Zamislimo si jednu tamu, beskrajnu, duboku i marčnu. Vičeš, zoveš, a odgovora ni za lijek. Tumaraš, padaš, kotrljaš se i propadaš, ali svuda oko tebe i u tebi tama… tama!

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

E sad, u toj tami, “ono kao odjednom” pojave se kršćani (ne pitajte me odakle, ni kako, ni koji, ni kako znamo da su to baš oni, ali uglavnom pojave se). I u toj tami upale svijetlo i to svjetlo počinje polako, ali… ono stvarno polako, sporije od puža i mrava, silaziti dolje. Ovdje se zapravo radi o Uskrsnoj svijeći, koja biva upaljena za vrijeme Pashalne liturgije te nam simbolizira Uskrs, Krista, koji je za nas svjetlo života, budući da se i Uskrs dogodio “negdje u noći”. I to svjetlo (kroz simboliku svijeće) prebiva s nama. S druge strane kako se svijeća polako topi, skraćiva i snižava, to svjetlo Kristovo zapaljeno negdje u tami neba, polako se spušta na zemlju, k nama “zemljanima” (hebr. Adamima). Ta avantura silaženja svjetla traje 50 dana i tada se prenosi u baptisterij (odnosno u blizinu krstionice), da bi se to njeno svjetlo moglo davati svima koji će pristupati sv. Krštenju, jer se krsna svijeća, koju nam drži kum, pali upravo na Uskrsloj svijeći. U trenutku krštenja osoba primajući svjetlo Kristovo, prihvaća zapravo njegov Uskrs i postaje mu dionikom. Sve ovo zapravo simbolizira Duhove i način rađanja Crkve. Drugim riječima, cijela ova simbolika izgleda poput jednog fitilja, koji zapaljen negdje u Nebu, polako silazi na zemlju, da bi se eksplodirajući među nama proširilo Kristovo svjetlo po čitavom svijetu.
Danas slavimo to što taj Glas dopire i do nas, te što Ga i mi možemo pronositi dalje svojim kršćanskim životom. Na taj način misterij Kristova Uskrsa ulazi u našu povijest i u njoj pušta svoje korjenje. To znači da Kristov Uskrs nema smisla ako ne dopre do tebe i do mene. Taj put dakako nije lagan, ali kako li je lijepo kada se pošteno borimo protiv različitih napasti te s pomoću Kristovom te iste napasti i nadvladamo? Padamo… i kotrljamo se, ali to su zapravo samo nove prilike za produžiti Uskrs još više.

Blagdan Duhova korjenito izaziva stavove današnje kulture slika. Gdje god pođemo samo se naslikavamo, tobože za uspomenu ili da to “podijelimo s drugima”, da i njima prenesemo dijelić toga iskustva. Fino! Ali džaba ti, reklo bi ti se u mom selu, i sto slika, ako se doživljaj i odsjaj svih tih krajolika, mjesta, i umjetnina ne može odčitati i na odrazu tvoga lica i tvoga srca, ako je jedino što možeš podijeliti s drugima od tog puta ono što si “spremio na ja-oblaku”. Duhovi – to je ono kada možeš doć bratu i reć nešto ovakvo: “Znaš, Isus je doista živio prije dvije tisuće godina, ali ti Ga imaš priliku susresti i u meni danas!”… pa čak… i u ovom tekstu što ga čitaš sad!

Ljubi
+

OGLAS