Stručno-znanstveni skup uz 600. obljetnicu prvoga spominjanja Metkovića, Metković, – 12. lipnja 2022. (Studia lexicographica, 16(2022) 31, str. 153–155).

Dva retka iz 1422. u nizu pritužbi na postupanje carinika u kojima stoji flummaria Narenti subtus Metchovich (na rijeci Neretvi pred Metkovićem) ucrtali su Metković na historiografsku kartu. Ser Mato Getaldić (ser Matheo de Gethaldo) potužio se dubrovačkom knezu Vlahi Sorgu (Blasio de Sorgho) na Petra Primića i Stanihnu Sladinovića (contra Petrum de Primo et Stanichnam Sladinovich). Spomenuti je dokument, koliko je poznato onomastičaru Domagoju Vidoviću, prvi uočio 1937. srpski povjesničar Mihailo Dinić u članku »Trg Drijeva i okolina u srednjem vijeku«. Cjelokupan dokument i njegov prijevod na latinski 1982. objavljuje povjesničar Ivan Jurić. Ove se godine tako nije samo obilježilo prvo spominjanje, nego i 85. obljetnica pronalaska i 40. obljetnica prijevoda toga važnoga dokumenta za sam Metković, o čemu detaljno, upućeno i pitko upućuje Vidović u članku »Sretan ti 600. rođendan, rodni grade«, objavljenom na lokalnom portalu, likemetkovic.hr, točno na datum naveden i u samome dokumentu, 17. siječnja.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Od 8. do 12. lipnja 2022. u Gradskom kulturnom središtu Metković održana je i središnja manifestacija obljetničke godine u organizaciji Grada Metkovića, Sveučilišta u Zadru i Sveučilišta u Dubrovniku.  Riječ je o stručno-znanstvenom skupu pripremanom dvije godine. Metković 600 godina (1422. – 2022.) okupio je ugledne istraživače metkovskoga podrijetla, poznavatelje lokalne povijesti, entuzijaste, kulturne djelatnike, tuzemne i međunarodne znanstvenike različitih profila (od geologije, arheologije, geografije, antropologije, demografije, povijesti umjetnosti do agronomije), čija je tematska okosnica logično bila usko povezana sa samim gradom. Gluščević se u pozdravnom govoru na otvaranju dotaknuo dokumenta iz 1422., koji se i danas čuva u dubrovačkom arhivu, istaknuvši da će očekivani zbornik s osamdesetak izlagača zasigurno premašiti tisuću stranica. Doko je pak u obraćanju izrazio zahvalnost svima koji su na bilo koji način doprinijeli promociji i ugledu Metkovića, posebno se osvrnuvši na Jurića, ali i buduće generacije za koje će planirani zbornik zasigurno biti vrijedna ostavština. Dobroslavić je Metković spomenuo kao temeljni grad u županiji, uz Dubrovnik, sa željom da se s ulaganjima i projektima još čvršće povezuje neretvanska dolina i krajnji jug Hrvatske.

Ambiciozno osmišljen skup obuhvaćao je tematski raznorodna područja i cjelodnevne rasprave (u jednom danu otprilike se moglo odslušati 25 predavanja). S obzirom na zavidan obim skupa, navest će se tek određene teme i izlagači, ali i spomenuti kako su na skupu bila predviđena izlaganja Luka Paljetka, Daniela Rafaelića i Vinicija B. Lupisa do kojih spletom okolnosti nije došlo. Naime, već su se prvoga dana, 9. lipnja 2022., sugrađani tijekom sesija upoznali s arheološkim nalazištima (Smiljan Gluščević i Snježana Vasilj), geologijom i hidrogeologijom (Ivo Velić i Josipa Velić; Nino Krvavica, Igor Ružić i Andrea Tadić; Ivan Sondi, Stanko Ružičić i Goran Durn; Jure Margeta), inovativnim sustavima u poljoprivredi (Mladen Jurišić; Domagoj Zimmer), razvojem turizma (Magdalena Medar-Ujdur), djelovanjem muzeja Narona (Toni Glučina), metkovskim toponimima (Domagoj Vidović), bunarima (Markica Vuica), zgradom pošte (Miljenka Manenica i Ilija Volarević), poviješću osnovnoga školstva (Božena Nikoletić, Ivana Čarapina), kazališta (Anđela Vidović), likovnosti, s posebnim naglaskom na Vladimira Becića (Tajana Vrhovec Škalamera), sporta (Božidar Lovrić i Ivo Veraja; Ivica Puljan), arhivima od stranaca za vrijeme Austro-Ugarske (Jadranka Šunde Gluščević) te javnim bilježnicima (Paulina Šiljeg).

