Malo tko nije čuo za “Domaćicu” – slatke kekse prelivene čokoladom što ih je reklamirao i hrvatski nogometni reprezentativac Ivan Rakitić. Mališani su godinama odrastali i još uvijek rastu s “Plazma” keksom – slatkim ukusnim obrokom, koji pomiješan s mlijekom svakoga vraća u djetinjstvo, piše Slobodna Dalmacija.
Štrudel od smokava
Jedan od takvih nostalgičnih zalogaja uz “Domaćicu” i “Plazmu” je i štrudel od smokava, ekskluzivni proizvod tvornice keksa i vafla iz Čapljine, koji je nekada dominirao na policama diljem bivše Jugoslavije. Ne treba zaboraviti ni grisine-štapiće u slanom izdanju od lisnatog tijesta koje je svatko od nas barem jednom probao, “Belvit” kekse, bakin kolač i mnoge druge.
O ovim slatkarijama puno toga se zna, ali rijetkima je poznato da je njihov rodonačelnik Petar Tutavac, Neretvanin koji je svoj radni vijek proveo u konditorskoj industriji diljem bivše Jugoslavije, a svoje zvjezdane poslovne trenutke doživio je u tvornici keksa “Bambi” u Požarevcu, gdje i danas živi sa svojom obitelji.
I ne miruje, premda je službeno umirovljenik. Dapače, prevalio je 87 godina i još je poslovno aktivan u privatnoj obiteljskoj tvrtki “Pertu”, u kojoj se proizvode konditorski proizvodi (čak 280 različitih vrsta), a ima i brojne planove za širenje posla u zemljama regije.
– Eto, tako i danas sa svojom obitelji, sinom i unucima koji su inženjeri prehrambene tehnologije radim nove slatkiše i nove proizvode – govori nam Petar, čija je životna priča započela u Podgradini nedaleko od Opuzena (danas općina Slivno), gdje je rođen u brojnoj obitelji daleke 1934. godine. U dobi od trinaest godina je završio pletarski zanat u Opuzenu te je postao KV radnik pletar. Tada je nekoliko godina pleo korpe u kojima se nosio kruh, ali mladi Petar se time nije zadovoljio. Godine 1949. preko sindikata se javio na tečaj za keksara u Zagrebu, koji je raspisala tvornica “Kraš”, gdje su on i još jedan polaznik izučili keksarski zanat. Zanimljivo je da je bio prvi školovani keksar u tadašnjoj Jugoslaviji. Zatim je otišao u vojsku, a nakon povratka zaposlio se u “Krašu”.
Iz Zagreba u Čapljinu
– “Kraš” je tada bio jedina konditorska industrija i sve ostale koje su se kasnije pojavljivale potekle su od njega – prisjeća se Petar, koji je uz rad pohađao višu “Krašovu” školu za inženjera konditora u proizvodnji. – Nas je tada bilo 96 i svi smo završili tu školu i bili smo osnova konditorske industrije koja se razvijala u tadašnjoj državi – reći će Petar.
Ali ono što je zanimljivo jest da je upravo “Domaćica” bila njegov diplomski rad i prvijenac u konditorskoj industriji. Taj najprodavaniji keks nakon “Plazme” kasnije je doživio različite varijacije, ali osnova je ostala onakva kakvu je zamislio Petar Tutavac u svom diplomskom radu dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća.
No, sudbina je htjela da se ne zadrži dugo u Zagrebu. Nekako u to doba osnivale su se mnoge konditorske industrije, a među njima i “Lasta” u Čapljini, koja će biti njegovo odredište.
Budući da nije mogao riješiti stambeno pitanje za svoju obitelj u Zagrebu, krajem 1958. godine Petar se vraća u dolinu Neretve u Čapljinu, u tvornicu “Lasta”, koja je u to vrijeme proizvodila kruh, oblatne i medene pogače, s 27 zaposlenika.
– Nakon dolaska u tvornicu na mjesto tehničkog direktora, započeo sam s proširenjem proizvodnje, nabavio sam nove linije i uveo nove proizvode, među kojima i štrudel od smokava.
– Znate, na tom području ima puno smokava i bila je prava šteta to ne iskoristiti – kazuje nam.
Iako je uspješno organizirao proizvodnju, u Čapljini se nije dugo zadržao.
Više možete pročitati na portalu Slobodne Dalmacije.
