Evo neki dan je umrla Mara Karamatić sa Banje, ona vam je 165. žrtva azbesta i azbestoze. Rak pluća i dva, tri miseca po bolnicama, kemoterapija, mučenje. Pomoći nema, spasa nema. Umri i gotovo – tim nas je dramatičnim riječima dočekao predsjednik Udruženja žrtava azbesta, koja okuplja bivše radnike tvrtke “Plobest” iz Ploča, Smiljan Batinović-Crni.
Mara, kao i brojni njezini kolege iz pogona pločanskog plobesta, koji je proizvodio brtvene i izolacijske proizvode te obloge kočnica od opasnog azbesta, nije dočekala obeštećenje od RH za narušeno zdravlje.
Naime, država je pripremila 111,7 milijuna kuna za bivše radnike “Plobesta” (njih 510), kako bi im nadoknadila zdravlje koje su izgubili radeći s opasnim azbestom i udišući azbestnu prašinu.
Nažalost, broj nekadašnjih “Plobestovih” radnika svaki dan je sve manji i manji. Gotovo da nema mjeseca a da netko od njih ne umre. Svi su oni godinama radili u pogonima s otrovnim azbestnim vlaknima a da pojma nisu imali koliko je to štetno za njihovo zdravlje. Kasnije su platili zdravljem. Nije tu bilo ni maski ni rukavica. Radilo se bez ikakve zaštite – govore nam bivši radnici.
Tko je jednom udahnuo čestice azbesta, tome više pomoći nema. Zabiju mu se u pluća i tu ostaju do kraja života. Izravna posljedica udisanja azbesta je bolest azbestoza, koja tijekom godina prerasta u karcinom pluća i pleure i neizbježna je smrt u najgorim mukama. Nažalost, tako je do sada skončalo 165 radnika “Plobesta”.
Uklanjali mrtvačke glave
– Ma dosta naših radnika umire što znamo i što ne znamo jer neki žive u Hercegovini, tako da im se broj stalno smanjuje – govori nam Smiljan, s kojim smo se sastali ispred propale tvornice u Pločama.
Više možete pročitati na portalu Slobodne Dalmacije.
Piše: Stanislav Soldo
Foto: Denis Jerković