Drugi dan, 10. lipnja, uz sad već standardnu lokalnu povijest i mjesta memorije od običaja povezanih uz sprovode (Denis Vekić i Ivo Veraja), zgradu kina (Milan Kapović), gimnazijsko školstvo (Vanja Gabrić i Jozo Jurković), park (Smiljan Gluščević i Mirna Petricioli), pučke pobožnosti (fra Domagoj Volarević; Marija Jerković), GIS pristup hijerarhiji naselja (Ante Šiljeg, Ivan Marić, Krešimir Kuran i Ivan Takalić),elektrifikaciju (Mario Gabrić), specifičnosti i promjene lokalnoga govora (Perina Vukša Nahod), imali smo prilike čuti i dvoje doajena metkovske povijesti i etnologije – mons. dr. Milu Vidovića, crkvenoga povjesničara i nekadašnjega ravnatelja Nadbiskupijske klasične gimnazije »Don Frane Bulić« u Splitu, te Radojku Bagur, nastavnicu likovne kulture s izraženim interesom za istraživanja narodnih nošnji te duboko uključenu u sve kulturne sfere grada, ujedno nagrađenu za odgojno-obrazovni rad, unapređivanje nastave, rezultate u njegovanju kulturne baštine i odgoju mladih. Različitih senzibiliteta i interesa oboje su utjelovljenja nezanemarivoga društvenoga kapitala koje je grad nekoć itekako imao, a danas još baštini.

Završnica, 11. lipnja, obilježena je ulogom Matice hrvatske i njezina ogranka u Metkoviću u društvenom razvoju (Božidar Lovrić), muzeologijom u kontekstu Prirodoslovnoga muzeja Metković (Ivana Baće), ponovno poviješću školstva (Zrinka Radunić i Trpimir Jurić), poviješću glazbe i zaboravom Klementa Viskovića (Darko Matičević), duhanskom stanicom (Ivan Vukojević), suvremenom demografijom (Damir Magaš; Snježana Mrđen i Silvija Šiljeg), mostogradnjom (Željko Žderić) i nautičkim turizmom (Dragan Tolić). Arheolog Emilio Marin, u govoru o kulturnim vezama te važnosti Metkovića za hrvatsku kulturu, naglasio je koliko je bila nužna financijska potpora u istraživanjima, odnosno ulaganje, i koliki zalog imamo danas u obliku jedinstvenoga in situ muzeja u Vidu. Nenačete teme na izlaganjima, poput književnosti (primjerice, pjesnički odjeci Ivana Slamniga, Stojana Vučićevića ili Vladimira Pavlovića), povijesti knjižnice, trgovinskoga giganta »Razvitka«, arhitekture i urbanizma, pa i turističkoga potencijala gubavih kuća (leprozorij iz nedavne prošlosti, 1905), svjedoče kako je Metković od zanemarive uloge do početka XIX. stoljeća trgovinskim razvojem te priljevom stranaca sukcesivno profitirao.

Skup je podsjetio i na bolnu činjenicu promjene u strukturi stanovništva. Sam prostor u kojem se skup održavao svjedoči kako nekad u kulturi samoga grada ništa nije bilo prepušteno slučajnosti. Punokrvni kazališni čovjek i arhitekt Aleksandar Freudenreich projektirao je tad buduću pozornicu i gledalište, završenu nakon silnih napora 1977. Danas je prostor polivalentan i višefunkcionalan te bi mu ozavidjeli mnogi hrvatski gradovi. Ukratko, inzistiranjem na dostojnoj proslavi koja nadilazi plitku medijsku reprezentaciju grada lađa i mandarina, Metković, osim poštanske markice koju je već dobio, očekuje i važan nadolazeći zbornik. Ali i šira obveza da se na solidnim građanskim temeljima ipak sustavnije poradi na razvijanju nužno povezanih obrazovnih i kulturnih politika jer, nadovezujući se na Tainea, čovjek izvan mjesta ne postoji.

OGLAS