Gospar Luko i šjor Tonko bijahu relativno čestim gostima našega malog grada. Svakim susretom s njima moglo se osjetiti da se u njemu osjećaju kao doma, a mi opčinjeno sjedismo i upijasmo svaku njihovu riječ.
Otišao je neponovljivi šjor Tonko, ostavivši gospara Luka da se na ovome svijetu snalazi bez svojega alter ega. Iz svega toga proizašao je akademikov Sonetni vijenac Tonku Maroeviću (spleten plačem), za što je snimljen video u kojemu stihove govori sam gospar Luko, uz diskretnu glazbu Darka Matičevića.
Bijahu ta dvojica prijatelja iz ratnoga naraštaja, bijahu ta dvojica ratnika za bolju hrvatsku kulturu, za bolju Hrvatsku, bijahu ta dvojica hrvatskih poeta vezana poput dvaju bliskih planeta koje su svemirske gravitacijske sile toliko približile da su se vrteći jedan oko drugoga zajedno vrtjeli oko zajedničkoga sunca – hrvatske kulture. Dijelili su i zajedničke mjesece. Jedan od njih je naš Darko.
A ja sam tek zrnce prašine zalutalo u taj međuplanetarni prostor, zauvijek uhvaćeno silinom silne gravitacije. Stoga i nekoliko mojih fotografija u videu.
Luko Paljetak: Sonetni vijenac posveta Tonku Maroeviću
Glazba: Darko Matičević
Foto-portret Tonka Maroevića: Vesna Zednik
Fotografije: Boris Kragić, Ivica Puljan, Mario Strmotić, Darko Matičević
