Na današnji dan, 20. siječnja 1923., u metkovskoj obitelji Ivana i Danice Veraje, rođ. Šunjić, rodio se mons. Fabijan Veraja koji je svojim stručnim svećeničkim djelovanjem ostavio značajan trag u Katoličkoj crkvi, dok ga Metkovci pamte i kao ključnu osobu bez koje ne bi bilo Samostana časnih sestara u Metkoviću. Ovdje donosimo tekst koji je priredila Matija Maša Vekić te fotografije koje je ustupio Fotostudio „Veraja“.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Stogodišnjica rođenja mons. Fabijana Veraje (1923. – 2014.)

Mons. Fabijan Veraja bio je znanstvenik i plodan pisac. Objavljivao je knjige i stručne članke na talijanskom i latinskom, te na hrvatskom. Uz hrvatski, latinski i talijanski govorio je još francuski i njemački jezik. Neka su mu djela prevedena na više jezika.

U Kongregaciji obreda, odnosno Kongregaciji za kauze svetih, mons. Veraja je, kako je sam napisao, studirao kauze iz osam zemalja, priredivši osobno Pozicijeza Talijana Bartola Longa, Poljaka Vincenta Kadłubeka, Danca Nielsa Stensena (1205 str.), Nijemca Petra Friedhofena. Napisao je Poziciju bl. Marije Teresie Sherer. Nakon Drugoga vatikanskog koncila priredio je za hrvatsko iseljeništvo na hrvatskom Nedjeljni i blagdanski MisalMali obrednik-molitvenik-pjesme, Rim 1966.

Mons. Fabijan Veraja imao je značajnu ulogu u hrvatskim kauzama: u kauzama sv. Leopolda Mandića, bl. Alojzija Stepinca, bl. Marije Propetog Petković i časnog sluge Božjega Vendelina Vošnjaka. Zanimao se za kauze Nikole Tavelića i uredio Zbornik u čast sv. Nikole Tavelića, Rim 1970. godine, i objavio dva priloga u njemu. Napisao je službenu Pozicijubl. Ivana Merza, kao „pionira Katoličke akcije u Hrvatskoj“ (1104 str.) i Poziciju bl. Miroslava Bulešića ( 335 stranica).

Osim pozicije, napisao je i knjigu o životu i mučeništvu bl. Miroslava Bulešića.

Napisao je i knjigu „Svećenik i žrtva“ o uzornom svećeniku don Radovanu Jerkoviću (1900.-1950.), koji je ubijen u zatvoru splitske UDB-e, koju je objavila Crkva u svijetu, 2006., drugo izd. 2007. godine. Mons. Veraja u njoj donosi mnoga svjedočanstva o don Radovanu Jerkoviću, koja je prikupio s pok. nadbiskupom splitsko-makarskim mons. Antom Jurićem (1922.-2012.), i između ostaloga tamo piše: „Kao takav zavrjeđuje da se poradi na njegovoj kauzi kanonizacije. Ova knjiga već sadrži sve što je potrebno za službenu Poziciju o mučeništvu (Positio super martyrio) kojom se na Kongregaciji za kauze svetih dokazuje da je određeni sluga Božji ubijen iz mržnje na vjeru i da je prihvatio mučeništvo kao svjedočanstvo za Krista.“

Mons. Veraja napisao je knjigu Na tragovima svetosti, svojevrsnu autobiografiju, a izdala je Crkva u svijetu, 2006. 2013. Objavio je knjigu „Putovima providnosti“ (izdanje Crkve u svijetu i Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu) u kojoj je prethodnu „Na tragovima svetosti“ sa stotinjak stranica proširio na oko 330 stranica. U istoj je detaljnije opisao svoj rad u Kongregaciji za kauze svetih, ali se osvrnuo na događanja unutar crkve u Hrvata pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Posebno je kao važan istakao rad na knjizi Le cause di canonizzazione dei santi. Time je u nakon nekoliko stoljeća došlo do značajnih promjena u zakonu za kauze svetih. Objavio je više članaka u časopisu Crkva u svijetu o bl. Ivanu Merzu, Hrvatskom katoličkom pokretu, o Kauzama svetih itd. O don Radovanu Jerkoviću je govorio na Vatikanskom radiju i pisao u hrvatskom katoličkom kalendaru Danica, 1992. Priredio je knjižicu o uzornom šibenskom svećeniku mons. don Anti Radiću pod nazivom Svjedok jednog vremena. Iz uspomena don Ante Radića, koju su objavili Crkva u svijetu i Šibenska biskupija, Split-Šibenik, 2013. Treba spomenuti i knjigu o don Krešimiru Zoriću.

