i zašto?

Uh! Kada pomislim da je taj, pojavi se neki drugi i tako se karika lanca biblijskih citata niže… Ostat ću kod onoga koji sam odabrao za svoju mladu misu i stavio na mladomisničku sličicu: Iv 21, 17 („Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“) Toliko mi je drag da ga imam ispisana na grčkome i latinskome. U njemu Petar očituje svoju poniznost i skromnost. Svjestan je svega što je učinio, a nadasve svoje obnovljene ljubavi prema uskrsnulom Gospodinu. Triput je upitan i triput ponavlja svoju ljubav prema Gospodinu. Kad mi je citat pred očima, molim se za svećenike, napose kad im držim duhovne vježbe.

Koja bi bila vaša poruka čitateljima Radosne vijesti i što biste nam stavili na srce kao poticaj za razmišljanje i djelovanje?

Radosna vijest ima lijep i važan zadatak: držati budnom svijest o misijama. To treba nastaviti i ustrajati u tome. Sve se tiskovine muče kako opstati kada internet i njegove izvedenice „kolo vode“. Lijepo je čitati što sve naši misionari i misionarke rade.

Neka čitatelji budu zahvalni što u Radosnoj vijesti mogu naći ono najbolje, najtočnije i najsigurnije o misijama i našim misionarima i misionarkama, koji radosno naviještaju radosnu vijest! I neka nastave pomagati Radosnoj vijesti i misijama. Bez njihove pomoći ni Radosna vijest ni misije ne mogu kvalitetno i dobro nastaviti ispunjavati svoje poslanje.

Foto: Župa sv. Ilije Metković / Zvinimir Atletić