Kao posljednje veliko djelo vrijednoga prelata Katoličke crkve mons. Fabijana Veraje izišla je knjiga Nikola Moscatello, savjetnik Jugoslavenskog poslanstva pri Svetoj Stolici, “Uspomene“ u svjetlu dokumenata. Doprinos povijesti katolicizma u Jugoslaviji (1922.-1946.), a objavio je Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Rim 2014. (424 str.).

Mons. Veraja pomagao je mnogo preko belgijskog, njemačkog i švicarskog Caritasa svojoj splitsko-makarskoj (nad)biskupiji i ostalim primorskim biskupijama preko kumstava sjemeništarcima i na druge načine osobito nakon 1956. kada je komunistička vlast zatvorila sve vjerske obrazovne ustanove u Splitu. Pomagao je i časnim sestrama Služavkama Malog Isusa splitske provincije izgraditi kuću i kapelicu u Metkoviću itd. Osobito je ponosan što je uz sve svoje poslove pa i profesorske (predavao je vjeronauk časnim sestrama u Rimu) i pastoralne (na župi u talijanskim Alpama) pomogao trima osobama upoznati Katoličku vjeru i primiti svete sakramente katekumenata.

Fabijan Veraja rođen je 20. siječnja 1923. u Metkoviću od oca Ivana i majke Danice rođene Šunjić. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, gdje mu je vjeroučitelj bio don Rade Jerković (1900.-1950.), koji mu je pomogao da dođe u sjemenište u Split. Nakon završene klasične gimnazije u Splitskom sjemeništu, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, i talijanske okupacije Splita, odlazi na studij teologije u Đakovo. U travnju 1945., pred prodorom partizana, s kolegama odlazi u Zagreb te poslije 6. svibnja 1945. prema Sloveniji i Italiji.

U Rimu nastavlja studij teologije i biva zaređen za svećenika 19. srpnja 1947. godine u rimskoj bazilici Svetih XII apostola. Mladu misu rekao je sljedeći dan u kapelici Papa u katakombama sv. Kalista, u blizini groba sv. Fabijana, pape mučenika, (koji je ubijen 20. siječnja 250. godine). Grob sv. Fabijana desno je od oltara, kapelica je 12 metara pod zemljom. S druge strane dugo je bio grob sv. Cecilije ali je premješten.

Kao pitomac Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu postigao je doktorat iz teologije na sveučilištu Gregoriana, a potom i magisterij iz kanonskoga prava na Lateranskom sveučilištu.

Njegova doktorska disertacija, koja je objavljena 1960. godine, bila je povodom da je, uz privolu pape Ivana XXIII., bio primljen u Svetu kongregaciju obreda, i to u Povijesnu sekciju, gdje je više od dvadeset godina radio na pripremanju „povijesnih“ Pozicija o životu raznih kandidata za kanonizaciju. Od prosinca 1981. godine do siječnja 1993. bio je dotajnik Kongregacije za kauze svetih. I nakon odlaska u mirovinu nastavlja se baviti svojim istraživačkim radom i pisati.

Preminuo je u Grottaferrati, Rimu, 28. listopada 2014. Hrvatska rimska zajednica oprostila se od njega na Spomendan svih vjernih mrtvih 2 studenog. Tijelo mu je doneseno u hrvatsku crkvu sv. Jeronima gdje su ga dočekali svećenici i poglavari Zavoda i drugi članovi hrvatske rimske zajednice kako bi se pomolili i iskazali posljednju počast pokojniku. Euharistijsko slavlje u zajedništvu s četrdesetak svećenika predslavio je Neretvanin mons. Martin Vidović, naslovni nadbiskup Nina. Među suslaviteljima bio je i o. Boguslaw Turek C.S.M.A., dotajnik Kongregacije za proglašenje svetih. Homiliju je održao mons. Jure Bogdan, tada rektor Zavoda sv. Jeronima, koji je podsjetio da je pokojni Fabijan Veraja bio jedan od posljednjih istaknutih svećenika hrvatske poslijeratne emigracije. Tijelo pokojnoga mons. Fabijana Veraje prema njegovoj želji preneseno je u Hrvatsku. Sv. Misu i sprovodne obrede 8. studenoga 2014. u crkvi sv. Ilije proroka u Metkoviću predslavio je splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u zajedništvu s mons. Antom Ivasom, biskupom šibenskim, mons. Matom Uzinićem, biskupom dubrovačkim, mons. Martinom Vidovićem, naslovnim biskupom Nina, mnoštvom svećenika, redovnica i vjernika. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Gradskom groblju sv. Ivana Nepomuka u Metkoviću, gdje sa svojima čeka Uskrsnuće mrtvih.

OGLAS